Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

COX-2 inhibitori

Iako NSAID lijekovi prisvajaju pravo na tržište preparata za tretman artritisa, zamjetan se broj pacijenata s artritisom našao u situaciji da mora posegnuti za drugim lijekovima koji c'e ublažili bol i nuspojave prouzročene lijekovima koje su prvotno uzimali za svoje stanje.

Ovdje na scenu stupaju COX-2 inhibitori. Oni su donedavno bili miljenici u tretmanu artritisa — »superaspirini« — koji su prvenstveno sveopće prihva­ćeni kao sredstvo za ublažavanje bolova bez skrivenih uvjeta. Zaista, prva dva preparata koja su se pojavila na tržištu — Celebrex i Vioxx (skoro svi ovi lijekovi imaju u nazivu »x«) — postali su, gotovo preko noći, najuspješniji hit-lijekovi u povijesti medicine, preotevši to mjesto Viagri.

Nuspojave NSAID preparata vezane su uz njihovo nediskriminirajuće za­ustavljanje sinteze prostaglandina. COX-2 inhibitori trebali bi selektivno spre­čavati samo jedan COX enzim — onaj uključen u upalni proces.

Kao što je to obično slučaj u modernoj medicini, divljenje COX-2 prepara­tima većim je dijelom bilo bez osnove. Kao prvo, kada su počeli pristizati re­zultati s tržišta, pokazalo se da COX-2 inhibitori izazivaju iste nuspojave kao i njihovi prethodnici. Brojni pokusi pokazali su da mnogi od tih lijekova mo­gu izazvati želučane ulkuse.⁷⁵ Štoviše, zaključak je jedne norveške studije da su COX-2 preparati doista.opasniji od NSAID preparata te da izazivaju više nuspojava.⁷⁶ Bextra (valdekoksib), jedan od posljednjih COX-2 preparata, već je u manje od godinu dana od stavljanja u prodaju bio povezan s mnogim po život opasnim problemima kože, kao što je Stevens-Johnsonov sindrom, a ta­kođer i s anafilaktičkim šokom. Drugi lijekovi, kao što je Celebrex (celekok-sib), povezuje se sa smrtima od gastrointestinalnih čireva i srčanih problema. Osvanule su i studije koje pokazuju da pacijenti koji uzimaju Vioxx (rofekok-sib) imaju dvostruko veću šansu patiti od kardiovaskularnih problema kao što je srčani udar, nego oni kojima je davan neki od NSAID preparata.⁷⁷ Kad je američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) naredila da korištenje Vioxxa prati strogo upozorenje, tvrtka Merck odlučila je povući lijek s tržišta. U vri­jeme pisanja ove knjige FDA je detaljno provjeravala ostale COX-2 inhibitore zbog sličnih učinaka.

Kao što je to nerijetko slučaj s modernim »čudotvornim« lijekovima, agre­sivno reklamiranje ovih bilo je preuranjeno, a testiranje nedostatno. COX-2 inhibitori nisu superaspirini — samo aspirini u opasnijem obliku.

LIJEKOVI ZA POVIŠENI KRVNI TLAK (HIPERTENZIJU)

Hipertenzija je još jedno područje gdje golemo mnoštvo lijekova rijetko po­maže u borbi protiv stanja koje se često može liječiti razboritom prehranom i tjelovježbom. Liječnici su. se s mukom probijali kroz različite tretmane lije­kovima — diureticima, beta-blokatorima i blokatorima kalcijevih kanala, re-serpinom, klonidinom, metildopom — bez vidljivog uspjeha. Studija kojom je obuhvaćeno 2.000 pacijenata iz 13 ordinacija opće prakse u Engleskoj, a koji su svi imali povišeni krvni tlak, pokazala je da je samo malo više od po­lovine onih koji su uzimali lijekove za hipertenziju njima i ostvarilo umjere­ne, odnosno prihvatljive vrijednosti krvnog tlaka.⁷⁸ U SAD-u je svega petina pacijenata na lijekovima uspjela postići ono što se smatra, kad je riječ o krv­nom tlaku, skromnim ciljem (vrijednosti manje od 140 milimetara za stolički i manje od 90 milimetara žive [Hg] za dijastolički krvni tlak), navode podaci iz tamošnjega Nacionalnog programa praćenja prehrane i zdravlja.⁷⁹ Što se pak Europljana tiče, ispitivanje 12.000 pacijenata iz pet zemalja pokazalo je da je samo trećina njih, prema tvrdnji njihovih liječnika, ostvarila ciljanu vri­jednost krvnog tlaka.⁸⁰

Ako i ne postoji puno dokaza da lijekovi za krvni tlak pomažu, zato pos­toji mnoštvo onih koji ukazuju na njihovu štetnost. Jedna njihova osobito za­brinjavajuća nuspojava jest hipotenzija — ili nagli pad krvnog tlaka kad oso­ba ustane — što može izazvati vrtoglavicu i pad.

