Religija i tolerancija, Vol. VIII, Nº 13, Januar – Jun, 2010.
61
mesto u zajednici odnosno srazmernu kompenzaciju za njegove zasluge za celinu.
Molitve koje treba obaviti su molitve za snagu da se urade prave(dne) stvari, koje
svoju legitimnost crpe iz obi
čajnosnog diskursa življenja.
Da je Ksenofan tako mislio može se videti iz onoga što sledi (DK21B1.19-
20): „Pohvaliti
čovjeka treba koji, poslije pića, plemenite otkriva misli što vode
vrlini” (
ἀ
νδρῶν δ᾿ αἰνεῖν τοῦτον ὃς ἐσθλὰ πιὼν ἀναφαίνει, ὥς οἱ µνηµοσύνη καὶ τόνος
ἀµ
φ᾿ ἀρετῆς). Značenje reči ἐσθλός bilo je u Ksenofanovo vreme veoma slično
zna
čenju reči ἀγαθός,
49
posebno kada se odnosilo na neku konkretnu osobu. Ona, u
stvari, prili
či standardnim kvalitetima ljudi aristokratskog porekla, više nego što
odslikava njihove „moralne” osobenosti.
Uo
čava se do sada da nema nečeg posebnog i neuobičajenog u citiranim
Ksenofanovim re
čima. On jednostavno naglašava neke vrline aristokratije njegovog
doba, pritom ne ose
ćajući posebnu potrebu da daje dodatne komentare i
razjašnjenja.
Nakon toga Kolofonjanin daje primere onoga što ne treba biti analizirano u
himnama (
DK21B1.21-24) (Dils 1983: 130):
Ne trebaju pri
če o borbi Titana, o
Gigantima,
ni o Kentaurima, prastare to su bajke,
ni o bunama strašnim, bez smisla su one
i svrhe.
A bogove štovati i častiti uvijek je
dobro.
50
ο ὔτι µ άχας δι έπων Τιτ ήνων ο ὐδ ὲ
Γιγάντων
οὐδέ <τε> Κενταύρων, πλάσµατα
τῶν προτέρων,
ἢ
στάσιας, τοῖσ᾿ οὐδὲν χρηστὸν
ἔ
νεστι·
θε ῶν <δ ὲ> προµηθε ίην α ἰὲν ἔχειν
ἀ
γαθόν.
Kada Ksenofan u 23. stihu kaže o „bunama strašnim” da „bez smisla su
one i svrhe” (
τοῖσ᾿ οὐδὲν χρηστὸν ἔνεστι), ključna reč u tom razmatranju je χρηστός
ili
χρήσιµος.
51
Re
ći da takve teme nemaju ničeg χρηστ ὸν u sebi, znači da one nisu
prikladne za dobre gra
đane. Ksenofanove objekcije prvenstveno su usmerene ka
onome što sačinjava temelje vrednosti za celinu polisa, a protiv tema koje pominju
στάσις,
52
zbog njihove opšte nekorisnosti i opasnosti koje nose za zajednicu.
49
„
Čestit”, „dobar”, „plemenit”, „valjan”, „hrabar”, „duševan”, „razuman”, „koristan”, „srećan”.
50
Barnet kaže da su ovi stihovi „upereni protiv Hesioda i Alkaja (Dils)” (Burnet 1962: 117).
Pavlovi
ć smatra da je ovo „sve aluzija na Homera” (Pavlović 1997: 122). Kako bilo,
Ksenofanovi stihovi ukazuju i na kraj htoni
čke mitologije.
51
Re
č χρηστός ili χρήσιµος znači „koristan”, „upotrebljiv”, „čestit”, „pošten”, „valjan”,
„plemenit”. Supstantivirano
οἱ χρηστοί ozna
čava „poštene građane”, „dobre građane”.
52
Gr
čka imenica ženskog roda στάσις označava „stajanje”, „boravljenje”, „stajalište”,
„položaj”, „oblik”; ali i „ustanak”, „bunu”, „stranačku borbu ili razmiricu”, „unutrašnju
neslogu”, „stran
čarenje”, „prepiranje”, „svađu”.
