Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

Migrena

U ranim su 1990-ima farmaceutske kompanije izašle na tržište s lijekom koji je takoreći čudotvorno rješenje za svakog tko redovito pati od migrene: su-matriptan (Imitrex® ili Imigran®), prvi u nizu triptana, odnosno selektivnih agonista serotoninskih receptora, pojavio se kao prvi lijek koji može preki­nuti napad migrene prije negoli se on u potpunosti razvije. Sumatriptan, ago-nist 5-HT (serotoninskih) receptora, trebao bi djelovati sužavanjem prošire­nih moždanih krvnih žila.

Sumatripan je razvijen nakon što su znanstvenici revidirali svoje mišljenje o uzrocima migrena. Dr. Frank Clifford-Rose iz bolnice Charing Cross, koji je pomogao u koordinaciji mnogih studija o sumatriptanu, kaže da migrena nije izazvana krvnim žilama u samom mozgu, već da se sada vjemje kako je ona biološka bolest živčanog sustava te da serotonin ima ključnu ulogu u tome. Već se dulje vrijeme zna da 5-HT (5-hidroksitriptamin, serotonin) može izaz­vati glavobolje, a eksperimenti su pokazali da se otpušta tijekom napadaja migrene.

Za razliku od konvencionalnih lijekova protiv bolova, koji jednostavno privremeno povećavaju vašu snošljivost za bol, triptani djeluju na razine se­rotonina (koji prenose živčane signale do mozga) — konačno zaustavljajući upalu i širenje moždanih krvnih žila.

Sam je lijek molekularni blizanac serotonina (5-HT) i kao takav blokira re­ceptore serotonina. Djelovanje je, pretpostavlja se, vrlo selektivno, što znači da izaziva sužavanje krvnih žila u mozgu a da se pritom ne utječe na oko 15 drugih 5-HT receptora u tijelu koji su povezani sa zgrušavanjem krvi, plući­ma, gastrointestinalnim traktom i drugim. Farmaceutska tvrtka Glaxo prva je izišla s lijekom koji se kemijski odnosio na 5-HT, a s očekivanom sposobno­sti takva tipa visokoselektivnog djelovanja.

Godine 1991. tvrtka Glaxo oduševljeno je, nakon što su brojne studije po­kazale obećavajuće rezultate, lansirala sumatripan kao »revolucionarnu akut­nu terapiju za migrenu«. U ranim ispitivanjima, kada su farmaceutske kuće proizvele prvi brzodjelujući oblik lijeka za injektiranje, sumatriptan je poka­zao zadivljujuće rezultate, smanjivši umjerene do teške glavobolje na blage ili nikakve u od 81 do 86 posto pacijenata.¹¹⁷

Od toga je vremena cjelokupna farmaceutska industrija bila jako zaposle­na proizvodnjom brojnih sumatriptanu sličnih lijekova: zolmitriptana, nara-triptana, rizatriptana, almotriptana, frovatriptana i eletriptana. Ti su lijekovi dostupni u obliku injekcija, tableta, pa čak i nazalnih sprejeva. Nakon počet­nih hvalospjeva na sva zvona, medicina se počela stišavati kako su počeli pristizati izvještaji koji ukazuju na to da pacijenti koji uzimaju te lijekove možda mijenjaju jedan zdravstveni problem za drugi. Oko od pet do osam posto pacijenata imalo je bolove u prsnom košu, slične, onima kod angine pektoris, uglavnom stoga što se pokazalo da lijek utječe na stezanje žila ne samo u mozgu već i na drugim mjestima (suženjem krvnih žila i smanjenjem protoka krvi povisuje se krvni tlak). Slijedom toga sumatriptan nije preporuč­ljiv ni za koga sa srčanim problemima. Kako taj preparat djeluje na krvne ži­le, tako se oduvijek pretpostavljalo da je bol u prsnom košu povezan sa sr­cem. No rezultati sada pokazuju da bol može početi u jednjaku (kanalu koji spaja ždrijelo i želudac).¹¹⁸ Rezultati jedne studije o pacijentima koji su uzi­mali sumatriptan pokazali su da nema promjena u elektrokardiogramu, dok su se stezanja jednjaka vidljivo pojačala. Kod petine pacijenata uključenih u tu studiju razvili su se bolovi u grudima, koji su trajali između dvije i 45 mi­nuta, premda se činilo da nema povezanosti između vremena nastupa boli i abnormalnih očitanja pomicanja jednjaka.