Antihipertenzijski lijekovi također su glavni uzrok lomova kukova među starijim osobama.⁸¹ Iako se sve vrste lijekova za kontrolu krvnog tlaka pove­zuju s raznim poremećajima — depresijom, seksualnim smetnjama, umorom i poremećajem apetita — za diuretike (koji bi trebali biti »siguran« lijek za krvni tlak) se pokazalo da uzrokuju jedanaesterostruki porast šećerne boles­ti;⁸² beta-blokatori mogu biti jedan od uzroka smrti od raka kod starijih muš­karaca;⁸³ ACE inhibitori mogu uzrokovati potencijalno fatalno oštećenje bu­brega,⁸⁴ ili smrt ako se daju prebrzo nakon srčanog udara;⁸⁵ a blokatori kal­cijevih kanala povezuju se s teškim bolesnim stanjima kože, kao što je Ste-vens-Johnsonov sindrom.⁸⁶ Liječnici čak tim lijekovima saniraju trudnice s hi-pertenzijom, unatoč činjenici da beta blokatori mogu imati štetan učinak na fetalnu cirkulaciju,⁸⁷ a ACE inhibitori oštetiti ili usmrtiti plod u razvoju, daju li se tijekom drugog ili trećeg tromjesečja trudnoće.⁸⁸

Nadalje, beta-blokatori mogu utjecati na određene oblike pamćenja. Tim Sveučilišta Kalifornija u Iivineu podijelio je skupinu zdravih dobrovoljaca u dvije podskupine, pri čemu je jednoj dat propranolol, a drugoj placebo, sat vremena prije nego. što su im prikazivani dijapozitivi s dvije različite priče. Testovi, koji su uzeti prije nego su slike bile pokazane, potvrdili su da su svi oni koji su dobili lijek bili potpuno beta-blokirani.

Piva je priča u kratkim crtama slikama opisala scenu kada dijete u pratnji svoje majke posjećuje očevo radno mjesto. Druga je pak bila osmišljena da izazove jake emocije; na putu do radnog mjesta na dijete je naletio automo­bil i teško ga ozlijedio.

Tjedan dana nakon što su vidjeli te slike, svim je sudionicima »na prepad« dan test pamćenja, pri čemu su obje skupine imale slične rezultate u prepri­čavanju prve priče. Međutim grupa kojoj je dat propranolol imala je uvelike lošije prisjećanje druge, emocijama nabijene priče.⁸⁹

Iako je studija ispitivala učinak samo jedne doze beta-blokatora na zdrave ispitanike, a ne na srčane pacijente ili one s migrenom, studije na životinja­ma dokazale su da pamćenje emocionalno obojenih događaja zahtijeva akti­viranje beta-adrenergičkih sustava koji su, naravno, blokirani beta-blokator-skim lijekovima.

KOMBINIRANI LIJEKOVI ZA SRCE

Kad jedan lijek ne sredi zdravstveni problem, liječnici su skloni pridodati mu još jedan. »Politerapija« je pritom i rezultat čistog entuzijazma. Većina liječni­ka vjeruje da ako jedan lijek čini neko dobro, dva će to činiti dvostruko više. To je ponajviše vidljivo u slučaju starijih osoba, kojima se često propisuje i do 10 lijekova istodobno. Kako premalo pacijenata s hipertenzijom, koji uzi­maju lijekove, uspijeva ostvariti dobru kontrolu krvnog tlaka, tako se medici­na dosjetila »ekipe« lijekova za hipertenziju. U današnje će se vrijeme rijetko koji liječnik pouzdati samo u jedan lijek za sniženje povišenoga krvnog tlaka.

Siguran favorit jest kombinacija tiazidnog diuretika (najstariji glavni oslo­nac u tretmanu hipertenzije) i beta-blokatora. Od pet milijuna Britanaca koji uzimaju antihipertenzijske lijekove više od trećine njih uzima kombinaciju diuretika i beta-blokatora. Drugim se kombinacijama združuju diuretici i ACE-inhibitori (primjerice kaptopril), alfa-blokatori (poput prazosina) ili anta­gonisti angiontenzina II (kao što je losartan). ACE-inhibitori se isto tako ud­ružuju s antagonistima kalcija.