62
Ž. Kaluđerović: Bog i pravda u fragmentima Barda iz Kolofona
62
Ostalo je još da se razmotri drugi sa
čuvani Ksenofanov fragment
(
DK21B2), koji uz prvi i treći fragment (DK21B3),
53
čini celinu Kolofonjaninovog
„socijalnog” i „politi
čkog” pogleda na svet. U ovom fragmentu kritikuje se tadašnji
obi
čaj da pobednicima u različitim olimpijskim disciplinama rapidno raste ugled u
o
čima sugrađana, i da oni nakon uspeha u sportu za nagradu zauzimaju počasna
mesta u publici. I ne samo to, nego takvoj osobi „grad ... ishranu daje od javnih
dobara” (
DK21B2.8) (Dils 1983: 130). Naime, kod Jonjana, a kasnije i kod ostalih
Helena, bila je poznata institucija zajedni
čkog obedovanja ne bi li se i na taj način
održala i učvrstila bliskost ljudi istog etničkog porekla. Postojale su i specijalne
gra
đevine u kojima su bili priređivani ovi zajednički obedi koje su se zvale θόλος.
Doslovno, re
č je o kružnim građevinama u kojima su veći deo dana provodili tzv.
pritani, vrše
ći tu žrtvu i obedujući o trošku polisa. Ksenofanu je osobito smetalo što
„sportisti” zavre
đuju podjednaku čast kada se uporede sa njim, iako njemu samom
nisu nipo
čemu ravni, odnosno (DK21B2.11-12) (Dils 1983: 131):
a mene dostojan nije: jer našeg
znanja mo
ć,
od snage ljudi i konja, ona je ja
ča.
ο ὐκ ἐών ἄξιος ὥσπερ ἐγ ώ. ῥώµης γ ὰρ
ἀµ
είνων
ἀ
νδρῶν ἠδ᾿ ἵππων ἡµετέρη σοφίη.
Argument kojeg se držao Ksenofan je da ovakve atlete ne doprinose bog
zna šta niti dobrom upravljanju polisom, niti njegovom materijalnom prosperitetu, a
što se, dakako, podrazumevalo da poete
čine. Ovakvu tvrdnju podržali bi i drugi
pesnici toga vremena, i ona bi se bez straha od greške mogla pripisati, na primer, i
Solonu i Teognidu. Ksenofan priziva doba kada su re
či bile daleko više slavljene i
poštovane nego uspesi atleti
čara, i premda njegov jezik nije u strogom smislu
„politi
čki” obojen, on pripada vremenu reda i poretka u zajednici koji je baštinjen
od pripadnika viših slojeva.
54
Promene sa mogu
ćim dalekosežnim posledicama
koje su izgledale kao nešto što
će promovisati bilo kakve nedostojne vrednosti
tretirane su tada jednostavno kao
ἄ
δικον. Evo šta Ksenofan kaže u nastavku drugog
fragmenta (
DK21B2.13-14) (Dils 1983: 131):
53
U
čijem uvodu piše da dok su Kolofonjani u početku živeli strogo i rigidno, kasnije su
sklopivši prijateljstvo i savez sa Li
đanima postajali mekušci, što se manifestovalo i kićenjem
kose zlatnim nakitom. Bovra (C. M. Bowra) kaže da s obzirom da ovaj fragment nije bio od
posebnog interesa sa teološkog i metafizi
čkog aspekta, on i nije mnogo okupirao filozofe,
kao što je to bio slu
čaj sa nekim drugim Ksenofanovim fragmentima. Bovra smatra da on
zaslužuje odgovarajuću pažnju, jer pokazuje šta Ksenofan, sprovodeći oštroumnu i ozbiljnu
kritiku, misli o jednom aspektu uticaja Istoka na Zapad tj. varvara na Grke, i sadrži njegovu
jedinu poznatu prosudbu o povesnim doga
đanjima (Bowra 1941: 119).
