Pravilnik o nastavnom planu za prvi, drugi, treći I čETVRTi razred osnovnog obrazovanja I vaspitanja I NASTAVNOM PROGRAMU ZA treći razred osnovnog obrazovanja I vaspitanja

Jezička kultura

Operativni zadaci za realizaciju nastavnih sadržaja ovog područja jasno ukazuju da je kontinuitet u svakodnevnom radu na bogaćenju učeničke jezičke kulture jedna od primarnih metodičkih obaveza, počev od uočavanja sposobnosti svakog deteta za govorno komuniciranje u tzv. prethodnim ispitivanjima dece prilikom upisa u prvi razred, pa preko različitih vežbi u govoru i pisanju do učeničkog samostalnog izlaganja misli i osećanja u toku nastave, ali i u svim ostalim životnim okolnostima u školi i van nje, gde je valjano jezičko komuniciranje uslov za potpuno sporazumevanje. Pravilna artikulacija svih glasova i grafički uzorna upotreba pisma, napuštanje lokalnog govora i navikavanje na standardni književni jezik u govoru, čitanju i pisanju, osposobljavanje za slobodno prepričavanje, pričanje i opisivanje, i uz funkcionalnu primenu usvojenih i pravopisnih pravila, raznovrsna usmena i pismena vežbanja koja imaju za cilj bogaćenje učeničkog rečnika, sigurno ovladavanje rečenicom kao osnovnom govornom kategorijom i ukazivanje na stilske vrednosti upotrebe jezika u govoru i pisanju i dr. - osnovni su nastavni zadaci u ostvarenju programskih sadržaja iz jezičke kulture.

Ovo predmetno područje nešto je drugačije koncipirano u odnosu na prethodne programe. Najpre, ustanovljen je drugačiji, primereniji naziv koji je istovremeno i jednostavniji i sveobuhvatniji od ranije korišćenih termina. Isto tako, preuređena je struktura programskih sadržaja koji u novoj postavci deluju pregledno, sistematično i prepoznatljivo, bez nepotrebnih ponavljanja i konfuzije. Jer, na osnovu ukupne razredne nastave, postoje jezički pojmovi koje učenik ovog uzrasta treba postupno, sistematično i valjano (a to znači - trajno) da usvoji, pa su i zamišljeni kao programski sadržaji (zahtevi). A do njihovog trajnog i funkcionalnog usvajanja, skoro bez izuzetaka, put vodi preko brojnih i raznovrsnih oblika usmenih i pismenih jezičkih ispoljavanja učenika, a to su najčešće: jezičke igre, vežbe, zadaci, testovi i sl. Na primer, najmlađeg učenika valja, između ostalog, osposobiti da samostalno, ubedljivo i dopadljivo opisuje one životne pojave koje jezičkim opisom (deskripcijom) postaju najprepoznatljivije (predmeti, biljke, životinje, ljudi, pejzaž, enterijer i dr.). Zato se opisivanje kao programski zahtev (sadržaj) javlja u sva četiri razreda. A ostvaruje se, usvaja kao znanje i umenje primenom onih oblika koji će efikasnim, ekonomičnim i funkcionalnim postupanjima u nastavnim okolnostima učeničku i jezičku kulturu učiniti pouzdanom i trajnom. A to su: govorne vežbe, pismene vežbe (ili osmišljeno kombinovanje govora i pisanja), pismeni radovi, izražajno kazivanje umetničkih opisnih tekstova, autodiktat i sl. A to važi, u manjoj ili većoj meri i za sve ostale vrste učeničkog jezičkog izražavanja.

Osnovni oblici usmenog i pismenog izražavanja u mlađim razredima predstavljaju temeljne programske sadržaje za sticanje, usavršavanje i negovanje valjane i pouzdane jezičke kulture najmlađeg učenika. Neki od tih oblika (prepričavanje, pričanje) prisutni su i u prethodnim ispitivanjima dece za upis u školu što znači da na njih valja gledati kao na jezičko iskustvo koje polaznici u izvesnoj meri već poseduju. Otuda i potreba da se sa usavršavanjem i negovanjem tih osnovnih oblika govornog komuniciranja otpočne i pre formalnog opismenjavanja učenika.