Do promjena u krvi došlo je kod pacijenata koji su uzimali standardne te-rapeutske doze sumatriptana; krvni tlak u plućima i aorti raste za 40 posto, odnosno 20 posto, što može značiti da napetost u prsnom košu nastaje zbog krvnih žila u plućima ili onih koje se pružaju širinom tijela, prije nego u jed­njaku.¹¹⁹ U rijetkim su slučajevima osobe koje su uzimale sumatriptan iskusi­le spazam koronarne arterije.¹²⁽¹ Postoji također mali rizik za smanjeni protok krvi prema srcu:¹²¹ angiografski nalazi pacijenata na sumatriptanu pokazali su da lijek zaista steže arterije.¹²² Jedna žena bez anamneze vaskularne boles­ti pretrpjela je fatalni srčani udar nakon injekcije sumatriptana,¹²³ a kod naj­manje dvoje pacijenata došlo je do razvoja ozbiljnih nepravilnosti srčanih ot­kucaja.¹²"¹ Kod nekih pacijenata pritisak ili bol u grudima širi se prema lijevoj mci i glavi, kao kod angine pektoris.¹²⁵

Jedna od najnezgodnijih nuspojava koja prati ovu inače uspješnu klasu li­jekova jesu povratne (»rebound«) glavobolje. U jednom ranom ispitivanju vi­še od trećine pacijenata, kojima je isprva sumatriptan donio olakšanje, patilo je od ponavljajućih »rebound« glavobolja, što lijek nije uspio sanirati.¹²⁶ Neke su studije pokazale da do polovine pacijenata ima povratne glavobolje.

U Goteburškoj klinici za migrenu u Švedskoj našli su da je više od polo­vine pacijenata kojima je sumatriptan davan injekcijom imalo ponovnu mi­grenu u roku od pet do deset sati nakon gotovo svakoga napada. U jednoj drugoj studiji svi osim jednog pacijenta sljedećeg su dana opet imali glavo­bolju.¹²⁷

U Njemačkoj je jedna skupina pacijenata bila prisiljena, nakon prosječno devet mjeseci, uzimati lijek gotovo svakodnevno kako bi se spriječilo vra­čanje glavobolje. Jedna je osoba, koja je inače patila od migrene samo jed­nom mjesečno, počela dobivati napadaje svakog jutra, nakon što je počela uzimati sumatriptan.¹²"

Naravno, što više patite od migrene, to je veća vaša ovisnost o lijeku. Tvrtka Glaxo poriče postojanje ikojeg dokaza ovisnosti o lijeku te naglašava da je lijek odobren samo za kratkotrajan, s prekidima, tretman akutnih napa­daja migrene, a ne za svakodnevnu prevenciju.

U Goteburškoj klinici 70 posto pacijenata iskusilo je jednu ili više nuspo­java, uključujući u to bol u vratu, simptome u prsnom košu, umor, zujanje u ušima i reakciju na mjestu uboda injekcijom. Oralno uzimani lijekovi mogu dodatno izazvati mučninu i povraćanje.

Osim mnoštva nuspojava, i istinska je učinkovitosti sumatriptana pod znakom pitanja. Iako je čak 90 posto pacijenata reagiralo na tri tretmana, stu­dije su pokazale da će samo oko 50—60 posto njih reagirati na lijek tijekom bilo kojeg napada.¹²⁵ Mnoge od nuspojava lijeka upućuju na to da očekivano selektivno djelovanje nije baš tako selektivno jer utječe i na mnoga druga 5-HT receptorska mjesta.

Kao što je to uvijek slučaj u medicini, kad se opasnosti nekog takozvano­ga čudotvornog lijeka konačno razotkriju, farmaceutske kompanije tada izla­ze s novom, »poboljšanom« verzijom. Posljednje generacije lijekova •— ele-triptan, naratriptan i rizatriptan — trebale bi riješiti problem reakcija na su-matriptan. Međutim posljednji pokazatelji o djelovanju eletriptana govore o tome da on izaziva sve nuspojave sumatriptana,¹³" uključujući i navale krvi u lice, lupanje srca, nelagode u nosu, nadražaj oka, smetnje vida i uznemire­nost.

