Religija I tolerancija, Vol. VIII, Nº 13, Januar Jun, 2010
Yüklə 202,35 Kb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- THE GOD AND JUSTICE IN FRAGMENTS OF THE POET FROM COLOPHON
Religija i tolerancija, Vol. VIII, Nº 13, Januar – Jun, 2010. 61 mesto u zajednici odnosno srazmernu kompenzaciju za njegove zasluge za celinu. Molitve koje treba obaviti su molitve za snagu da se urade prave(dne) stvari, koje svoju legitimnost crpe iz obi čajnosnog diskursa življenja. Da je Ksenofan tako mislio može se videti iz onoga što sledi (DK21B1.19- 20): „Pohvaliti čovjeka treba koji, poslije pića, plemenite otkriva misli što vode vrlini” (
νδρῶν δ᾿ αἰνεῖν τοῦτον ὃς ἐσθλὰ πιὼν ἀναφαίνει, ὥς οἱ µνηµοσύνη καὶ τόνος ἀµ φ᾿ ἀρετῆς). Značenje reči ἐσθλός bilo je u Ksenofanovo vreme veoma slično zna čenju reči ἀγαθός, 49 posebno kada se odnosilo na neku konkretnu osobu. Ona, u stvari, prili či standardnim kvalitetima ljudi aristokratskog porekla, više nego što odslikava njihove „moralne” osobenosti. Uo čava se do sada da nema nečeg posebnog i neuobičajenog u citiranim Ksenofanovim re čima. On jednostavno naglašava neke vrline aristokratije njegovog doba, pritom ne ose ćajući posebnu potrebu da daje dodatne komentare i razjašnjenja. Nakon toga Kolofonjanin daje primere onoga što ne treba biti analizirano u himnama (
Ne trebaju pri če o borbi Titana, o Gigantima, ni o Kentaurima, prastare to su bajke, ni o bunama strašnim, bez smisla su one i svrhe. A bogove štovati i častiti uvijek je dobro. 50
οὔτι µάχας διέπων Τιτήνων οὐδὲ Γιγάντων οὐδέ <τε> Κενταύρων, πλάσµατα τῶν προτέρων, ἢ στάσιας, τοῖσ᾿ οὐδὲν χρηστὸν ἔ νεστι·
θεῶν <δὲ> προµηθείην αἰὲν ἔχειν ἀ γαθόν.
Kada Ksenofan u 23. stihu kaže o „bunama strašnim” da „bez smisla su one i svrhe” ( τοῖσ᾿ οὐδὲν χρηστὸν ἔνεστι), ključna reč u tom razmatranju je χρηστός ili χρήσιµος. 51 Re
ći da takve teme nemaju ničeg χρηστὸν u sebi, znači da one nisu prikladne za dobre gra đane. Ksenofanove objekcije prvenstveno su usmerene ka onome što sačinjava temelje vrednosti za celinu polisa, a protiv tema koje pominju στάσις, 52 zbog njihove opšte nekorisnosti i opasnosti koje nose za zajednicu. 49 „ Čestit”, „dobar”, „plemenit”, „valjan”, „hrabar”, „duševan”, „razuman”, „koristan”, „srećan”. 50 Barnet kaže da su ovi stihovi „upereni protiv Hesioda i Alkaja (Dils)” (Burnet 1962: 117). Pavlovi ć smatra da je ovo „sve aluzija na Homera” (Pavlović 1997: 122). Kako bilo, Ksenofanovi stihovi ukazuju i na kraj htoni čke mitologije. 51 Re
č χρηστός ili χρήσιµος znači „koristan”, „upotrebljiv”, „čestit”, „pošten”, „valjan”, „plemenit”. Supstantivirano οἱ χρηστοί ozna čava „poštene građane”, „dobre građane”. 52 Gr
čka imenica ženskog roda στάσις označava „stajanje”, „boravljenje”, „stajalište”, „položaj”, „oblik”; ali i „ustanak”, „bunu”, „stranačku borbu ili razmiricu”, „unutrašnju neslogu”, „stran čarenje”, „prepiranje”, „svađu”. 62 Ž. Kaluđerović: Bog i pravda u fragmentima Barda iz Kolofona
62 Ostalo je još da se razmotri drugi sa čuvani Ksenofanov fragment (
53
čini celinu Kolofonjaninovog „socijalnog” i „politi čkog” pogleda na svet. U ovom fragmentu kritikuje se tadašnji obi
čaj da pobednicima u različitim olimpijskim disciplinama rapidno raste ugled u o čima sugrađana, i da oni nakon uspeha u sportu za nagradu zauzimaju počasna mesta u publici. I ne samo to, nego takvoj osobi „grad ... ishranu daje od javnih dobara” ( DK21B2.8) (Dils 1983: 130). Naime, kod Jonjana, a kasnije i kod ostalih Helena, bila je poznata institucija zajedni čkog obedovanja ne bi li se i na taj način održala i učvrstila bliskost ljudi istog etničkog porekla. Postojale su i specijalne gra đevine u kojima su bili priređivani ovi zajednički obedi koje su se zvale θόλος. Doslovno, re č je o kružnim građevinama u kojima su veći deo dana provodili tzv. pritani, vrše ći tu žrtvu i obedujući o trošku polisa. Ksenofanu je osobito smetalo što „sportisti” zavre đuju podjednaku čast kada se uporede sa njim, iako njemu samom nisu nipo čemu ravni, odnosno (DK21B2.11-12) (Dils 1983: 131):
a mene dostojan nije: jer našeg znanja mo ć,
od snage ljudi i konja, ona je ja ča.