Prepričavanje raznovrsnih sadržaja predstavlja najjednostavniji način učeničkog jezičkog ispoljavanja u nastavnim okolnostima. I dok se u pomenutim prethodnim ispitivanjima kao i u pripremama za usvajanje početnog čitanja reprodukovanju određenih sadržaja pristupa slobodno, već od kraja tzv. bukvarske nastave pa nadalje valja mu pristupiti planski, osmišljeno i kontinuirano. To znači, najpre, da se unapred zna (a to se definiše u operativnim planovima rada učitelja) koje će sadržaje učenik prepričavati u nastavnim okolnostima. Njihov izbor treba da obuhvati ne samo tekstove, i ne samo one iz čitanki, već i iz drugih medijskih oblasti (štampa, pozorište, film, radio, televizija i sl.). Potom, učenike valja blagovremeno motivisati, podsticati i usmeravati na ovaj vid jezičkog izražavanja, a to znači - omogućiti im da se samostalno pripreme za prepričavanje ali u koje će istovremeno biti integrisani i odgovarajući programski zahtevi. Valja, zatim, voditi računa o tome da se načelno prepričavaju samo oni sadržaji koji su prethodno protumačeni/analizirani ili o kojima se sa učenicima vodio makar pristupni razgovor. Konačno, i prepričavanje, kao i sve ostale vidove učeničkog izražavanja, treba na odgovarajući način vrednovati (najbolje u razredu i uz svestrano učestvovanje učenika i podršku učitelja).

Pričanje u odnosu na prepričavanje jeste složeniji oblik jezičkog izražavanja učenika, jer dok je prepričavanje uglavnom reprodukovanje pročitanog, odslušanog ili viđenog sadržaja, pričanje predstavlja osoben vid stvaralaštva koje se oslanja na ono što je učenik doživeo ili proizveo u svojoj stvaralačkoj mašti. Zato pričanje traži poseban intelektualni napor i jezičku izgrađenost, te učenika svestrano angažuje: u izboru tematske građe i njenih značajnih pojedinosti, u komponovanju odabranih detalja i u načinu jezičkog uobličavanja svih strukturnih elemenata priče. Metodički pristup ovom značajnom obliku usavršavanja i negovanja učenike jezičke kulture u osnovi je isti kao i kod prepričavanja (valjano funkcionalno lokalizovanje u planovima rada, osmišljeno povezivanje sa srodnim sadržajima iz ostalih predmetnih područja, a naročito sa čitanjem i tumačenjem teksta, osmišljeno i inventivno motivisanje, usmeravanje i podsticanje učenika da u pričanju ostvare što svestraniju misaonu i jezičku perspektivu, umešno vrednovanje učeničkih domašaja u pričanju i dr. Posebno treba voditi računa o tome da pričanje u funkciji čitanja i tumačenja teksta (u tzv. uvodnom delu časa) ne preraste u shematizovano i površno nabrajanje/imenovanje određenih pojavnosti, a da se pritom zanemari individualni pristup učenika datoj predmetnosti, te da izostane stvaranje priče kao celovite mentalne predstave, dovoljno prepoznatljive i valjano misaono i jezički uobličene. Tako, na primer, uvodni razgovori o domaćim i divljim životinjama povodom basne koja se čita i tumači neće dati željene rezultate na nivou uvodnih govornih aktivnosti ako se takve životinje samo klasifikuju po poznatoj pripadnosti, imenuju ili samo nabrajaju, kao što će slobodno pričanje o nekim neobičnim, zanimljivim, ali stvarnim i pojedinačnim susretanjima učenika sa datim životinjama, u kojima su doživljeni radost, iznenađenje, oduševljenje, radoznalost, upitanost, strah i sl. - stvoriti pravu istraživačku atmosferu na času. Pričanje, pak, kolikogod bilo izazovno u svim svojim segmentima za jezičko ispoljavanje najmlađih učenika - načelno valja realizovati kao deo šireg nastavnog konteksta u kome će se saodnosno i funkcionalno naći i drugi oblici jezičkog izražavanja, a naročito opisivanje.