Te su se skupine lijekova počele koristiti nakon početnih studija koje su pokazale da lijekovi daju bolje rezultate u kombinacijama nego diuretici sa­mi.⁹⁰

Tiazidni diuretici djeluju smanjivanjem količine natrija i vode u tijelu. Oni su pritom i jedini diuretici koji šire krvne žile. (Diuretici s povratnim djelova­njem povećavaju protok urina u bubrezima, čime se smanjuje količina vode u tijelu. Diuretici koji čuvaju kalij čine isto što i drugi diuretici, samo što ne izazivaju gubitak kalija u tijelu.)

Beta-blokatori blokiraju učinak adrenalina na beta-receptore tijela uspo­ravajući živčane impulse koji putuju kroz srce, tako da ono ne zamara. Beta-blokatori također koče receptore koji su odgovorni za puls i snagu srčanih otkucaja. ACE inhibitori inhibiraju angiotenzin II, peptid koji sužava krvne ži­le i povećava krvni tlak.

Međutim problem uzimanja dva lijeka leži u mogućem umnožavanju nus­pojava. Britanski Nacionalni institut za kliničku izvrsnost (National Institute for Clinical Excellence), koji je objedinio rezultate sedam studija provedenih na više od 70.000 pacijenata, otkrio je da kombinacija diuretik/beta blokator povećava rizik za razvoj dijabetesa za 20 posto. Rizik iznosi 0,2 posto po go­dini. Iako liječnici ustraju u tvrdnji da je riječ o »minimalnom riziku«, on se prevodi u 6.666 novih slučajeva dijabetesa godišnje.

U studiji o nuspojavama politerapije kombinacije diuretika i beta-blokato­ra ubrajaju se u osam najčešćih krivaca.⁹¹ Pritom kombinirani lijekovi izaziva­ju psihičke nuspojave, uključujući i toksična konfuzna stanja i psihoze.⁹²

To su samo posljednje objavljene nuspojave antihiperteznijskih lijekova za koje se pretpostavlja da su najsigurniji; troje od svakih 100 pacijenata sma­tra ih tako nepodnošljivima da prekida njihovo uzimanje.⁹³ Druge nuspojave diuretika odnose se na vrtoglavicu pri ustajanju (zbog niskoga krvnog tlaka), poremećaje krvi, kožne reakcije, impotenciju, giht, pankreatitis te pomanjka­nje brojnih važnih nutrijenata kao što su kalij, magnezij, koenzim Q10 i cink. Diuretici usto mogu dovesti do raka bubrega. Ironično, no diuretici mogu bi­ti naročito problematični kod osoba sa srčanim bolestima.⁹⁴ Oni također uz­rokuju problem koji bi upravo trebali sprečavati: niski krvni tlak može do­vesti do potencijalno smrtonosnih kardiovaskularnih problema.⁹³

Beta-blokatori pak mogu izazvati suhoću u ustima, očima i koži, dahta­nje, otežano disanje ili kratak dah, polagane otkucaje srca, probleme sa spa­vanjem, oticanje ruku i stopala, probavne smetnje poput proljeva ili zatvora, povraćanje, bol u zglobovima ili leđima, impotenciju, kožni osip, grlobolju, depresiju, gubitak pamćenja, konfuziju pa čak i halucinacije. K tome, oni mogu prouzročiti anginu pektoris (bol oko srca tijekom napora ili stresa) ako ih se naglo prestane uzimati.

Lijekovi za srčane bolesti

Kombinacija beta-blokator/blokator kalcijevih kanala također je postala vrlo popularna terapija za pacijente s koronarnom bolesti srca. Misao vodilja jest da će niska doza tih dvaju lijekova smanjiti broj i ozbiljnost napada angine pektoris učinkovitije nego visoka doza pojedinačnog lijeka, i s manje nuspo-java. Kako mnogi čimbenici utječu na ravnotežu između snabdijevanja srca kisikom i njegovih potreba, a pojedinačni lijek može reagirati samo na neke od tih faktora, liječnici su jednostavno pretpostavili da će dmgi lijek za srce, drugačijeg kemijskog djelovanja, možda dati komplementarni doprinos. Bu­dući da lijekovi za anginu pektoris često uzrokuju povratne učinke na krvo­tok koji suzbijaju njihovu djelotvornost, pretpostavlja se i to da će te neželje­ne posljedice poništiti djelovanje drugog lijeka.