Ipak, nuspojava koja najviše zabrinjava jest mogućnost srčanog ili možda­nog udara. Pristižu izvještaji o pojedinačnim slučajevima pacijenata za koje nije ustanovljen rizik ni za jedno od tih stanja, a koji su ipak pretrpjeli srčani li moždani udar nekoliko sati nakon uzimanja jednog od triptana. U Švicar­skoj je jedna žena pretrpjela moždani udar nakon injektiranja dviju doza su­matriptana; 30 minuta nakon druge injekcije glavobolja joj se silno pojačala, počela je povraćati i osjećati paralizu lijeve strane tijela prije nego što je izgu­bila svijest. U sličnoj situaciji glavobolja jedne žene u SAD-u ozbiljno se po­goršala; kasnije je nalaz CAT skeniranja pokazao da je žena pretrpjela krvare­nje u mozgu.¹³¹

Ostali izvještaji o pojedinačnim slučajevima odnose se na fatalne srčane udare koji su pogodili osobe koje su uzimale lijek, a koje pritom nisu bolovale ni od kakve kardiovaskularne bolesti.¹³²

Novija analiza podataka uzetih od osoba koje pate od migrene otkrila je da nema povezanosti između korištenja triptana i moždanog ili srčanog uda­ra.¹³³ No riječ je o kohortnoj studiji (jednostavna razrada i usporedba razvoja osoba iz jedne skupine u nekom vremenu), koja se ne može smatrati konač­nom. Mnogi istraživači kažu da osobe koje pate od migrene imaju veći rizik za moždani udar,¹³*' premda je ta tvrdnja drugdje naširoko osporavana.¹³⁵ Uporaba je triptana kontraindicirana kod pacijenata s hemiplegičkom (jedno­stranom) ili bazilarnom (s mučninom, vrtoglavicom i mogućim gubitkom svi­jesti) migrenom zbog moguće cerebralne vazokonstrikcije, što je prešutna in­dikacija da liječnici i sami vjeruju u postojanje te povezanosti.¹³⁶

LIJEKOVI ZA HIPERAKTIVNOST

Ritalin (metilfenidat) je još jedan čudotvoran lijek u Americi, za koji se godiš­nje ispiše približno šest milijuna recepata u svrhu kontrole hiperaktivnosti i poremećaja pažnje s hiperaktivnosti (»attention deficit hyperactivity disorder« ili ADHD). U nekim američkim školama jedna je petina djece na tom lijeku.¹³⁷ U Velikoj Britaniji pak roditelji su se naveliko opirali Ritalinu sve dok nedav­no mediji nisu usmjerili pozornosti na njega promovirajući ga kao lijek koji može »osloboditi« djetetove potencijale; broj izdanih recepata stostruko se povećao u posljednjih deset godina i utrostručio između 2002. i 2003., tako da se sada svake godine propiše 200.000 recepata za Ritalin.

Nakon što su se osvjedočile u priču o uspjehu Ritalina, i mnoge su se druge farmaceutske tvrtke ubacile u ADHD tržište. Danas se roditeljima nudi široka paleta lijekova na izbor: Adderall, Concerta, Cylert, Focalin, Metadate CD i Strattera. Ritalin se sada čak može dobiti i u obliku flastera, tako da se ne morate brinuti je li dijete zaboravilo uzeti tabletu ili nije.

U obje se zemlje ogroman porast broja izdanih recepata dogodio unatoč činjenici da se u mnogim slučajevima djeci daju preparati prije nego što je potvrđeno da bi im mogli koristiti. Istraživački tim iz Međunarodnog odbora za kontrolu narkotika pri Ujedinjenim narodima (UN International Narcotics Control Board) pregledao je zapise približno 400 pedijatara koji su propisiva­li Ritalin, i našao da polovina djece koja su bila dijagnosticirana s poremeća­jem pažnje nisu prošla ni psihološko testiranje ni provjeru sposobnosti prije uzimanja lijeka. Zaključak je Odbora da su frustrirani roditelji ili odgajatelji i liječnici bili prerevnosni u etiketiranju raznih poteškoća u ponašanju kao ADHD.^13S