Opisivanje jeste najsloženiji oblik jezičkog izražavanja na nivou najmlađih razreda. Ono je manje ili više zastupljeno u svakodnevnom govoru, jer je neophodno za jasno predstavljanje suštinskih odnosa između predmeta, stvari, bića i drugih pojmova i pojava u svakoj životnoj situaciji. Jer, dok je za prepričavanje osnova određeni sadržaj, za pričanje podsticaj neko događanje, doživljaj, dotle za opisivanje nisu neophodne neke posebne okolnosti, već se ono koristi kad god se dođe u dodir sa pojavnostima koje u svakodnevnom jezičkom komuniciranju mogu skrenuti pažnju na sebe. No, zbog brojnih uzrasnih ograničenja u radu sa najmlađim učenicima, ovoj vrsti jezičkoga komuniciranja valja pristupiti posebno odgovorno i uz naročito poštovanje principa nastavne uslovnosti i postupnosti u zahtevima: osposobljavanje učenika da pažljivo posmatraju, uočavaju, otkrivaju, zapažaju, upoređuju, pa tek onda datu predmetnost da misaono zaokruže i jezički uobliče. Isto tako, učenike ovog uzrasnog nivoa valja podsticati i usmeravati da iz složenog procesa opisivanja najpre usvoje nekolika opšta mesta kojima se mogu služiti sve dotle dok se ne osposobe za samostalni i individualni pristup ovom zahtevnom jezičkom obliku. U tom smislu valja ih navikavati da lokalizuju ono što opisuju (vremenski, prostorno, uzročno), da uoče, izdvoje i zaokruže bitna svojstva/osobine (spoljašnje i uslovno unutrašnje) i da se odrede prema posmatranoj predmetnosti (prvi pokušaji formiranja ličnog stava/odnosa prema datoj pojavi). Isto tako, neophodna je pouzdana procena planiranja vežbi u opisivanju sa usmerenjima/podsticanjima u odnosu na ona vežbanja u kojima može doći do izražaja učenička samostalnost i individualnost. Kako se, pak, opisivanje vrlo često dovodi u blisku vezu sa čitanjem i tumačenjem teksta (naročito književnoumetničkog) to je potrebno stalno usmeravati učeničku pažnju na ona mesta u takvim tekstovima koja obiluju opisnim elementima, a posebno kada se opisuju predmeti, enterijer, biljke i životinje, književni likovi, pejzaž i sl., jer su to i najbolji obrasci za spontano usvajanje opisivanja kao trajne veštine u jezičkom komuniciranju. Pošto je za opisivanje potreban veći misaoni napor i duže vreme za ostvarenje duže zamisli - valja prednost dati pismenoj formi opisivanja nad usmenom. Ostali opšti metodički pristupi ovom značajnom obliku jezičkog izražavanja isti su ili slični kao i kod prepričavanja i pričanja (od planiranja, preko realizacije planiranih aktivnosti, do vrednovanja postignutog i funkcionalnog povezivanja sa srodnim sadržajima kakvi su i usmena i pismena vežbanja za sticanje, usavršavanje i negovanje jezičke kulture učenika).