No te dvije pretpostavke nisu nikada izdržale znanstvenu provjeru. Prema jednom pregledu rezultata više kontroliranih kliničkih pokusa, kombiniranje blokatofa kalcijevih kanala s malim dozama beta-blokatora rijetko je kad imalo dodatne prednosti za pacijente s anginom pektoris, a pritom može po­većati neželjene reakcije do 60 posto.⁹⁶

Dodatni je problem u tomu što većina liječnika ne razumije u cijelosti ka­ko svaki od tih lijekova zasebno ublažava anginu pektoris. Beta-blokatori djeluju ometanjem receptora u srcu koji primaju impulse kemijskih izlučiva­nja tijekom napora ili stresa. Kako to djelovanje inhibira porast srčanih otku­caja i krvnog tlaka tijekom napora, oduvijek se pretpostavljalo da lijekovi ub­lažavaju anginu pektoris i druge simptome koronarne bolesti smanjenjem potreba srca za kisikom. Kako su električki impulsi srca (koji kontroliraju skupljanje i širenje pri svakom otkucaju) usmjeravani kalcijevim ionima, blo­katori kalcijevih kanala — koji rade tako da usporavaju te električke signale — teoretski usporavaju otkucaje vašeg srca. Oni također pomažu širenju ar­terija, povećavajući protok krvi i, pretpostavlja se, olakšavajući rad srca koje treba pumpati krv kroz tijelo. U skladu s time, mnogi su se liječnici rukovo­dili pretpostavkom da blokatori kalcija oslobađaju područja u tijelu sa začep-ljenim krvnim žilama povećavajući snabdijevanje srca kisikom. Ta je ideja — da beta-blokatori i blokatori kalcija na neki način rade u tandemu, povećava­jući snabdjevenost srca kisikom i smanjujući potrebu za njim — u pozadini snažne potpore unutar medicinske zajednice za njihovo kombinirano koriš­tenje.

Međutim oba lijeka stvarno ublažavaju anginu pektoris na izrazito sličan način •— smanjujući potrošnju kisika u srcu, ograničavajući povećanje srča­nih otkucaja, preraspodjeljujući protok krvi od srca i opuštajući krvne žile.

Štoviše, novija opažanja ukazuju na to da ta dva lijeka ne moraju nužno biti u skladnoj interakciji. Iako blokatori kalcija mogu zaustaviti arterijsko ste­zanje u srcu prouzročeno beta-blokatorima, to se može dogoditi samo u di­jelovima tijela s normalnim protokom krvi, i može samo dalje smanjiti protok krvi u onim područjima srca koja su već u opasnosti. Jednako tako, dok be­ta-blokatori mogu spriječiti ubrzanje pulsa potaknutoga kalcijevim blokatori-ma, to ne znači da pritom sprečavaju sniženje krvnog tlaka, koje često uzro­kuju blokatori kalcija. Kalcijevi blokatori mogu čak i pogoršati anginu pekto­ris ako se krvni tlak snizi u značajnoj mjeri.

Na mnogo drugih načina ta dva lijeka djeluju antagonistički. Beta-bloka­tori mogu povećati učinak blokatora kalcija na sniženje krvnog tlaka te time povećati rizik za nedostatnu snabdjevenost srca krvlju. Kombinacija također može pogoršati anginu pektoris ako dva lijeka udruženo prouzroče brze ot­kucaje srca. Beta-blokatori mogu dokinuti sposobnost kalcijevih blokatora da opuštaju kivne žile. Nenormalno niski krvni tlak, koji izaziva vrtoglavice i nagle padove, te pogoršava stanje srca i mane upravljanja (to jest probleme s električkim signalima iz mozga), znatno će se češće dogoditi tijekom tera­pije kombinacijom lijekova nego kod terapije pojedinačnim lijekom.⁹⁷

Američki su liječnici upozoreni da prestanu propisivati kalcijev blokator nifedipin. Američki Nacionalni institut za srce, pluća i krv (National Heart, Lung and Blood Institute) upozorio je liječnike da kratkodjelujući nifedipin »treba koristiti s velikim oprezom, ako uopće treba«. Upozorenje se temelji na. studiji 16 znanstvenih pokusa kratkodjelujućeg nifedipina kojima je obuhva­ćeno više od 8.000 pacijenata. Rizik smrtnosti povećao se s povećanjem do­ziranja; kod dnevnih doza između 30 i 50 miligrama rizik je 1,06 puta veći od prosječnog, a gotovo tri puta povećan kod dnevne doze od 80 miligrama.