Do nedavno su zagovornici Ritalina držali da lijek, amfetamin, djeluje kao supresant na djecu korekcijom biokemijske neravnoteže u mozgu. Ne samo da nema nikakva dokaza da metilfenidat korigira tu neravnotežu, nego nema ni dokaza za to da Ritalin osigurava ikakvu trajnu promjenu. Kao što tvrtka Ciba (proizvođač) priznaje, ne postoje dugotrajne studije o sigurnosti ili učinkovitosti Ritalina.¹³⁹ Nadalje, psihijatrijski priručnik The American Text-book ofPsychiatiy navodi 75 posto poboljšanja s Ritalinom u usporedbi s 40 posto odgovora na placebo, što navodi na zaključak da bi polovina uspješ­nog reagiranja na Ritalin mogla biti rezultat puke sugestije.¹⁴⁰ U studiji iz Jo-hannesburga, koja je utvrđivala učinkovitost lijeka, samo je dvoje od 14 djece reagiralo na njega. Štoviše, kod jednog je djeteta koje je uzimalo lijek došlo do blagog, a kod jednog do značajnog pogoršanja.

Ne treba smetnuti s uma da je ovaj lijek stavljen u klasu kontroliranih tva­ri druge kategorije, jednako kao i barbiturati, morfij i ostale tvari s visokim potencijalom za stvaranje ovisnosti ili pretjerano uzimanje. Stimulativni lije­kovi navodno imaju paradoksalan učinak na djecu. Oni ih umiruju, ali je uči­nak često neujednačen. Djeca postaju primirena tijekom dana, ali stimulirana noću, pa im je normalan san onemogućen. Iako tvrtka Novartis, koja proiz­vodi Ritalin, niječe bilo kakav potencijal lijeka za stvaranje ovisnosti, u njego­vu opisu u američkom kompendiju lijekova Physicians Desk Reference stoji upozorenje o stvaranju ovisnosti o lijeku i psihotičnim epizodama: »Traži se brižljiv nadzor pacijenta tijekom prestajanja uzimanja lijeka jer je moguće de­maskiranje teške depresije i učinaka kronične preaktivnosti.«¹⁴¹ Nadalje, ske­niranje mozga djece koja su uzimala lijekove pokazalo je da metilfenidat ima isti učinak kao i kokain — kao stimulans dopamina, kemijske tvari u mozgu. Istraživači su najprije, temeljem dostupnih podataka, teoretizirali da djeca s ADHD-om imaju niske razine dopamina, ali su bili preneraženi otkrićem moćnih učinaka »rješenja« za to. »Rezultati jasno pokazuju da je ideja o Ritali­nu kao slabom stimulansu potpuno netočna«, kaže dr. Nora Volkow, koja je rukovodila istraživanjima skeniranja mozga.« »Taj je lijek poput kokaina.«¹''²

. Dobro poznata nuspojava kokaina i amfetamina jest psihoza, a toksična je psihoza doista primijećena kod djece na Ritalinu. Prema nalazima kanad­skog istraživanja više od šest posto djece s ADHD-om kojima je davan metil-fenidat postalo je psihotično, s iskustvom paranoje i halucinacija — stanja koja su uočena samo kod djece s ADHD-om koja uzimaju lijek. p_sihoza, kao i depresija, pratile su i prestanak uzimanja lijeka kod djece koja su dugo­trajno koristila metilfenidat.144

Zabilježeni su i brojni slučajevi suicida nakon prekida uzimanja lijeka. Jedna je studija pokazala da je kod djece čija je terapija uključivala samo lije­kove (umjesto savjetovanja uz lijekove) registrirano više uhićenja, dok je vje­rojatnost da će djeca biti smještena u odgovarajuće institucije bila veća.¹'⁵ Za metilfenidat se pokazalo, moguće zbog djelovanja na razine dopamina, da izaziva napadaje slične epilepsiji, posebice kod djece za koju prethodno nije postojala sumnja u za takvo stanje.¹''⁶ Studije pojedinačnih slučaja čak su ga povezale s upalom moždanih arterija, što izaziva moždani udar — dobro znanu komplikaciju zloporabe amfetamina.¹⁴⁷

Također se pokazalo da metilfenidat usporava rast,¹⁴⁸ djecu čini skloni­jom napadajima, te izaziva smetnje vida, nervozu, nesanicu i anoreksiju. Od istovrsnih je lijekova Cvlert povezan sa slučajevima teškog trovanja jetre, od kojih su neka bila fatalna.