Usmena i pismena vežbanja, kako im i sam naziv kaže, zamišljena su kao dopuna osnovnih oblika jezičkog izražavanja, počev od najjednostavnijih (izgovor glasova i prepisivanje reči), preko složenijih (leksičke, semantičke, sintaksičke vežbe, ostale vežbe za savladavanje uzornog govora i pisanja), do najsloženijih (domaći pismeni zadaci i njihovo čitanje i svestrano vrednovanje na času). Svaka od programiranih vežbi planira se i ostvaruje u onom nastavnom kontekstu u kome se javlja potreba za funkcionalnim usvajanjem date jezičke pojave ili utvrđivanja, obnavljanja ili sistematizovanja znanja i primene tih znanja u konkretnoj jezičkoj situaciji. To znači da se, načelno, sve te ili njima slične vežbe ne realizuju na posebnim nastavnim časovima već se planiraju u sklopu osnovnih oblika jezičkog izražavanja (prepričavanje, pričanje, opisivanje) ili odgovarajućih programskih sadržaja ostalih predmetnih područja (čitanje i tumačenje teksta, gramatika i pravopis, osnove čitanja i pisanja). Upravo u osmišljenim saodnosnim postavkama ta vežbanja višestruko utiču na podizanje nivoa učeničke jezičke kulture.

Prirodno je da se planskim ostvarenjem programskih sadržaja iz jezičke kulture otpočne tek u drugom polugodištu prvog razreda (pošto se savlada elementarna tehnika čitanja i pisanja). Međutim, jasno je da se mnogi od njih simultano ostvaruju već u periodu priprema za čitanje i pisanje, kao i u periodu učenja, usvajanja osnovne pismenosti. Jer, bez potrebne jezičke razvijenosti (slobodan razgovor, prepričavanje kraćih sadržaja, analitičko - sintetičke glasovne vežbe i sl.) ne može se uspostaviti neophodna govorna komunikacija, preko potrebna za usvajanje pojmova glasa i slova. Kasnije, ona postaje osnova za ostvarenje nastavnih sadržaja i iz svih ostalih područja ovog predmeta (kao i ukupne razredne nastave), ali se istovremeno i sama širi i produbljuje do nivoa jasnog, pravilnog, sadržajno i stilski primerenog jezičkog opštenja u usmenoj i pismenoj formi. Time jezička kultura u najvećoj meri doprinosi jedinstvu celovitosti nastave srpskog jezika i čini da se ona realizuje u funkcionalnom povezivanju naizgled različitih programskih sadržaja ali koji se najbolje ostvaruju upravo u takvoj metodičkoj sprezi.

 

Napomena'>MATERNJI JEZICI PRIPADNIKA NACIONALNIH MANJINA

 

BUGARSKI JEZIK

Napomena

MAĐARSKI JEZIK

Napomena

RUMUNSKI JEZIK

Napomena

RUSINSKI JEZIK

Napomena

SLOVAČKI JEZIK

Napomena

HRVATSKI JEZIK

 

Treći razred

Cilj i zadaci

Cilj - razvijanje jezične i književne sposobnosti, kulture čitanja i njegovanja hrvatskog jezika i književnosti. Osposobljavanje učenika za uporabu hrvatskog standardnog jezika.

Zadaci - osposobiti učenike za slušanje i čitanje (pisanje), za govornu i pisanu komunikaciju. Usvojiti i primjenjivati hrvatski standardni jezik. Upoznati, obogatiti i usvojiti rječnik pravopisne i pravogovorne norme hrvatskog standardnog jezika. Upoznavanje djela hrvatske i svjetske književnosti.

Operativni zadaci:

- ovladavanje tehnikom čitanja i pisanja;

- savlađivanje proste rečenice (pojam, glavni dijelovi);

- stjecanje osnovnih pojmova o imenicama, pridjevima i glagolima;

- postupno uvođenje u tumačenje osnovne predmetnosti književnog djela (osjećaji, događaji, radnje, likovi, poruke, jezično-stilske karakteristike);

- ovladavanje usmenim i pismenim izražavanjem prema zahtjevima programa (prepričavanje, pričanje, opisivanje, izvještavanje);

- postupno upoznavanje metodologije izrade pismenog sastavka.