Jedna druga studija Instituta pokazala je da su pacijenti koji su uzimali bloka-tore kalcijevih kanala imali 60 posto veću vjerojatnost za srčani udar nego oni koji su uzimali ili samo diuretike ili samo beta-blokatore. Ustanovljeno je da je nifedipin najopasniji blokator kalcijevih kanala.⁹⁸
LIJEKOVI ZA EPILEPSIJU

S tako spektakularnim nizom lijekova dostupnih za farmakoterapiju, liječnici se teško odlučuju ne činiti ništa — odnosno prikloniti se »čekaj-i-vidi« pristu­pu kako bi vidjeli hoće li se stanje samo od sebe riješiti. Premda liječnici tvr­de da su i više no oprezni kada je riječ o automatskom propisivanju antikon-vulzivnih lijekova djeci s blagim nesvjesticama i napadajima, još uvijek je ši­rom uvriježeno mišljenje da će se, ukoliko nisu potisnuti lijekovima, epilep-tički napadaji ponavljati, a da lijekovi mogu djelovati na tijek bolesti tako što će smanjiti rizik progresije epilepsije.

Problem je u tome što se epilepsija beznadno predijagnosticira. Stručnjaci Dječje bolnice u Birminghamu zaključili su da je oko polovine slučajeva ta­kozvane mladenačke epilepsije krivo dijagnosticirano." To je tim značajnije jer se vjeruje da je polovina od 340.000 slučajeva kronične epilepsije u Veli­koj Britaniji započela u djetinjstvu. Dr. Michael Prendergast, specijalist dječje psihijatrije u toj bolnici, ispitao je 311 djece koja su došla u bolnicu pod sum­njom ili s dijagnozom epilepsije, te otkrio da je njih 138 (44 posto) nije ni imalo. Njegovi su rezultati skoro identični onima iz škotske studije bolnice Royal Hospital for Sick Children u Glasgomi. U toj je studiji dr. John Ste-phenson, specijalist pedijatrijske neurologije, našao da 47 posto ispitivane djece zapravo nije imalo epilepsiju.

Jacqui iz East Grinsteada, koja sada ima 36 godina, dijagnosticirana je epi­lepsija kada je imala 11 godina, nakon što je pretrpjela nekoliko nesvjestica. Ona je odmah stavljena na terapiju antikonvulzijskim lijekovima iako se prva konvulzija pojavila tek nakon što je počela uzimati lijekove. Godine su pro­tekle u borbi s bezbrojnim nuspojavama lijekova, uključujući u to nesvjestice i konvulzije. Kad je počela smanjivati dozu lijekova koje je uzimala, njezini su se napadaji brojčano smanjili, od 200 na nekoliko desetaka godišnje.

David Chadwick, profesor neurologije u Centru za neuralgiju i neuroki­rurgiju Walton u Liverpoolu, mišljenja je da je epilepsija zajednički nazivnik za grupu poremećaja, a ne jedna, homogena bolest. Za neke slučajeve epi­lepsije kao što je »benigna rolandička epilepsija« kod djece, u kojoj se napa­daji (ograničeni na lice, vrat i ruke) događaju samo za vrijeme spavanja, pos­toje čvrsti dokazi da napadaji prestaju sami od sebe sredinom mladenaštva. Štoviše, preliminarni podaci govore o tome kako je stav da će ljudima biti bolje uzimaju li lijekove za rani tretman daleko od »konačnog«.¹⁰⁰

Od nekolicine dugotrajnih studija koje su istraživale čimbenike koji pred­viđaju najmanje petogodišnju remisiju napadaja, jedna je ustanovila da su razvoj epilepsije prije dobi od 16 godina i izostanak oštećenja mozga, tonič-ko-kloničkih napadaja (»grand mal») ili abnormalnosti na elektroencefalogra-mu (EEC) išli u prilog remisiji, bez obzira na to jesu li lijekovi bili davani ili ne.¹⁽¹¹ (Treba naglasiti da David Chadwick kaže da je situacija znatno različita kod drugih oblika epilepsije poput mladenačke mioklonične epilepsije, kod koje pacijenti koji su imali velike napadaje imaju velike izglede za relaps [po­navljanje] ako se lijekovi odbace. Toj skupini pacijenata antiepileptički lije­kovi mogu spasiti život.)

