~ 12 ~
podupirača nebesa. Moćan je bio ratnički položaj vatrenih obruča. Kraljeva vojska je s njim na čelu gledala prema
njima. Potom su svi vatreni obruči otišli više u nebo, poleteli su prema jugu i nestali.”
I u Rimskom Carstvu zabeleženo je takođe nekoliko viđenja neobičnih Selica na nebu. Tako su, prema jednom
sačuvanom zapisu, 170. godine p. n. ere stanovnici Lanopiuma, mesta na Apijskoj cesti udaljenog dvadesetak
kilometara od Rima, visoko na nebu videli neverovatan spektakl čitave flote blistavih letelica. Rimski pisac Gaj Plinije
Mlađi zabeležio je sledeći događaj: „U vreme konzula Lucija Valerija i Gaja Valerija (oko 100. p.n. ere) gorući štit
leteo je u predvečerje nebom od istoka prema zapadu bacajući iskre.” Više uvaženih rimskih pisaca, kao što su Livije,
Kasije, Ciceron, Seneka i drugi, opisali su u svojim delima tajanstvena pojave na nebeskom svodu, za koje u njihovo
doba nije bilo racionalnog objašnjenja. Tek danas postaje jasno da to mogu biti opisi viđenja NLO-a.
Valja istaći da su predanja i legende o bogovima, koji su svojim letelicama iz kojih je izlazila vatra praćena dimom
i strašnom bukom nalik jakoj grmljavini, nekada davno sišli s neba na zemlju, takođe zabeležene među
starosedeocima u Severnoj, Srednjoj i Južnoj Americi koji žive na nekoliko međusobno vrlo udaljenih lokacija, i nisu
nikada mogli međusobno komunicirati. Ustvari, nema kutka sveta gde tih pojava nije bilo, i što je više bilo paganstva
i okultizma u jednoj kulturi, više je bilo i tih pojava. Tako, na primer, drevne predaje Asteka i Tolteka slave letećeg
boga Kuetzalkohuatla koji je bio najčešće prikazivan u liku pernate zmije. On je, kako kazuju drevna predanja, nekad
vrlo davno sišao s neba na zemlju uz silnu buku u oblacima dima u nameri da ljudima podari znanje da bi ih civilizirao
i priveo kulturi. Priča slična onoj o sumerskim Anunakijima o kojoj će biti reči više. Sačuvana legenda poznatih
severnoameričkih Navaho Indijanaca kazuje o nekim neobičnim bićima koja su na zemlju sišla iz oblaka. Oni su ta
čudna bića nazivali Anasazi, što na njihovom jeziku znači stari.Smatra se da su ti inteligentni došljaci iz svemira
prastanovnicima severne Amerike podarili mudrost i znanje i time udarili temelje poznatoj Anasazi kulturi koja je
nikla krajem 1. veka, na rubnim područjima Arizone, Novog Meksika, Kolorada i Jute. Anasazi kultura je bila na
vrhuncu svoje moći od početka 10. do kraja 13. veka, da bi naglo degradirala i propala tokom 14. veka. Ona ipak
ima istorijski kontinuitet sve do naših dana preko Pueblo Indijanaca koji su daleki potomci naroda Anasazi. Sumerani
su svoje drevne bogove s neba, koji su ih uvodili u civilizovan život, zvali Annunaki. Teško se oteti dojmu da nazivi
Anasazi i Annunaki za inteligentne nebeske došljake donekle slični, što navodi na teoriju da su drevne pretke
indijanskog plemena Navaho i hiljadama kilometara udaljeni Sumer svojevremeno posetila ili posećivala istovrsna
razumna bića i da su s njima duže vreme održavala kontakte. Ostaje pitanje za ljude koji su sigurni u ovakve tvrdnje
– postoji li i jedna sličnost kulture Anasazi i Sumera?
Vrlo sličn predanja i običaji zabeleženi su takođe i kod nekih međusobno hiljadama kilometara udaljenih
indijanskih plemena u Srednjoj i Severnoj Americi. Tako u indijanskom plemenu Huiho, koje živi u središnjem
području Meksika, sačuvano je drevno predanje koja kazuje kako su njihove pretke još davno pre dolaska španskih
osvajača posjetili pripadnici nekog „prijateljskog plemena” čija se domovina nalazi negde vrlo daleko u svemiru. Oni
su sleteli na Zemlju na velikim „točkovima sjajnim poput dragulja.” Dolazili su u sela kod strahovito uplašenih i
necivilizovanih Huiho Indijanaca. Kada su učeni došljaci s neba nakon dužeg vremena postepeno stekli njihovo
poverenje, kazivali su im mnoge teško razumljive stvari o svojoj dalekoj nebeskoj domovini.
Posebno je zanimljivo drevno predanje sačuvano među pripadnicima Hopi Indijanaca, koji danas žive u rezervatu
na severoistoku američke savezne države Arizone. U njemu se spominju „nebeski učitelji Kačini”, neobičnog izgleda,
koji su nekada davno dospeli na Zemlju s nekog velikog zvezdanog siatema zvanog Tonautaku oko kojeg, prema
njihovom kazivanju, kruži dvanaest planeta. Oni drevne „nebeske učitelje Kačine” opisuju kao čovekolika bića
neobičnog izgleda koja za svoja međuzvezdana putovanja koriste letelice raznih veličina i naziva. Indijansko
predanje tvrdi da su oni neko vreme živeli sa precima njihovog plemena i strpljivo ih podučavali mnogim korisnim
veštinama i znanjima. Jednog dana, nakon što su završili svoju istraživačko-edukativnu misiju na Zemlji, odleteli su
svojom nebeskom letelicom uz čvrsto obećanje, dano ožalošćenim precima Hopi Indijanaca, da će se jednog dana
vratiti.
Kajapo (Kayapó) Indijanci danas žive u srcu brazilske prašume, na području oko reke Rio Fresko u južnom delu
savezne brazilske države Para. Oni, odvojeni od civilizacije, već hiljadama godina žive ustaljenim plemenskim
načinom života bez promena. Dr. Žoao Ameriko Peret (Joao Americo Peret), eminentni brazilski istraživač indijanske
kulture, prvi je zabeležio na portugalskom jeziku drevno predanje Kajapo Indijanaca o stvaranju sveta i neobičnom
nebeskom učitelju Bep-Kororotiju. Tu mu je legendu davne 1952. godine, dok je boravio u njihovom selu, ponosno
ispričao stari plemenski savetnik Kuben-Kran-Kein, kojeg su njegovi saplemenici nazivali „Gway-Baba,” što u
prevodu znači mudrac. To drevno predanje Kajapoa kazuje da su nekad vrlo davno njihovi preci živeli daleko od
današnjeg prebivališta u prostranoj savani što se prostirala ispod velikog gorskog lanca Pukato-Tia. Pre mnogo
generacija s tog je brda jednog dana došetao u selo neobično obučen beli došljak. Preci današnjih Kajapoa, smrtno
uplašeni tim čudnim došljakom, panično su pobegli iz sela sa ženama i decom i posakrivali su se u obližnju šikaru.
Neobičan došljak je svojim krajnje miroljubivim stavom, ne braneći se ni na koji način od žestokih napada uplašenih
Indijanaca, na očigled ostalih pripadnika plemena koji su sve to vrlo uplašeno posmatrali iz prikrajka, ismijao i