οὐκ ἐών ἄξιος ὥσπερ ἐγώ. ῥώµης γὰρ ἀµ είνων ἀ νδρῶν ἠδ᾿ ἵππων ἡµετέρη σοφίη.
Argument kojeg se držao Ksenofan je da ovakve atlete ne doprinose bog zna šta niti dobrom upravljanju polisom, niti njegovom materijalnom prosperitetu, a što se, dakako, podrazumevalo da poete čine. Ovakvu tvrdnju podržali bi i drugi pesnici toga vremena, i ona bi se bez straha od greške mogla pripisati, na primer, i Solonu i Teognidu. Ksenofan priziva doba kada su re či bile daleko više slavljene i poštovane nego uspesi atleti čara, i premda njegov jezik nije u strogom smislu „politi čki” obojen, on pripada vremenu reda i poretka u zajednici koji je baštinjen od pripadnika viših slojeva. 54 Promene sa mogu ćim dalekosežnim posledicama koje su izgledale kao nešto što će promovisati bilo kakve nedostojne vrednosti tretirane su tada jednostavno kao ἄ δικον. Evo šta Ksenofan kaže u nastavku drugog fragmenta (
53 U
čijem uvodu piše da dok su Kolofonjani u početku živeli strogo i rigidno, kasnije su sklopivši prijateljstvo i savez sa Li đanima postajali mekušci, što se manifestovalo i kićenjem kose zlatnim nakitom. Bovra (C. M. Bowra) kaže da s obzirom da ovaj fragment nije bio od posebnog interesa sa teološkog i metafizi čkog aspekta, on i nije mnogo okupirao filozofe, kao što je to bio slu čaj sa nekim drugim Ksenofanovim fragmentima. Bovra smatra da on zaslužuje odgovarajuću pažnju, jer pokazuje šta Ksenofan, sprovodeći oštroumnu i ozbiljnu kritiku, misli o jednom aspektu uticaja Istoka na Zapad tj. varvara na Grke, i sadrži njegovu jedinu poznatu prosudbu o povesnim doga đanjima (Bowra 1941: 119). 54 Postoje i druga čija viđenja ovog segmenta, pa Đurić kaže da Ksenofan ustaje protiv „ideala rodovske aristokratije” i „odbacuje konzervativno - aristokratska merila za ljudske vrednosti i postavlja nov pojam vrline: p r a v a v r l i n a j e o n a k o j a s e u ž lj e b lj u j e u d r u š t v e n u c e l i n u i zra či kao politička vrlina” (Đurić 1990: 122).
Religija i tolerancija, Vol. VIII, Nº 13, Januar – Jun, 2010. 63
Ovi stihovi, pa i sama poema, predstavljaju svojevrsni dokument i prilog povesti obrazovanja, sa naglašenim isticanjem onog umnog, koje će svoju punu afirmaciju ste ći u nadolazećoj klasičnoj epohi. Iz nastavka fragmenta (DK21B2.15- 22) postaje jasno šta je kriterijum ovako visokog vrednovanja mudrosti ( σοφίης), 55
a to je naravno polis i njegova blagodat kao merilo. Imaju ći u vidu interese celine Ksenofan proklamuje ovaj novi uzor delanja i življenja u gradu-državi, tačnije znanje koje omogu ćava valjan poredak tj. eunomiu – reč koja može značiti i „dobro obdelavanje zakona”, pa i „pravi čnost” – i blagostanje. 56 U Ksenofanovoj elegiji ova nova vrlina, σοφία, koja će igrati veoma značajnu ulogu u kasnijoj, specijalno, Platonovoj koncepciji četiri kardinalne vrline, sasvim verovatno po prvi put snažno isti če zahtev za važenjem. Novoustanovljeni obi čaji su, po Ksenofanu, narušavali odnos ekvivalen- cije, pošto su pobednici na sportskim takmi čenjima dobijali jednake odnosno identi čne počasti kao i on, iako su njihove zasluge bile nejednake, odnosno srazmerno zna čajno manje. Običajnosna pravednost rodovske aristokratije koja je prevashodno vodila ra čuna o distribuciji časti i dobara u skladu sa odgovarajućim merilima tj. sa geometrijskom jednakoš ću, onaj je ideal pravde koji sve vreme brani i priziva Ksenofan u svojim elegijama i fragmentima.