Kako je teško naći epileptičare koji ne primaju terapiju, vrlo je teško znati je li rano davanje lijekova učinkovito. No provedene studije ukazuju na to da uzimanje lijekova zapravo i ne čini neku razliku. U jednoj je od njih polovina grupe koja nije bila na lijekovima nakon 20 godina ušla u »remisiju«. A to je istovjetno postotku onih kod kojih dolazi do remisije nakon niza godina uzi­manja lijekova.¹⁰² Slično tomu, u jednoj skupini pacijenata u Africi i daigoj u Ekvadoru, kod kojih je tretman kasnije započeo, stope šestomjesečnih remi­sija bile su istovjetne onima kod populacije kojoj je davana rana terapija lije­kovima.¹⁰³

Novi pokazatelji govore o tome da djeca koja su pretrpjela svoj prvi na­padaj neće lošije proći ako se početak terapije odgodi dok se ne vidi hoće li se dogoditi drugi napadaj. Odgađanje terapije ne smanjuje izglede za kasni­jom kontrolom napadaja, kao što ni ne utječe na moguću remisiju dok dijete raste. Jedina prednost odmah započetog tretmana jest da on može odgoditi sljedeći napadaj, ali liječnici i roditelji koji inzistiraju na terapiji već nakon pr­vog napadaja nikada neće znati je li on mogao biti i jedini.¹⁰⁴

Najviše pokazatelja o ranom tretmanu upućuje na to da pacijentima koji uzimaju lijekove zapravo može biti gore. U jednoj su studiji pacijenti koji su imali napadaje nakon ozljede glave, te uzimali lijek fenitoin za epilepsiju, imali više napadaja nego oni koji su uzimali placebo.¹⁰⁵ Talijansko je istraži­vanje, koje je uspoređivalo pacijente koji su uzimali lijek i one koji su uzimali šećernu tabletu, s čvrstim uvjerenjem da će se pokazati kako liječena skupi­na ima upola manje izgleda za daljnje napadaje, na kraju ustanovilo da izme­đu dviju ispitivanih skupina nije bilo razlike u pogledu vremena remisije.¹⁰⁶

Liječnici doista nemaju dovoljno informacija koje bi sa sigurnošću bile ohrabrujuće za rani tretman, posebice stoga što sve antiepileptičke lijekove prati mnoštvo potencijalno smrtonosnih učinaka. U jednoj su novijoj studiji nuspojave bile tako ozbiljne da je gotovo četvrtina pacijenata na fenobarbi-tonu, i 11 posto onih na karbamazepinu, moralo odustati od lijekova.¹⁰⁷ U jednom od prvih medicinskih ispitivanja sigurnosti antiepileptičkih lijekova kod djece devet posto djece, koja su dobivala fenobarbiton za liječenje epi­lepsije, moralo je odustati zbog ozbiljnih nuspojava. Istraživači iz bolnice King's College u Londonu utvrdili su sličan problem s fenitoinom, a najmanje četiri posto djece reagiralo je ili na natrijev valproat ili karbamazepin.¹⁰⁸

Svi su antiepileptički lijekovi zaista potencijalno letalni; proizvođač val-proične kiseline (Epilim u Velikoj Britaniji; Depakene ili Depakote u SAD-u) upozorava da su pacijenti koji su uzimali lijek umrli od zatajenja jetre.

To se možda dogodilo i dvanaestogodišnjoj Helenor Bye, kojoj je davan Epilim — u to vrijeme smatran sigurnim lijekom. Njezina majka piše:

U nekoliko mjeseci ona. je počela kopniti pred mojim očima. Postajala je sve tanja i počela je halucinirati. S vremenom joj je i kosa počela ispadati. Liječnik je bio uvjeren da je emocionalno poremećena i da uživa u pažnji.

Njezino se stanje nastavilo pogoršavati sve dok nije spala samo na polovinu svoje normalne tjelesne težine. Liječnik je još uvijek mislio kako je ona samo razmaženo dijete koje mota svoje roditelje oko malog prsta.

Nakon osam mjeseci bila je u bunilu i zaprimljena na bolničko liječenje. Umrla je nekoliko dana kasnije, teška svega 19 kilograma. Morala je umrijeti da im dokaže da je bolesna.
ANTIDEPRESIVI

Lijekovi su vrlo podložni modi. Kad se liječnici zanesu nekim novim kemij­skim spojem, za koji se čini da je napravio čuda u jednom području, oni bi ga rado isprobali i za sve druge bolesti. Do nedavno je najnoviji čudesan li­jek bio »selektivni inhibitor ponovne pohrane serotonina«, odnosno 5-HT li­jek — aktivna komponenta Prozaca.