Jezik

Gramatika

- Rečenica - pojam rečenice, pojam i razumijevanje obavještajnih, upitnih i zapovjednih rečenica s glagolom u potvrdnom/odričnom obliku;

- Pojam i prepoznavanje glavnih članova (dijelova) rečenice, predikat, subjekt;

- Zapažanje članova rečenice koji uz glagol označavaju vrijeme, mjesto, način;

- Uočavanje upravnog govora;

- Imenice - zajedničke i vlastite, rod i broj;

- Umanjenice i uvećanice (prepoznavanje);

- Pridjevi (prepoznavanje);

- Glagoli - radnja, stanje i zbivanje;

- Prošlost, sadašnjost, budućnost (perfekt, prezent, futur);

- Uočavanje naglašenih i nenaglašenih slogova.

Pravopis

- skupovi ije/je u umanjenicama, uvećanicama i imenicama za zanimanje;

- uporaba velikog slova u pisanju imena naroda, imena, blagdana...;

- zamjenjivanje (alternacija) suglasnika;

- pisanje brojeva slovima;

- pisanje kratica.

Književnost

Školska lektira:

- Zvonimir Balog, Brat;

- Ezop, Kornjača i zec;

- Dragutin Horkić, Priča s kruške;

- Dubravko Horvatić, Kad budem velik;

- Branko Hribar, Penjači;

- Nada Iveljić, Vunena torbica;

- Stjepan Jakševac, Školjka;

- Pajo Kanižaj, Moja domovina;

- Desanka Maksimović, Rak krojač;

- Stevan Raičković, Pripovetka o belom konju;

- Nada Sabadi, Tko je magarac;

- Sunčana Škrinjarić, O istini;

- Agata Truhelka, Krijesnica;

- Ivan Turgenjev, Prosjak;

- Grigor Vitez, A zašto ne bi;

- Krešimir Zimonić, Četiri godišnja doba (strip);

- Ratko Zvrko, Dom;

- Balint Vujkov, Narodne pripovijetke;

- Zvonimir Balog, Zeleni mravi;

- Zlata Kolarić-Kišur, Moja zlatna dolina;

- Mato Lovrak, Vlak u snijegu;

- Luka Paljetak, Miševi i mačke naglavačke.

Čitanje:

- vježbanje tehnike čitanja s razumijevanjem pročitanog teksta, brzine u čitanju i kazivanju (promjena intonacije, jačine i visine glasa, pauza);

- čitanje u sebi s posebnim zadatkom (razumijevanje pročitanog teksta kao priprema za glasno čitanje, obradu i prepričavanje teksta).

Tumačenje teksta:

- opažanje i tumačenje književnog teksta (osjećanje u lirskoj pjesmi, fabula u prozi, tumačenje književnih likova, poruke djela, uzročno-posljedično povezivanje dijelova teksta);

- obrazlaganje stavova pojedinostima iz teksta.

Književni pojmovi:

- Lirika - ritam, rima, pjesnička slika kao dio kompozicija lirske pjesme;

- Epika - fabula, književni lik, piščev govor i govor likova;

- Drama - radnja u drami, dramski sukob - na nivou prepoznavanja.

Jezička kultura

Osnovni oblici usmenog i pismenog izražavanja

- prepričavanje tekstova, crtanih filmova, kazališnih predstava;

- prepričavanje zamišljenih događaja;

- opisivanje predmeta, ljudi, prirode;

- izvješćivanje o sebi.

Usmena i pismena vježbanja

- Ortoepske vježbe - pravilan izgovor riječi, rečenica, tekstova, snimanje čitanja, slušanje zvučnih zapisa;

- Ortografske vježbe - vježbanje rukopisa uz primjenu pravopisa;

- Diktat;

- Leksičke i semantičke vježbe - osnovno i prijenosno značenje riječi, pronalaženje sinonima, neknjiževne riječi i njihova zamjena jezičnim standardom;

- Stilske vježbe - proširivanje rečenice unošenjem osobnog tona, sažimanje rečenice radi pojačanja njene informativne moći.

