Religija i tolerancija, Vol. VIII, Nº 13, Januar – Jun, 2010.
53
Distinkcija nepokretno-pokretno pojavljuje se jedino kod zastupnika
tvrdnje da postoji samo jedno na
čelo, pa su i jedini mislioci koju su razmatrali
ἀ
ρχή kao nepokretno bili monisti (elejci). Premda Ksenofan eksplicitno nije nigde
pomenut, ve
ć samo Parmenid i Melis, jasno je da bi se jedino sa nazorima ove
dvojice filozofa moglo dovesti u vezu Kolofonjaninovo u
čenje o jednom i
nepokretnom bogu. Da ova dvojica, odnosno trojica, filozofa stoje, nekako,
nasuprot ostalih (koji su imenovani kao
οἱ φυσικοί), može se uočiti iz
Phys.184b17, ali i iz nastavka pomenutog pasusa iz ''Fizike''. U Phys
.184b25-
185a5, u stvari, pružaju se dva različita argumenta koja treba da pokažu da
istraživanje da li je „biće (τὸ ὄν) jedno i nepokretno” ne pripada području prirodne
filozofije. Iz dela pasusa u Phys.184b25-185a3 vidi se da stav da je bi
će
nepokretno (i nepromenljivo) zna
či poricanje egzistencije prirode, jer je ona
na
čelo promene ili kretanje koje ima načelo u sebi samom.
27
Zato se i kaže da nije
ni zadatak doti
čne znanosti da raspravlja sa onima koju poriču njena prva načela,
jer je to ili zadatak neke druge zn
anosti ili to pripada „onoj zajedničkoj svima”, a
to je najverovatnije metafizika (Met.1026a30-32). Potom, u Phys.185a3-5, stoji
da re
ći da je biće jedno, i samo jedno, koje isključuje sve razlike, automatski
zna
či i poricati
ἀρχ
ή κιν
ήσεως tj. načelo promene. Istovremeno to znači i
poricanje svakog mogu
ćeg archea, jer načelo je načelo nečega i ono uključuje
postojanje najmanje još jedne stvari mimo sebe. Elejci su, dakle, na ovaj ili onaj
na
čin, poricali jestost okružujućoj mnoštvenosti i možda Ksenofan i nije
nameravao da odbaci mnoštvenost sveta, ali je izvesno da nije mogao ni ta
čno da
prikaže njegov odnos sa jednim bogom.
Aristotel u prvoj knjizi ''Metafizike'' (986b21-24) (Aristotel 2007: 20) piše:
Ksenofan je bio prvi "jednaš" /
ἑ
νίσας/
me
đu ovima (priča se da je Parmenid
bio njegov u
čenik), ali on nije ništa
jasno postavio, niti izgleda da je
dosegao ijednu od ove dve prirode: on
je bacio pogled na celo Nebo, pa rekao
da je Jedno | bog.
28
Ξενοφάνης δὲ πρῶτος τούτων ἑνίσας
(ὁ γὰρ Παρµενίδης τούτου λέγεται
µαθητής) οὐθὲν διεσαφήνισεν, οὐδὲ
τῆς φύσεως τούτων οὐδετέρας ἔοικε
θιγεῖν, ἀλλ᾿ εἰς τὸν ὅλον οὐρανὸν
ἀποβλέψας τὸ ἓν εἶναί φησι τὸν
θεόν.ἓ
ν εἶναί φησι τὸν θεόν.
27
Kao što i piše nešto kasnije u istom delu (
Phys.185a12-14).
28
Kada Stagiranin u
Met.986b23 kaže „niti izgleda da je dosegao ijednu od ove dve
prirode”, pod onim „ijednu od ove dve prirode” („ni jednoga od toga”, prev. T. Ladan)
(
οὐδετέρας) verovatno je mislio na nešto ranije pomenute (
Met.986b19 i 986b20) uzroke λόγος
i
ὕλη
. Zato je možda bolje ovaj deo prevesti sa (prev. Ž. K.): „niti izgleda da je on dotakao
prirodu ijednog od ovih (uzroka)”. Posebno je, naravno, pitanje to što je Aristotel
„unapredio” Ksenofanove misli, a linija „unapređenja” ide od neutralnog određenja „jedan
bog” (
εἷς θεός) (
DK21B23), završavajući se sa filozofskim iskazom „da je Jedno | bog” (
τὸ ἓν
εἶναί ... τὸν θεόν) (Met.986b24). Finkelberg (A. Finkelberg), u 66 strana dugoj studiji o
Kolofonjaninu, smatra prikladnim da vlastitu diskusiju o Ksenofanovom u
čenju započne baš
sa ovim Aristotelovim prikazom, istina nešto šire zahva
ćenim (Met.986b10-987a1)
(Finkelberg 1990: 103).