54
Postoje i druga
čija viđenja ovog segmenta, pa Đurić kaže da Ksenofan ustaje protiv
„ideala rodovske aristokratije” i „odbacuje konzervativno - aristokratska merila za ljudske
vrednosti i postavlja nov pojam vrline: p r a v a v r l i n a j e o n a k o j a s e u ž lj e b lj u
j e u d r u š t v e n u c e l i n u i zra
či kao politička vrlina” (Đurić 1990: 122).
Religija i tolerancija, Vol. VIII, Nº 13, Januar – Jun, 2010.
63
Ovi stihovi, pa i sama poema, predstavljaju svojevrsni dokument i prilog
povesti obrazovanja, sa naglašenim isticanjem onog umnog, koje
će svoju punu
afirmaciju ste
ći u nadolazećoj klasičnoj epohi. Iz nastavka fragmenta (DK21B2.15-
22) postaje jasno šta je kriterijum ovako visokog vrednovanja mudrosti (
σοφίης),
55
a to je naravno polis i njegova blagodat kao merilo. Imaju
ći u vidu interese celine
Ksenofan proklamuje ovaj novi uzor delanja i življenja u gradu-državi, tačnije
znanje koje omogu
ćava valjan poredak tj. eunomiu – reč koja može značiti i „dobro
obdelavanje zakona”, pa i „pravi
čnost” – i blagostanje.
56
U Ksenofanovoj elegiji
ova nova vrlina,
σοφία, koja će igrati veoma značajnu ulogu u kasnijoj, specijalno,
Platonovoj koncepciji
četiri kardinalne vrline, sasvim verovatno po prvi put snažno
isti
če zahtev za važenjem.
Novoustanovljeni obi
čaji su, po Ksenofanu, narušavali odnos ekvivalen-
cije, pošto su pobednici na sportskim takmi
čenjima dobijali jednake odnosno
identi
čne počasti kao i on, iako su njihove zasluge bile nejednake, odnosno
srazmerno zna
čajno manje. Običajnosna pravednost rodovske aristokratije koja je
prevashodno vodila ra
čuna o distribuciji časti i dobara u skladu sa odgovarajućim
merilima tj. sa geometrijskom jednakoš
ću, onaj je ideal pravde koji sve vreme brani
i priziva Ksenofan u svojim elegijama i fragmentima.
55
Gr
čka imenica ženskog roda σοφία ima najmanje tri grupe značenja, i to: 1.)
„razumevanje”, „znanje”, stoga: „podobnost”, „veština”, „umetnost”, 2.) „domišljatost”,
„lukavstvo”, „razboritost”, i 3.) „mudrost”, osobito tvora
čki rad atičkog duha, „stručno
znanje”, „najviše znanje”. D. Laertije prenosi da je Ksenofan tako
đe rekao da su
mnogovrsne stvari podre
đene umu (νοῦ) (DL,IX,2,20), što je možda bio razlog da Kaštelan i
re
č σοφίης iz DK21B2.14, prevede sa „um”.
56
Gagarin smatra da
δίκαιος u
DK21B2.13 znači „pošteno”, „pravedno” (u originalu stoji
engleska re
č „fair” koja može značiti i „primereno”, „nepristrasno”, „čestito”), i da njeno
zna
čenje potiče od izvorne ideje ispravne dike, ali da se iz konteksta na ovom mestu može
zaklju
čiti da je naglasak na ekonomskoj i političkoj „korektnosti” tj. „pravednosti”, a ne na
pravdi u širem smislu. Nešto kasnije u istom tekstu Gagarin piše da je ekonomska „pravda”
koju Ksenofan zahteva na pomenutom mestu u 2. fragmentu nešto više od puke pravne
kompenzacije (Gagarin 1974: 193, 197).
Luda li suda! Uznositi tjelesnu snagu iznad
blagorodna uma, to nipošto pravedno nije.
ἀ
λλ᾿ εἰκῆι µάλα τοῦτο νοµίζεται,
οὐδὲ δίκαιον
προκρίνειν ῥώµην τῆς ἀγαθῆς
σοφίης.
64
Ž. Kaluđerović: Bog i pravda u fragmentima Barda iz Kolofona
64
LITERATURA
Aristotel (1988):
Fizika. Zagreb: Liber.
Aristotel (2007):
Metafizika. Beograd: PAIDEIA.