Taj lijek može, uz psihozu, prouzročiti i dmge mentalne poremećaje. Oko 10 posto djece na metilfenidatu razvije Touretteov sindrom (kod kojeg djeca imaju nevoljne tjelesne i glasovne tikove).¹⁴⁹ Povezuje ga se i s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, sindromom krajnje anksioznosti i opetovnih prisilnih rituala, što djeca razviju u manje od godinu dana korištenja lijeka.¹⁵" U razdoblju od 1990. do 2000. godine američka je Uprava za hranu i lijekove, odnosno njezin Odjel za praćenje sigurnosti primjene lijekova i epidemiolo-giju, zaprimila 186 izvještaja o smrtnim slučajevima i 569 hospitalizacija zbog metilfenidata. Većina se slučajeva odnosila na učinke na središnji i periferni živčani sustav. Atrofija mozga bila je očita u više od polovine skupine od 24 odrasle osobe liječene psihostimulansima.¹⁵¹ Peter Breggin, autor knjige Tok­sična psihijatrija (Toxic Psychiatry), napominje da dugotrajno korištenje Rita-lina uzrokuje iritabilnost i hiperaktivnost •— upravo one probleme koje bi taj lijek trebao liječiti.¹⁵² Posljednja se nuspojava odnosi na moguću uzročnu ve­zu s rakom jetre. U studijama na životinjama miševi, kojima su davane velike doze metilfenidata tijekom dvije godine, razvili su hepatoblastome ili rak jet­re.¹⁵³ Riječ je o životinjskim studijama čiji rezultati ne moraju biti primjenjivi i na ljude. Ipak, kancerogeni potencijal metilfenidata sada se i službeno, u ma­terijalima koji se dijele liječnicima, ubraja u moguće rizike lijeka.

Iako mnoga (ako ne i sva) djeca koja uzimaju Ritalin i njegove srodnike jesu mirna i pokorna u razredu i kod kuće, jedno istraživanje metilfenildata pokazuje da on stvarno ne rješava problem. Roditelji su, upitani da ocijene učinkovitost lijeka prema posebnoj ljestvici, zaključili da on doista nema du­gotrajan učinak na ADHD.^15,1 Američki Institut za mentalno zdravlje zaključio je da istraživanje ne ukazuje ni na kakvo kratkotrajno, pozitivno djelovanje na učenje te ni na kakav dugotrajan učinak na »bilo kojem području djeteto­va djelovanja«.¹⁵⁵
KEMOTERAPIJA

Ako su antibiotici i steroidi Shermanovi tenkovi medicinskoga kemijskog ra­tovanja, kemoterapija za rak jest njezina nuklearna bojna glava. Ni za jednu drugu bolest nisu razvijene tako sofisticirane kombinacije kemikalija kao za tretman raka.

Kemoterapija je prvi puta predložena za liječenje raka neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, kada je istraživanje otrovnog plina iperita ukazalo na mogućnost ubijanja živih stanica, posebice onih koje se brzo dijele, nalik onima u intestinalnom traktu, koštanoj srži i limfnom sustavu. Liječnici su ubrzo došli na ideju da bi se iperitom mogao trovati rak, stanice koje se naj­brže dijele. U stvari, mnogi od lijekova koji se danas koriste bliski su srodnici iperita — jedan od razloga zašto ih nalazimo tako toksičnima.¹⁵⁶

U ranim 1970-ima medicina je otkrila da određene vrste karcinoma reagi­raju na kemoterapiju, što rezultira produljenjem života osobe. U to se ubraja kombinacija lijekova za Hodgkinovu bolest, određene ne-Hodgkinove limfo-me, neke tumore zametnih stanica, rak testisa i određene karcinome kod dje­ce, kao što je Wilmsov tumor, akutna limfocitna leukemija i koriokarcinom, kod kojeg se fetalne stanice transformiraju u kancerozne i ugrožavaju život majke.

Više desetljeća kasnije sa sigurnošću se pak može reći da nije napravljen gotovo nikakav napredak otkako je američki predsjednik Richard Nixon ob­javio »rat protiv raka« 1971. godine. Nijedan rak koji je tada bio neizlječiv ni danas nije izlječiv. Najskromniji uspjesi kemoterapije zamalo su jednaki oni­ma kakvi su bili tada.¹⁵⁷ Od tih dana, sve milijarde dolara utrošene za istraži­vanje raka nisu nimalo utjecale na preživljavanje. Za većinu danas uobičaje­nih čvrstih karcinoma, onih na koje se odnosi 90 posto smrti od raka svake godine — uglavnom raka dojke, pluća, debelog crijeva i rektuma, jetre, guš­terače i mokraćnog mjehura — kemoterapija nije dokazala svoju djelotvor­nost.^