Način ostvarivanja programa

JEZIK (gramatika, pravopis)

- rad sa tekstom - čitanje, pisanje, slušanje;

- metoda usmenog izlaganja - razgovor, diskusija;

- kreativne - interaktivne metode (jezičke, govorne igre i vježbe)

- problemska nastava, kooperativno učenje nastavnik - učenik;

- učenje putem otkrića, rješavanje problema;

- igre asocijacije.

KNJIŽEVNOST (lektira)

- rad s tekstom - čitanje, pisanje, slušanje;

- metoda usmenog izlaganja, razgovor i diskusija;

- kreativne-interaktivne metode - dramske igre i vježbe;

- kritičko mišljenje.

JEZIČKA KULTURA

- usmeno i pismeno izražavanje;

- timski rad, rad u paru, individualni rad;

- edukativne radionice koje sadrže elemente dječje igre;

- recitiranje kao aktivnost učenika.

U svakoj od ovih cjelina učitelj može primjenjivati i druge metode koje će doprinijeti boljem usvajanju znanja. Značajne su metode koje podrazumijevaju igru - metajezične igre, zamjene mjesta, glasovne igre. Veoma je važno da metode koje će biti primijenjene angažiraju učenika i da budu bazirane na aktivnostima učenika.

SRPSKI KAO NEMATERNJI JEZIK

Cilj i zadaci

Cilj nastave srpskog jezika jeste da učenici produktivno ovladaju srpskim jezikom u okviru predviđene jezičke i leksičke građe, da upoznaju elemente kulture naroda koji govore tim jezikom i osposobe se za sporazumevanje, druženje i zbližavanje sa pripadnicima većinskog naroda i drugih nacionalnosti.

Zadaci nastave srpskog jezika jesu da učenici:

- produktivno ovladaju govornim jezikom u okviru osnovnih jezičkih o struktura i rečnika od oko 2000/3000/¹ frekventnih reči i izraza;

- razumeju sagovornika i usmena izlaganja o temama iz svakodnevnog života;

- usvajaju pravilan izgovor i intonaciju pri usmenom izražavanju i čitanju;

- osposobljavaju se za razgovor o temama iz svakodnevnog života;

- savladaju dva srpska pisma i osnove pravopisa radi korektnog pismenog izražavanja u granicama usvojenih jezičkih struktura i leksike;

- upoznaju elementarne zakonitosti srpskog jezika;

- razumeju tekstove različitog žanra u okviru predviđene tematike;

- upoznaju se sa osnovnim karakteristikama kulture naroda čiji jezik uče;

- stiču navike samostalnog korišćenja rečnika i jezičkih priručnika i osposobe se za informisanje, obrazovanje i samoobrazovanje na srpskom jeziku;

- razviju interesovanja i motivaciju za učenje srpskog jezika i tako steknu veću komunikativnu kompetenciju i sposobnost razmišljanja na njemu.

Treći razred

Operativni zadaci

Učenici treba da:

- usvoje predviđene jezičke strukture, komunikativne funkcije, oko 250/400/ novih reči i izraza i koriste ih u govoru za iskazivanje zbivanja u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti;

- dalje savladaju elemente izgovora;

- razumeju na sluh kraće tekstove, posebno dijaloge u okviru predviđene tematike;

- dalje se osposobe za govorno izražavanje u dijaloškoj formi s povećanim zahtevima u odnosu na zahteve u prethodnim razredima, u skladu sa obrađenom jezičkom i tematskom građom;

- osposobe se za samostalno, kraće govorno izražavanje u monološkoj formi;

- savladaju jedno srpsko pismo (ćirilica ili latinica u zavisnosti od sličnosti sa pismom maternjeg jezika) i neguju tehniku glasnog čitanja (pravilan govorni ritam, artikulacija i akcentovanje) na kratkim tekstovima sa poznatom leksikom (dijaloške i narativne forme);

- osposobe se za pismeno izražavanje (pisanje kratkih oralno usvojenih sadržaja).