Aristotel (1988):
Politika. Zagreb: Liber.
Biblija, Stari zavjet, „Druga knjiga Mojsijeva”. (2007). Beograd: Sv. arh. Sin. Srp. prav. crk.
Bowra, C. M. (1941). "Xenophanes, Fragment 3".
The Classical Quarterly. 1941. Vol. 35,
No. 3/4: 119.
Burnet, J. (1962).
Early Greek Philosophy. Cleveland.
Cherniss, H. (1964).
Aristotle's Criticism of Presocratic Philosophy. New York.
Diels, H., Kranz, W. (1985).
Die Fragmente der Vorsokratiker I. Weidmann.
Dils, H. (1983):
Predsokratovci fragmenti I. Zagreb: Naprijed.
Đurić, M. N. (1990): Istorija helenske etike. Beograd: Zav. za udžb. i nast. sreds.
Finkelberg, A. (1990). "Studies in Xenophanes",
Harvard Studies in Classical Philology.
1990. Vol. 93: 103.
Gagarin, M. (1974). "Dike in Archaic Greek Thought".
Classical Philology. 1974. Vol.
69, No. 3: 193.
Hegel, G. V. F. (1975):
Istorija filozofije I. Beograd: BIGZ.
Heidel, W. A. (1943). "Hecateus and Xenophanes".
The American Journal of Philology.
1943. Vol. 64, No.3: 267.
Jaeger, W. (1967).
The Theology of the Early Greek Philosophers. Oxford.
Kalu
đerović, Ž. (2007). „Pravda u Homerovoj Odiseji”. Religija i tolerancija. 2007. br. 8:
str. 31-48.
Kirk, G. S., Raven, J. E. (1957).
The Presocratic Philosophers. Cambridge.
Laertije, D. (1973):
Životi i mišljenja istaknutih filozofa. Beograd: BIGZ.
Ni
če, F. (1979): Filozofija u tragičnom razdoblju Grka. Beograd: Grafos.
Platon (1955):
Ijon. Gozba. Fedar. Beograd: Kultura.
Platon (2000):
Kratil. Teetet. Sofist. Državnik. Beograd: ΠΛΑΤΩ.
Platon (1970).
THEAITETOS. DER SOPHIST. DER STAATSMANN. Darmstadt.
Reinhardt, K. (1916).
Parmenides. Bonn.
Stace, W. T. (1950).
A Critical History of Greek Philosophy. London.
Religija i tolerancija, Vol. VIII, Nº 13, Januar – Jun, 2010.
65
Dr Željko Kaluđerović
University of Novi Sad
Faculty of Philosophy
е-mail: zekikal@uns.ac.rs
THE GOD AND JUSTICE IN FRAGMENTS OF THE POET FROM COLOPHON
Summary
The author in this paper at first analyses the Xenophanes understanding of the god, i.e. his
questioning of the inherited polytheism by statements about one god above all gods and
people. By such a thesis Xenophanes indirectly announces that the acutal divine authority
lies at the other side of common conceptions about gods. In Xenophanes fragments the god
is understood not only without any kind of affectuation, so characteristic for any serious
religiousness. On the contrary, these fragments reject any implications that gods might have
human properties, appearance and feelings. Subsequently, the paper analysis Xenophanes
understanding of justice which was, according to the author, less "revolutionary" than his
opposition to the anthropological representation of gods. The poet from Colophon, namely,
in his first fragment, presents his respect for the tradition and that he respects the measure as
a means of forming the practical virtues of justice in humans. In the second fragment,
Xenophanes inherits the old aristocratic understanding of justice, which implies that honor
and other virtues are distributed in proportion to the merits for the community. Since he, like
other poets, believed that his contribution to the well being of the polis is immesurably
greater than contribution of an athlete, Xenophanes believed that he adequately deserved
more of everything, particularly honor. In this way, eventually, according to Xenophanes, in
addition to the knowledge that would enable "the good excersise of the law", interests of the
whole, i.e. polis would be protected in the best possible way.
Key words: Xenophanes, God, monism, justice, measure, geometric equality.
Document Outline
Dostları ilə paylaş: |