Čini se da kemoterapija nakon kirurškog zahvata, kao mjera »za svaki slu­čaj« ubijanja stanica u »skrivenim« džepovima, poboljšava izglede preživljava­nja nekih grupa pacijenata s određenim tipovima raka dojke, debelog crijeva ili pluča. Za stopu se ponovne pojave pretpostavlja smanjenje za jednu treći­nu, a za stopu preživljavanja povećanje.¹⁵⁹

No taj je dokazni materijal samo empirijski (što znači da se temelji isklju­čivo na promatranju, a ne na znanstvenim studijama). Vrlo je vjerojatno da su neki drugi čimbenici pomogli u preživljavanju tih pacijenata. U jednoj od nekoliko analiza svih usporednih studija kemoterapije i drugih oblika liječe­nja kemoterapija se, kod žena starijih od 50 godina s rakom dojke, nije doka­zala boljom od tamoksifena.¹⁶¹¹

Pokazalo se da kemoterapija uvećava izglede za preživljavanje pacijenata s mikrocelularnim rakom pluća i jajnika, ne-Hodgkinovim limfomom sred­njeg i visokog stupnja, lokaliziranim rakom tankog crijeva — iako, opet, i na te dokaze pada sjena sumnje.¹⁶¹ Ponekad su poboljšanja značajna, kao kod raka jajnika gdje se pokazalo da kemoterapija može produžiti živote pacijen­tica godinama. Češće je učinak skroman, kao kod pacijenata s rakom pluća, kod kojih se preživljavanje produžuje za svega nekoliko mjeseci.¹⁶²

Drugi problem leži u činjenici da liječnici različito definiraju »izlječenje« i »odgovor« nego što bismo to vi ili ja. Ukratko, onkolozi uspjeh mjere samo »odgovorom« — što znači smanjenjem tumora — ne uzimajući u obzir pove­ćava li to izglede za preživljavanje ili pak poboljšava kvalitetu života. Dr. Ralph Moss, nekadašnji zaposlenik prestižnog Instituta Sloan-Kettering, po­svetio je svoj radni vijek ispitivanju znanstvenih dokaza za konvencionalne i alternativne tretmane raka. On za primjer navodi medicinski udžbenik u ko­jem vrhunski znanstvenici američkoga Nacionalnog instituta za rak (NCI) na­vode kako kod većine oblika raka mnogi pacijenti odmah odgovaraju na ke-moterapiju. No samo je kod tri oblika raka — jajnika, mikrocelularnog raka pluća i akutne nelimfocitne leukemije — postignut zamjetan postotak preživ­ljavanja bez bolesti (»disease-free survival«), a čak je i tada taj postotak pred­stavljao, u najboljem slučaju, manje od šestine pacijenata iz te skupine. Za sve ostale tipove raka preživljavanje bez bolesti bilo je rijetko.¹⁶³

Tvrtka Bristol Myers, glavni proizvođač kemoterapijskih preparata, ob­znanila je da je samo 11 posto pacijenata koji uzimaju karboplatinu i 15 pos­to pacijenata koji uzimaju cisplatinu u potpunosti odgovorilo na te preparate; remisija je prosječno trajala oko godine dana, dok su pacijenti u oba slučaja preživjeli u prosjeku samo dvije godine. A riječ je o dva glavna preparata koji se prvenstveno daju za liječenje raka jajnika, jednog od tipova raka koji naj­bolje reagiraju na kemoterapiju.^l6/|

U većini se studija najvažnije od svih pitanja — Pomaže li kemoterapija da živite duže nego što biste živjeli da se niste podvrgnuli tretmanu?— nika­da ne postavlja! Nastojeći uvjeriti javnost da poduzima sve što je moguće u vezi s rakom, američka Uprava za hranu i lijekove sada je i službeno potvr­dila da novi lijekovi za rak mogu biti u kratkom roku odobreni za uporabu sve dok pokazuju da smanjuju tumor. Potvrda da oni produžuju preživljava­nje bolesnika s rakom nije im potrebna.¹⁶⁵

Teško da biste išta od toga mogli saznati u razgovoru s prosječnim onko-logom. Većina njih govorila bi vam o velikom napretku u kemoterapiji, no­vim lijekovima, novim protokolima (to jest kombinacijama lijekova). Ali u kolikoj je mjeri to tretman iz očaja zorno prikazuje rječnik koji se koristi - »in-terventna« mjera (»rescue«) i terapija »spasa« (»salvage«) — a također i vrste li­ječenja kojima se pribjegava. Liječnici uzimaju koštanu srž pacijenta prije za­počinjanja tretmana, a onda mu tek daju visoke doze kemoterapije u nadi da će presađivanje koštane srži na neki način »spasiti« pacijenta prije negoli pre-mine od lijekova. Neki istraživači eksperimentiraju s laboratorijskim uzgojem stanica imunosnog sustava, očajnički nastojeći obnoviti stvaranje krvi kod pacijenata podvrgnutih ubojito visokim dozama kemoterapije.

