Split, 2006. Mentor: prof dr sc. Vladimir Jurić

1.3.Definiranje korištene terminologije

U literaturi nailazimo na različitu terminologiju vezanu uz grupni rad. Tako se u različitim oblicima pojavljuju pojmovi: grupni rad, timski rad, timsko-suradno učenje, kooperativno učenje, suradničko učenje. Navest ćemo nekoliko primjera definicija ovih pojmova različitih autora.

Bognar i Matijević grupni rad navode kao jedan od socijalnih oblika rada koji se koristi u nastavi. Grupa se prema njima može sastojati od 3 do 5 članova (Bognar, Matijević, 2002.). Vernel (1994.) definira grupu kao „određen broj ljudi koji su u uzajamnom odnosu“. Po Krechovu i Crutchfieldovu mišljenju (1948.) pojam grupa „označava dvije ili više osoba koje imaju neki eksplicitan psihološki odnos jedna prema drugoj. To znači da za svakog člana grupe drugi članovi moraju postojati na neki manje ili više neposredan psihološki način, tako da njihovo ponašanje i njihove karakteristike na njega utječu“ (prema Zvonarević, 1978.). Cattellova definicija (1951.) govori da je grupa „...agregat organizama u kojem je postojanje svih iskorišteno za zadovoljavanje nekih potreba svakog od njih“ (prema Zvonarević, 1978. ).

Petz i suradnici (1992.) kažu da je grupa „skupina više osoba čiji odnosi imaju sljedeća obilježja:

• 
  među članovima postoji interakcija,
  
• 
  članovi sudjeluju u sustavu međusobno povezanih uloga i položaja,
  
• 
  postoje grupne norme i standardi koji određuju ponašanje članova u grupi,
  
• 
  članovi sami sebe smatraju pripadnicima grupe, tj. imaju osjećaj grupne pripadnosti,
  
• 
  članovi doživljavaju grupu kao cjelinu,
  
• 
  članovi teže da ih socijalna okolina doživljava kao grupu“ (Furlan, 1992.).
  

Bercher (1994.) označava grupu kao „dinamični socijalni fenomen koji čine dva ili više pojedinca. Ti su pojedinci u uzajamnoj interakciji da bi postigli jedan ili više zajedničkih ciljeva. To mogu biti ciljevi same grupe, ali i njima slični individualni ciljevi za koje članovi grupe vjeruju da ih najbolje mogu ostvariti sudjelovanjem u grupi. Svojim sudjelovanjem svaki član utječe na drugog člana i pod utjecajem je svakog drugog člana. S vremenom se razvijaju statusi i uloge članova te se prihvaćaju norme i vrijednosti kojima se određuje njihovo ponašanje.“ (Bertcher, 1994., prema Ajduković, 1997.).

Sve navedeno može se odnositi na različite vrste grupa koje se javljaju u ljudskom životu - od obitelji, vršnjaka, razreda, sportskog tima, prijatelja, stručnog tima i sl. Iako sve te grupe imaju zajedničkih osobina, imaju i niz specifičnosti. Tako raznolikost u trajanju, veličini, načinu nastanka, cilju i zadacima čini određenje grupe vrlo složenim i nameće potrebu da točno definiramo o kakvoj grupi u pojedinom slučaju govorimo (Ajduković, 1997.).

Prema Havelki trebali bismo razlikovati pojam skupine od pojma grupe. Skupina može nastati sasvim slučajno i nema zajedničke ciljeve, dok o grupi možemo govoriti tek kada dođe do svrsishodne interakcije između članova koji je čine. Što se ciljevi pojedinaca lakše ostvaruju u grupi, to je viši stupanj njihove integracije. Pri tom ciljevi ne moraju nužno biti slični ili istovjetni, ali moraju ovisiti o radu grupe. Kada je cilj zajednički, možemo govoriti o najvećem stupnju interakcije među članovima grupe. I osjećaj grupne pripadnosti proporcionalno ovisi o stupnju poistovjećivanja grupnih ciljeva i vrijednosti s osobnim ciljevima i shvaćanjima članova grupe (Havelka, 1988.).