Tematika

Škola: ime škole (značenje imena ili podaci o ličnosti čije ime škola nosi); život u školi, Dan škole, doživljaji učenika; školski izleti.

Porodica i dom: u kuhinji, u kupatilu; obaveze članova porodice; kupovina, priprema hrane, spremanje stana/kuće; praznik u porodici; izlet u prirodu. Kazivanje punih sati.

Grad i selo: delovi grada (ulice, bulevari, trgovi, centar, predgrađe) parkovi (drveće i cveće), porodična ili stambena zgrada (odnos prema susedima, poštovanje kućnog reda); na železničkoj/autobuskoj stanici; gradski saobraćaj; putovanje u veće mesto; na stočarskoj farmi.

Brojanje: do 1.000.

Komunikativne funkcije: traženje i davanje osnovnih podataka o predmetima u prostoru, kretanju u prostoru, vremenskim prilikama; iskazivanje dopadanja, nedopadanja, opravdanja.

Jezička materija

Imenovanje predmeta i bića

Dalje uvežbavanje kategorija predviđenih u prethodnim razredima.

U funkciji subjekta uvežbavati dve imenice istog roda. U funkciji glagolskog dela predikata treba uvežbavati futur pomoćnog glagola sa iskazanim subjektom.

Uvežbavati obrazac bez iskazanog subjekta kada je glagolski deo predikata u perfektu.

Obrasci: Mali dečaci su učenici.

Petar i Ivan su bili radnici.

Marija i Jelena su bile učenice.

Ja ću biti krojačica.

Bila je učenica.

Iskazivanje radnje

Dalje uvežbavanje obrazaca iz prethodnog razreda.

U funkciji predikata treba uvežbavati oblike futura, uvek sa iskazanim subjektom. Uvežbavati u ovoj funkciji i prave i uzajamno povratne glagole.

Oblike perfekta treba uvežbavati bez iskazivanja subjekta (izuzimaju se povratni glagoli).

Dalje razlikovanje glagolskog vida (šiti - sašiti; trčati - potrčati).

Obrasci: Dečak je učio.

Ja ću čitati.

Mi ćemo učiti recitaciju.

Dragan će putovati.

Ivan se obuva.

Marija se umiva.

Oni se vole.

Deca se grudvaju.

Spavali su.

Majka je šila (sašila) haljinu.

Iskazivanje osobine predmeta i bića i pripadanja

Dalje uvežbavanje kategorija iz prethodnih razreda.

U funkciji subjekta treba uvežbavati i imenice muškog roda na -a. Glagolski deo predikata iskazuje se futurom pomoćnog glagola, ali uvek sa iskazanim subjektom.

U funkciji imenskog dela predikata treba uvežbavati prisvojne pridevske zamenice koje izražavaju pripadanje prvom, drugom i trećem licu množine i prisvojne prideve na ov (ev) i in.

Obrasci: Crvena lopta je bila njegova.

Sava je bio hrabar.

Ova učionica je naša.

Crveni automobil je njihov.

Knjiga je Ivanova (Miloševa).

Ovaj kaput je Marin.

Knjiga će biti Ivanova.

Iskazivanje objekta

Dalje uvežbavanje obrazaca iz prethodnih razreda. (Češće upotrebljavati predikat u perfektu da bi se uvežbao raspored glagolske i zameničke enklitike).

Uz imenicu u funkciji objekta uvodi se atribut koji se s imenicom slaže u rodu, broju i padežu.

Obrasci: Učiteljica ih zove.

Učiteljica ga (je) zove.

Učiteljica ga (ju) je zvala.

Ja sam ga videla.

On ga je video.

Marko ima dobrog druga.

On je kupio novi kaput.

On je dobio lepe poklone.

(U funkciji objekta uvežbavati naglašene oblike ličnih zamenica.

Obrasci: Njega sam zvao, a ne tebe.

Njih smo danas tražili.)