55 Gr
čka imenica ženskog roda σοφία ima najmanje tri grupe značenja, i to: 1.) „razumevanje”, „znanje”, stoga: „podobnost”, „veština”, „umetnost”, 2.) „domišljatost”, „lukavstvo”, „razboritost”, i 3.) „mudrost”, osobito tvora čki rad atičkog duha, „stručno znanje”, „najviše znanje”. D. Laertije prenosi da je Ksenofan tako đe rekao da su mnogovrsne stvari podre đene umu (νοῦ) (DL,IX,2,20), što je možda bio razlog da Kaštelan i re č σοφίης iz DK21B2.14, prevede sa „um”. 56 Gagarin smatra da δίκαιος u DK21B2.13 znači „pošteno”, „pravedno” (u originalu stoji engleska re č „fair” koja može značiti i „primereno”, „nepristrasno”, „čestito”), i da njeno zna
čenje potiče od izvorne ideje ispravne dike, ali da se iz konteksta na ovom mestu može zaklju
čiti da je naglasak na ekonomskoj i političkoj „korektnosti” tj. „pravednosti”, a ne na pravdi u širem smislu. Nešto kasnije u istom tekstu Gagarin piše da je ekonomska „pravda” koju Ksenofan zahteva na pomenutom mestu u 2. fragmentu nešto više od puke pravne kompenzacije (Gagarin 1974: 193, 197). Luda li suda! Uznositi tjelesnu snagu iznad blagorodna uma, to nipošto pravedno nije. ἀ λλ᾿ εἰκῆι µάλα τοῦτο νοµίζεται, οὐδὲ δίκαιον προκρίνειν ῥώµην τῆς ἀγαθῆς σοφίης.
64 Ž. Kaluđerović: Bog i pravda u fragmentima Barda iz Kolofona
64 LITERATURA
Aristotel (1988): Fizika. Zagreb: Liber. Aristotel (2007): Metafizika. Beograd: PAIDEIA. Aristotel (1988): Politika. Zagreb: Liber. Biblija, Stari zavjet, „Druga knjiga Mojsijeva”. (2007). Beograd: Sv. arh. Sin. Srp. prav. crk. Bowra, C. M. (1941). "Xenophanes, Fragment 3". The Classical Quarterly. 1941. Vol. 35, No. 3/4: 119. Burnet, J. (1962).
Cherniss, H. (1964). Aristotle's Criticism of Presocratic Philosophy. New York. Diels, H., Kranz, W. (1985). Die Fragmente der Vorsokratiker I. Weidmann. Dils, H. (1983): Predsokratovci fragmenti I. Zagreb: Naprijed. Đurić, M. N. (1990): Istorija helenske etike. Beograd: Zav. za udžb. i nast. sreds. Finkelberg, A. (1990). "Studies in Xenophanes",
1990. Vol. 93: 103. Gagarin, M. (1974). "Dike in Archaic Greek Thought".
69, No. 3: 193. Hegel, G. V. F. (1975):
Heidel, W. A. (1943). "Hecateus and Xenophanes". The American Journal of Philology. 1943. Vol. 64, No.3: 267. Jaeger, W. (1967).
Kalu
đerović, Ž. (2007). „Pravda u Homerovoj Odiseji”. Religija i tolerancija. 2007. br. 8: str. 31-48. Kirk, G. S., Raven, J. E. (1957).
Laertije, D. (1973): Životi i mišljenja istaknutih filozofa. Beograd: BIGZ. Ni če, F. (1979): Filozofija u tragičnom razdoblju Grka. Beograd: Grafos. Platon (1955): Ijon. Gozba. Fedar. Beograd: Kultura. Platon (2000): Kratil. Teetet. Sofist. Državnik. Beograd: ΠΛΑΤΩ. Platon (1970). THEAITETOS. DER SOPHIST. DER STAATSMANN. Darmstadt. Reinhardt, K. (1916). Parmenides. Bonn. Stace, W. T. (1950). A Critical History of Greek Philosophy. London. Religija i tolerancija, Vol. VIII, Nº 13, Januar – Jun, 2010. 65
Dr Željko Kaluđerović University of Novi Sad Faculty of Philosophy е-mail: zekikal@uns.ac.rs
The author in this paper at first analyses the Xenophanes understanding of the god, i.e. his questioning of the inherited polytheism by statements about one god above all gods and people. By such a thesis Xenophanes indirectly announces that the acutal divine authority lies at the other side of common conceptions about gods. In Xenophanes fragments the god is understood not only without any kind of affectuation, so characteristic for any serious religiousness. On the contrary, these fragments reject any implications that gods might have human properties, appearance and feelings. Subsequently, the paper analysis Xenophanes understanding of justice which was, according to the author, less "revolutionary" than his opposition to the anthropological representation of gods. The poet from Colophon, namely, in his first fragment, presents his respect for the tradition and that he respects the measure as a means of forming the practical virtues of justice in humans. In the second fragment, Xenophanes inherits the old aristocratic understanding of justice, which implies that honor and other virtues are distributed in proportion to the merits for the community. Since he, like other poets, believed that his contribution to the well being of the polis is immesurably greater than contribution of an athlete, Xenophanes believed that he adequately deserved more of everything, particularly honor. In this way, eventually, according to Xenophanes, in addition to the knowledge that would enable "the good excersise of the law", interests of the whole, i.e. polis would be protected in the best possible way.
Document Outline
Yüklə 202,35 Kb. Dostları ilə paylaş:
|