Vjeruje se da su jedan od uzroka (ili ishoda) depresije i suicidalnog pona­šanja niske koncentracije serotonina, kemijske tvari u mozgu, kao što se to događa onima koji imaju niske vrijednosti kolesterola. Prozac (ili fluoksetin,. što je njegovo generičko ime) djeluje povećavajući raspoloživost serotonina u mozgu; to se postiže usporavanjem prolaza (ili »ponovne pohrane«) toga neurohormona u stanice živčanog sustava. Prozac je prodavan kao fantastič­no poboljšanje u odnosu na starije »tricikličke antidepresive« jer on nije seda­tiv, ne utječe na umne ili fizičke sposobnosti, te ima manje nuspojava za ve­ćinu pacijenata.

Prozac je potkraj osamdesetih s veseljem pozdravljen u medijima kao no­vo rješenje za depresiju na koje smo svi čekali, te ubrzo postao najbolje pro­davan antidepresiv u Americi, posebice nakon što je rasprodana publikacija Slušajući Prozac (Listening to Prozac). Preciznije, postao je najbolje prodava­na američka pilula za sreću.

Entuzijasti već planiraju proširiti primjenu Prozaca i njegovih klonova na pacijente s problemom debljine, oboljele od raka koji pate od mučnina što prate lijekove protiv raka, osobe s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, pa čak i na žene koje muči PMS. Uz to, budući da postoje neki dokazi da ta vrsta lijeka smanjuje ovisnost (za razliku od Valiuma i drugih benzodiazepi-na) stimuliranjem moždanog mehanizma za nagradu (zadovoljstvo), liječnici razmatraju mogućnosti njegova korištenja za kontrolu pušenja i ovisnosti o drugim lijekovima.

U primamljivim se brošurama za Prozac ne spominje više od sto sudskih postupaka s kojima se suočio proizvođač Eli Lilly, a koje su pokrenuli paci­jenti koji tvrde da ih je Prozac naveo na suicidalne i homicidalne misli i djela. U jednom je slučaju korisnik Prozaca ubio pet, a ranio 12 suradnika u svome radnom okruženju. U drugome je žena napala svoju majku grizući je, pri če­mu joj je odgrizla više od 20 komadića mesa. Tvrtka Eli Lilly uspjela se nago­diti s obiteljima žrtava koje je divljačkom pucnjavom iz vatrenog oružja, dok je uzimao lijek, ubio ili ranio Joseph Wesbecker.^w;

Iako je američka Uprava za hranu i lijekove oslobodila Prozac od pove­zanosti s nasiljem, novija studija ukazuje na to da je^od pacijenata na svim ti­povima antidepresiva najveći broj suicida zabilježen kod onih pacijenata koji su bili na serotoninskim inhibitorima.¹'⁰ Na tim SSRI (»selective serotonin re-uptake inhibitor«) lijekovima sada stoji uokvireno upozorenje o riziku suicida kod djece.

Kako je Prozac-generacija sada to i sama otkrila, najbolje prodavana ta­bleta za sreću nudi niz štetnih učinaka na gotovo svaki tjelesni sustav. Prema upozorenjima koje je objavio sam proizvođač lijeka Eli Lilly, oko 10 do 15 posto pacijenata u početnim je kliničkim ispitivanjima izvijestilo o tjeskobi i nesanici; kod devet posto, naročito pacijenata manje tjelesne težine, došlo je do značajnoga gubitka težine ili do anoreksije. U jednoj je studiji 13 posto pacijenata koji su uzimali lijek izgubilo više od pet posto svoje tjelesne teži­ne. ^1,1 Drugim riječima, približno jedan od 10 pacijenata iskusit će od lijeka is­te simptome koje njime pokušava izliječiti.

Za Prozac se također zna da utječe na svaki sustav tijela, uključujući živ­čani, probavni, dišni, kardiovaskularni, mišićno-skeletni i urogenitalni sustav, te kožu i adnekse (kosa, nokti). Nuspojave se odnose na, najčešće, smetnje vida, lupanje srca, manije/hipomanije, drhtanje, simptome nalik na gripu, aritmije srca, bol u leđima, osipe, znojenje, mučnine, proljev, bol u trbuhu i gubitak seksualnog poriva. U rjeđe se nuspojave ubrajaju nesocijalno pona­šanje, viđenje dvostruke slike, gubitak pamćenja, katarakta i glaukom, astma, artritis, osteoporoza, krvarenje u želucu, upala bubrega i impotencija. Prozac još, premda rijetko, može izazvati nenormalne snove, uznemirenost, grčeve, deluziju i euforiju."²