Nedavno se jedan liječnik vratio s autopsije ponosno izjavljujući da je nje­gov pacijent, koji je imao rak raširen po cijelom tijelu, takozvani diseminirani karcinom, preminuo »bez raka«. Ono što nije spomenuo jest činjenica da ga je ubila bolest pluća inducirana kemoterapijom.

U onkologiji se smatra da je više uvijek bolje. Nakon uspjeha postignutog u liječenju Hodgkinove bolesti s kvartetom protutumorskih lijekova i steroi­dima, medicina je taj protokol primijenila i na mnoge druge tipove raka, čak i kad nisu postojali dokazi koji bi to podupirali. Za većinu oblika karcinoma kombinacija više lijekova ne doima se uspješnijom od pojedinačnog lijeka, pri čemu su nuspojave manje brojne. U jednoj studiji, jedinoj toga tipa, izne-senoj na sastanku Američkog društva kliničkih onkologa (American Societv of Clinical Oncologists) u Dallasu, nađeno je da se dvostruka doza kemote­rapije koja je davana pacijenticama s rakom dojke nije pokazala učinkoviti­jom od standardne doze.¹⁶⁶ No čak i kada medicina priznaje da lijekovi ne osiguravaju mogućnost izlječenja, kemoterapija se koristi za palijativno lije­čenje (odnosno poboljšanje kvalitete života). Tim se argumentom, naravno, zanemaruju strašni učinci kemoterapije, za koje se teško može reći da po­boljšavaju kvalitetu pacijentova života.

Jedno od najviše korištenih kemoterapijskih sredstava je ciklofosfamid (dušični iperit). On može izazvati mučninu, povraćanje, gubitak kose i ano-reksiju, te može štetno djelovati na krv, srce i pluća. Dmgi lijek, cisplatin (Platinol), napravljen od teškog metala platine, može oštetiti živce i bubrege te prouzročiti oštećenje sluha i napadaje. On također može uzrokovati glu-hoću, nepovratan gubitak motoričkih funkcija, supresiju koštane srži, anemi­ju i sljepoću.

Mekloretamin, analog plina iperita (na njega se odnosi »M« u MOPP tret­manu, standardnom protokolu za liječenje Hodgkinove bolesti), toliko je toksičan da se onima koji rukuju lijekom savjetuje nošenje gumenih rukavica i izbjegavanje njegova udisanja. Komplikacija od koje se najviše strepi je mu-kozitis (ili upala mukoznih membrana, to jest sluznice, posebice utrobe i us­ta), što može dovesti do po život opasnih infekcija.¹⁶⁷ Razni tipovi kemotera­pija mogu izazvati probleme sa srcem, uništenje žučnih kanala, prouzročiti smrt koštanog tkiva, ograničenje rasta, neplodnost, smanjen broj bijelih i cr­venih kivnih stanica, te lošu crijevnu apsorpciju.

Ako pacijent ima dovoljno sreće biti jedan od nekolicine kojima kemote­rapija doista uspješno liječi bolest, veliki su izgledi da će ona prouzročiti da se godinama kasnije razvije gori oblik raka. U jednoj je studiji trećina žena koje su u dječjoj dobi liječene od Hodgkinove bolesti, primjerice, završila s rakom dojke u dobi od 40 godina. Takav je rizik najmanje tri puta veći nego kod opće populacije.¹⁶¹¹ Odrasle osobe koje su primale kemoterapiju kao dje­ca također imaju rizik za rak kosti. Dosad je oko 13-000 djece koja su preživ­jela rak identificirano, tri godine kasnije, žrtvama raka kosti.¹⁶⁹ Liječeći rak kemoterapijom, mnogi su preživjeli možda zamijenili jedan tip raka za neki mnogo opasniji u kasnijoj dobi.