54
Ž. Kaluđerović: Bog i pravda u fragmentima Barda iz Kolofona
54
Opšte karakteristike Ksenofanovog boga, koje se mogu utvrditi na
osnovu beležaka različitih autora i samih Kolofonjaninovih fragmenata, razvrsta-
ne su na slede
ći način. Prvo, po Ksenofanu bog je nepokretan. Ova formulacija
može se pronaći u njegovom 26. fragmentu (DK21B26) (Dils 1983: 134):
Uvijek na istom mjestu stoji bez ikakve
kretnje
I ne prili
či mu da prelazi s mjesta na
mjesto.
α
ἰε
ὶ δ
᾿ ἐν τα
ὐτ
ῶι µ
ίµνει κινο
ύµενος
οὐδέν
οὐδὲ µετέρχεσθαί µιν ἐπιπρέπει
ἄ
λλοτε ἄλληι.
Drugo, bog je nenastao, odnosno Ksenofan tvrdi ve
čnost boga.
Kolofonjanin oštro kritikuje one koji su tvrdili da se bogovi ra
đaju kao i one koji
su smatrali da bogovi umiru, pošto
iz obe teze proizilazi zaključak da bogovi nisu
oduvek. O tome Ksenofan piše u 14. fragmentu (
DK21B14) (Dils 1983: 133):
A smrtnici misle da se bogovi ra
đaju kao
i oni
i da imaju haljine, govor i izgled njihov.
29
ἀ
λλ᾿ οἱ βροτοὶ δοκέουσι γεννᾶσθαι
θεούς,
τὴν σφετέρην δ᾿ ἐσθῆτα ἔχειν φωνήν
τε δέµας τε.
Tre
će, ima jedan bog koji je najveći među bogovima i ljudima
(
DK21B23) (Dils 1983: 134):
Jedan je bog, bogovima vrhovni vladar
i ljudima,
Ni likom nije nalik ni umom
smrtnicima.
30
ε
ἷς θε
ός,
ἔν τε θεο
ῖσι κα
ὶ ἀνθρ
ώποισι
µ
έ
γιστος,
οὔτι δέµας θνητοῖσιν ὁµοίιος οὐδὲ
νόηµα.
Na osnovu naglašenog po
četka 23. fragmenta „Jedan je bog” (u nekim
prevodima „Bog je jedan”) može se zaključiti da je Ksenofanu ovakvo određenje
bilo veoma važno. Ipak, iz konstrukcije εἷς θεός ne proizilazi nikakav pledoaje za
kasnije nastalo monoteisti
čko stanovište i prvu od deset božjih zapovesti: „Ja sam
Gospod Bog tvoj ... Nemoj imati
drugih Bogova uza me.” (Daničić 2007: 105)
Uostalom u Ksenofanovom fragmentu ne
kaže se da „postoji samo jedan bog”,
nego se isti
če da jedan bog koji je najveći među bogovima i ljudima ni na koji
na
čin nije sličan smrtnicima, ni po obliku ni po mislima. Ksenofan, kao uostalom
ni drugi Grci, nije mnogo mario za pitanje monoteizma ili politeizma, nego mu je
bilo važnije da istakne da ono što jeste jeste jedno, tako da Kolofonjanin u neku
ruku može biti zagovornik monizma, ali teško da može biti anticipator monoteizma.
29
O ovome izveštava i Aristotel u svojoj Retorici (1399b6-9).
30
Možda bi prvu rečenicu trebalo prevesti na sledeći načina (Ž. K.): „Jedan bog, među
bogo-vima i ljudima najveći.” Slično piše i u DK21A28, A31, A33, A34 i A35. Drugačije
pak sto-ji u DK21A32, gde se ne dozvoljava ontološki primat jednog boga nad drugim
bogovima.