~ 10 ~
PALEOKONTAKTI, PRAISTORIJA I ANTIČKA VREMENA
Mnogi naučnici, istraživači i senzacionalisti smatraju da su kontakti ljudi i bića iz svemira ostvareni u prošlosti.
Profesor Marks, šef katedre atomske fizike na univerzitetu u Budimpešti tvrdi da je želja posetilaca iz svemira da
ostave neki trag bila veoma jaka i da takvih tragova ima. „Poruke su“ - tvrdi on – „posvuda po našoj planeti.“ Samo
zagrebite.
Godine 1885. fizičar dr Žive je u naslagama uglja u severnoj Austriji našao predmet čije poreklo i strukturu niko
nije mogao sa sigurnošću da odredi. To je bio precizno obrađeni kvadar razmera 67 x 67 x 47 milimetara, težak 785
grama. Predmet je nestao 1910. godine iz muzeja u Salzburgu. Naučni autoriteti profesori Ljunen i Aleksandar
Gorbovski su ovaj predmet povezali sa vanzemaljskom civilizacijom. Ta teorija je obišla svet. Smatrali su da je
predmet obrađeni deo meteorita koji je ležao u uglju i čekao da ga neko nađe i dešifruje poruku koju on nosi. U
novija vremena se pojavilo niz autora, samozvanih istraživača, senzacionalista, ali i naučnika sa diplomom, koji su,
iz njima znanih razloga počeli da se bave teorijom po kojoj su u drevna vremena Zemlju posetili visokorazvijeni
vanzemaljci, koji su ubrzavali evoluciju čoveka, gradili gradove, stvarali i uvodili ljude sa Zemlje u civilizaciju. Ovi
ljudi smatraju da se odgovor na ovo pitanje krije u drevnim legendama, kosmogonijama, predanjima, građevinama,
pećinskim slikarijama, hijeroglifima, na glinenim tablicama, u drevnim hramovima. Takođe i velika sličnost u
panteonima i sistemima verovanja Egipta i Sumera sa pretkolumbovskim civilizacijama Amerike, za koje zvanična
nauka tvrdi da nisu imale dodira, takođe golica njihovu maštu. Kult Sunca, bogovi sa vatranim strelama, plamenovi
koji sagorevaju sve, ogromne građevine neobjašnjivog porekla, od Baalbeka u Palestini i egipatskih piramida, do
Saksahuamana, Kuska, Olantajamba i Markahuasija u Južnoj Americi i kineskih piramida… od kamenja iz Ike koje
prikazuje ljude i dinosaure, operacije na srcu i mozgu, preko kamenja iz Drope, sa prikazima letećih tanjira do
majanske gravure pilota unutar kabine i egipatskih helikoptera, aviona i cepelina iz Abidosa… ipak, ove teorije nisu
starije od sedamdesetak godina. Isto kao ni masovna pojavljivanja NLO. Ima razloga zašto.
Pretpostavka o paleokontaktima, koja na temelju bogate i raznovrsne ostavštine drevnih kultura zastupa ideju
da su još tokom kamenog doba neka područja na Zemlji posetili ili posećivali predstavnici neke visokorazvijene
civilizacije iz svemira te svojim misionarskim radom civilizovali i edukovali gotovo poludivlje (pra)ljude i primate
kamenog doba, kao i ljude antike stara je tek nekoliko decenija. Uz pojavu velikih arheoloških otkrića, koja su
potvrdila da su mnoga mesta opisana u Bibliji za koje se mislilo da su legenda, postojala. Tada se pojavljuju i teorije
o paleokontaktima. Nikako nije slučajno!
Drevni astronauti?
Ta se hipoteza isprva prilično dugo iznosila vrlo oprezno van naučnih
krugova, ali su je, unatoč tome, predstavnici službene nauke ubrzo „ex
cathedra“ okvalifikovali kao smešnu, neozbiljnu i neodrživu pa stoga
prilično dugo nije mogla biti zapažena ni uvažena. Niko je od ozbiljnijih
naučnika nije uopšte smatrao dostojnom za bilo kakvo razmatranje, a
kamoli za prihvatanje i dalje razvijanje. U posljednjih četrdesetak godina
sve veći broj slobodoumnih i nezavisnih istraživača i naučnika različitog
profila, počevši od samoukog švajcarskog hotelijera Eriha fon Denikena
(Erich von Deniken) pa sve do američkog orijentaliste i akademika dr.