Za termine timski rad i tim možemo reći da su istoznačni grupnom radu i grupi. Čini se da sam izraz, zapravo, dolazi iz stranih jezika (njemačkog i engleskog), a da se u mnogim prijevodima pojavljuje u obje varijante. Tako Klipper u svojoj knjizi “Kako uspješno učiti u timu” on govori o problemima grupnog rada u nastavi.

Timska nastava pak ima sasvim drugačije značenje i obuhvaća pripremu i provođenje nastave s dvoje ili više nastavnika i suradnika iz srodnih nastavnih područja s određenom skupinom učenika. Zajedničko je i planiranje i provođenje nastave, a broj učenika može varirati od velikih grupa (od 60 do 100 učenika više različitih odjela), malih grupa, pa i individualnog rada. Timska nastava zahtijeva fleksibilniju organizaciju vremena i prostora, ali i sadržaja iz više različitih predmeta (Jovan, 1987.).

Što je kooperativno učenje i po čemu je to specifičan način rada? Umjesto individualnog rada, učenici su upućeni jedni na druge pa se umjesto kompeticije razvija suradnički odnos i zajedničko korištenje resursa koji su im na raspolaganju, te učenici potiču i motiviraju jedni druge na rad.

Kooperativno učenje je instruktivna tehnika u kojoj studenti rade zajedno u grupi koja je promišljeno organizirana tako da potiče pozitivne interakcije. Učenici moraju preuzeti odgovornost za svoje učenje i dati svoj doprinos grupnom radu. Ovaj oblik rada može se uspješno primijeniti na svim razinama učenja i u svim predmetima. Dosadašnja istraživanja pokazuju pozitivne rezultate kooperativnog učenja za postignuća, interpersonalne vještine, odnos prema učenju i vršnjacima, privrženost i samopoimanje (Abramiu, 1995.).

Prema Arendsu (1991.) i Abramiu (1995.) možemo razlikovati nekoliko metoda kooperativnog učenja: raspodjela postignuća unutar grupe, raspodjela gradiva po grupama, grupno istraživanje i učenje zajedno. Bez obzira na korištenu metodu, kooperativno učenje ima niz zajedničkih karakteristika:

• 
  rad je organiziran u grupama s ciljem ovladavanja materijalom
  
• 
  potiče se pozitivna međuzavisnost
  
• 
  razvija se individualna odgovornost
  
• 
  teži se stvaranju pozitivne klime u grupi
  
• 
  grupe su heterogene s obzirom na postignuća sudionika
  
• 
  grupe su heterogene s obzirom na spol
  
• 
  potiče se grupni rad u odnosu na individualnu orijentaciju (Klarin, 1998.)
  

Termin suradničko učenje na vrlo sličan način definiran je u “Psihologiji obrazovanja” Vizek-Vidović i dr. kao način učenja u kojem sudjeluje dva ili više učenika pri čemu oni uza zajednički napor teže istom cilju. Ovdje se, dakle, radi o svakom obliku učenja koje potiče međusobnu suradnju bez obzira radi li se o paru ili grupi učenika. U postizanju tog cilja oni međusobno ovise jedni o drugima. Kao glavne karakteristike suradničkog učenja autorice navode rad u grupama na zajedničkom zadatku, različitu strukturu grupe po sposobnostima, spolu i drugim karakteristikama, nagrađivanje grupe, a ne pojedinca. Autorice ističu da postoji niz metoda suradničkog učenja i navode svega nekoliko najistraženijih: učeničke timove usmjerene na postignuće, integrirano suradničko učenje pisanja i čitanja, grupno istraživanje, slagalice (Vizek-Vidović, 2003.).

Prema ovim definicijama u daljnjem radu koristit će se termin grupa i grupni rad, pri čemu podrazumijevamo socijalni oblik rada u nastavi. Grupa čini od 4 do 5 učenika koji su povezani ciljevima do kojih mogu doći samo zajedničkim radom, tj. kooperativnim ili suradničkim učenjem.