Prozac može prouzročiti i seksualne smetnje kod do jedne trećine koris­nika. Na takve je seksualne probleme kod korisnika fluoksetina ukazao F. M. Jacobsen u svojem radu, koji nije digao veliku prašinu, objavljenom 1992. godine u stručnom časopisu Journal of Clinical Psychiatry. Rad objavljen u is­tom časopisu godinu kasnije utvrdio je da stopa seksualne disfunkcije za vri­jeme terapije lijekom iznosi čak do 75 posto."³

Nastojeći biti korak ispred, nekoliko je proizvođača lijekova plasiralo dru­gu generaciju proizvoda. Mirtazapin (Remeron) je antidepresiv koji djeluje na razine serotonina (koji, poznato je, upravlja raspoloženjem) u mozgu, ali ne na način selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina. Za razliku od njih, ovaj je lijek označen kao »noradrenergični i selektivni serotonergični antidepresiv« (NaSSA).

Liječnici sada vjeruju da je nedostatak dviju kemijskih tvari u mozgu — norepinefrina (noradrenalina) i serotonina — odgovoran za depresiju. Mirta­zapin, vjeruje se, djeluje povećanim otpuštanjem obiju tih kemikalija iz živča­nih stanica u mozgu.

Postoje dva alfa-2 »serotonergična« receptorska mjesta na živčanim stani­cama mozga, a norepinefrin i serotonin obično se vežu na te receptore, što je proces na koji ne utječu SSRI lijekovi. To dovodi do mnogih za SSRI lijeko­ve uobičajenih nuspojava kao što su nesanica i tjeskoba. S druge strane, NaSSA lijekovi, čini se, selektivno blokiraju receptorska mjesta te time spreča­vaju da se dvije kemikalije vežu na živčane stanice. Očekivani rezultat toga jest pojačanje učinka podizanja raspoloženja tih dviju kemijskih tvari po ot­puštanju iz živčanih stanica.

Zbog jedinstvenog djelovanja NaSSA lijekova farmaceutske su kompanije mislile da su konačno riješile problem otpuštanja serotonina bez izazivanja svih takozvanih problema »rebounda«, odnosno povrata serotonina.

Početni su nalazi bili impresivni. Činilo se da lijek djeluje jednako dobro kao i stari lijekovi, uz minimalne nuspojave; pospanost, sklonost prejedanju i stoga dobitku na težini.¹''¹ Temeljem toga, američka Uprava za hranu i lije­kove, britansko Povjerenstvo za sigurnost lijekova, kao i slična regulatorna tijela u mnogim drugim zemljama odobrili su uporabu mitrazapina.

Jedva da se tinta osušila na tim odobrenjima, a već su počeli pristizati iz­vještaji o ozbiljnim nuspojavama. Savjetodavni odbor za štetne reakcije lije­kova australske vlade objavio je, nakon što je izdano pola milijuna recepata, da je pristiglo 253 izvještaja o štetnim reakcijama na mitrazapin. U njih se ubrajalo i 16 prijavljenih slučajeva konvulzija i 15 slučajeva mogućih ozbilj­nih abnormalnosti krvi i koštane srži.¹¹⁵

Krvni poremećaji odnosili su se na neutropeniju (smanjen broj neutrofil-nih leukocita, fagocitnih stanica koje sudjeluju u odgovoru na upalu), trom-bocitopeniju (smanjen broj krvnih pločica), limfopeniju (smanjen broj limfo-cita) i pancitopeniju (smanjenje svih komponenti krvnih stanica). Većina pa­cijenata razvila je simptome krvnih poremećaja za manje od dva mjeseca od početka terapije.

Druge štetne reakcije uključivale su noćne more, halucinacije, tjeskob-nost i uznemirenost, povraćanje, mialgiju/artralgiju (bol mišića/zglobova), kožne reakcije, trzanje, povećanje težine i čak smetnje u radu jetre.

Lijek je sada u užem izboru lijekova za koje britansko Povjerenstvo za si­gurnost lijekova drži da su lijekovi od »trenutačnog interesa« — drugim riječi­ma oni na koje se pazi zbog štetnih učinaka.

U engleskoj se studiji, u koju je bilo uključeno više od 13.000 pacijenata koji su uzimali mirtazapin, gotovo šest posto pacijenata žalilo na pospanost ili ošamućenost zbog lijeka, a oko tri posto osjećalo je umor i klonulost tije­kom prvog mjeseca terapije. Dva pacijenta imala su krvne poremećaje: neu­tropeniju i agranulocitozu (naglo smanjenje broja bijelih krvnih stanica).¹¹⁶