Zaharije Sičina (Zecharia Sitschin ), pretpostavlja da su našu planetu još u
kameno doba barem jednom posetili neki napredni došljaci iz svemira te da su tokom svoje misije primitivnom,
surovom i neukom čovečanstvu postupno podarili mnoga visoka znanja koja su ih korak po korak privela civilizaciji
i kulturi. Priznali mi ili ne, ali ovi ljudi su objavili knjige koje su čitane u milionima domova. Čitaoci bez osnovnog
predznanja su te teorije prihvatali bez pogovora, odbacujući zvaničnu istoriju i hrišćansko učenje.
Legende i drevni zapisi kriju čudne opise bogova, viših sila, božanskih ratnika, krojača sudbine običnih ljudi.
Takođe i stotine epova i predanja o stvaranju sveta, ratova bogova sa bogovima, bogova i ljudi kriju opise koji ne
pripadaju kamenom dobu ili razdoblju koje istorija naziva Stari vek.
U drevnim legendama japanskog plemena Ainu, čiji pripadnici imaju više evropeidne, slovenske, nego japanske
crte lica, spominju se i neka „telesa koja svetle” pod nazivom Šinta, što u prevodu znači kolevka. Legenda kaže da
je nekada davno u jednoj takvoj „kolevci” s neba na zemlju sišao bog Ukikurumi-Kamui. Dr J. Tange je na otoku
Hokaido, gde Ainu i žive, otkrio i oko četiri milenijuma star grob s crtežom na kojem je prikazana grupa ljudi kako
pogledom prati spiralnu putanju nekog letećeg objekta nalik kolevci. U srednjovekovnim japanskim letopisima
~ 11 ~
spominju se „vatrena sunca” - pod čime se podrazumevaju neki gorući leteći objekti. Tako, na primer, jedan japanski
crtež urađen tušem u 9. veku prikazuje neobičan vatreni objekat na nebu čiji let netremice posmatraju tri
sveštenika, dok nedaleko od njih stoji na tlu neobičan krilati muškarac kojeg, čini se, ne primećuju.
Drevne kineske legende spominju „leteće zmajeve” na kojima dolaze „sinovi nebesa.” Tako se, na primer, u
kineskoj provinciji Junan, u jednoj legendi spominju neobična „leteća zvona” koja su se u davnim vremenima
pojavljivala na nebu, letela i nestajala. Ona u letu nisu proizvodila nikakve zvukove. Zanimljivo je da su upravo takve
zvonolike bešumne leteće objekte neverovatnih manevarskih sposobnosti često uočili i brojni današnji očevici NLO-
a širom sveta.
Posebno ostavlja utisak odlomak legende o drevnom kineskom junaku Huang Diu, koju u svojim „Istorijskim
beleškama” navodi Sim Kuian, otac kineske istoriografije, kojeg neki autori smatraju kineskim Herodotom. On u
svome hroničarskom delu tvrdi da su zabeležene legende o drevnom junaku Huang Diu, koji je živeo i vladao Kinom
oko 2600. pr. n ere, „bliske istini.” Zanimljivo je da Huang Di svojim znanjem, sposobnostima i načinom života ima
prilične sličnosti sa sumerskim bogovima – Anunakijima. Ta sličnost zasigurno ne može biti samo puka slučajnost.
Jedna od zabeleženih zgoda iz života Huang Dia, često spominjanog u mitovima i legendama, kazuje sledeće: „Kada
je otkrio bakar u gori Šan Šan, Huang Di dao je izliti „tronožac” u samom podnožju brda Jin Šan. Kada je „tronožac”
bio gotov iza Huang Dia spustio se „zmaj s obešenim brkovima”. Huang Di se po njima uspeo na zmaja, a za njim su
krenuli svi njegovi pomoćnici s porodicama. Na zmaja se popelo više od sedamdeset ljudi. A svi preostali podanici
koji se nisu uspjeli popeti na zmaja prihvatili su se zmajevih brkova. Brkovi su otpali, a ljudi popadali (na tlo).” Valja
istaći da se u drevnim kineskim legendama i hronikama po pravilu spominju „leteći zmajevi” koji rigaju silnu vatru i
dim ili „ptice koje grme”, a vrlo retko neki drugi leteći objekti. Razlog tome vjerojatno treba potražiti u činjenici da
je za Kineze zmaj od pamtiveka u njihovoj tradiciji bio simbol božanskog, nedostižnog i nepobedivog. Prema nekim
zapisima u starokineskim hronikama, drevni Kinezi su takođe poznavali rentgen, amfibijska vozila, hibernaciju,
genetski inženjering, svemirske letove te neka druga dostignuća za koja samouvjereno smatramo da su vlasništvo i
simbol našeg vremena.
U izuzetno bogatoj klasičnoj vedskoj književnosti, pisanoj izvorno na sanskritu, u više drevnih dela opisuju se vrlo
detaljno raznovrsne letelice kojima su se služili bogovi, polubogovi, demoni i kraljevi za daleka putovanja ili za ratne
operacije. Tako, na primer, veliki junački ep „Ramajana” koji sadrži oko 24 hiljade dvostiha od po 32 sloga podeljenih
u sedam knjiga, donosi vrlo detaljne opise vimaana – „nebeskih kočija” ili letelica čije pogonske motore pokreće
neka belo-žućkasta tečnost, verovatno neka vrsta benzina ili živa. U široj javnosti manje poznatom vedskom spisu
„Sabha-Parvanu” opisuju se, uz Vimaane, i ogromni sjajni „leteći gradovi” koji sa lakoćom lebde nebom. Sjajili su
poput srebra, a u njima je bilo mnogo hrane, vode, raznovrsnih pića i svih ostalih životnih potrepština te različitog
odbrambenog oružja velike razorne moći. U njih se moglo smestiti i do hiljadu osoba. I u „Mahabharati” se takođe
nalaze slični opisi „letećih gradova” koji su se sami mogli pokretati i podizati visoko u nebo i spuštati na zemlju. Na
njima su bila ogromna vrata kroz koja su mogle uletati i izletati manje letelice (Vimaane). Opis asurskog „letećeg
grada” iz „Mahabharate”, koji veoma podseća na neke savremene opise ogromnih NLO-a, glasi: „A na povratku
preda mnom se stvori predivan grad koji sam sebe pokreće. Bleštav i sjajan poput vatre i sunca, prepun dobara
raznolikih, prepun sreće, bez tuge i bolesti „Lebdeći grad,” sjajan i blistav poput sunca, kretao se uvek u željenom
smeru. Uspješno se branio zahvaljujući darovima od sinova Ditinih dobivenim. Čas je nestajao u nedrima Zemljinim,
čas se skrivao u daljinama nebeskim, čas je dolazio sa strane, čas bi nestajao u vodi. Najzad ga strele moje železne i
oštre razbiše u komadiće, i ruševine tog grada asurskog na zemlju popadaše.”
Zanimljiva je činjenica da su drevni Egipćani nepokolebljivo vjerovali da njihovi bogovi u „nebeskim lađama”
putuju „nebeskim Nilom” - Mlečnom stazom - te da redovno navraćaju na Zemlju. Egipćani od pamtiveka takođe
veruju da su njihovi vladari (faraoni) zemaljski potomci nebeskih bogova te da se oni posle smrti na svojim
„nebeskim barkama” vraćaju u svoj nebeski dom. Prema tradicionalnom egipatskom verovanju da svako zbivanje
na nebu nužno ima svoj zemaljski odraz, postaje razumljivo zašto su Egipćani uvek bili toliko orijentisani na pažljivo
posmatranje kretanja zvezda i nebeskih pojava. Ove teorije su razrađivali i moderni istraživači, poput Sičina i
Denikena. U 19. veku otkrio je u Tebi - današnjem Luksoru - profesor Alberto Tuli, tadašnji kustos egipatskog muzeja
u Vatikanu, deo nekog prilično oštećenog papirusa iz „Anala” Tanunva, pisara i vojnog zapovednika faraona
Tutmosisa III. iz 18. dinastije (1504.-1450. p. n. ere.), koji je zbog svojih velikih osvajanja ostao zabeležen u istoriji
kao „Napoleon drevnog Egipta.” Iz Tanunvaovog zapisa, na tom delimično oštećenom papirusu, može se o tom
neobičnom događaju pročitati sledeće: „U dvadeset drugoj godini vladavine Tutmosisa III., u trećem mesecu zime,
šestog sata dana spustio se na zemlju vatreni obruč koji je stigao s neba. Imao je glavu, a zadah iz njegovih usta bio
je težak. Njegovo je telo bilo jedan rod (oko 5 metara) dugačko i jedan rod široko. Nije davalo nikakve glasove. Zatim
se spustilo na svoj trbuh Otišli su do faraona reći mu. Njegovo je veličanstvo naredilo, i bilo je istraženo kako je sve
opisano na svicima pohranjenim u Kući života. Njegovo je veličanstvo razmišljalo o događaju. Kad je prošlo nekoliko
dana, broj ovih stvari na nebu se povećao. Sjali su tamo jače od samog Sunca i protezali su se dalje od četiri