Palača Maksimović u Osijeku

Stilska analiza pročelja
Sl. 3. Vladimir Nikolić, prvotni projekt za pročelje palače Maksimović prema Desatičinoj ulici
Za palaču Maksimović sačuvana nam je obilna projektna dokumentacija koja nam omogućuje da pažljivo proučimo ne samo njezin izvorni izgled, već jednako tako i razvoj ideje zgrade u arhitekta Nikolića. Sačuvan je naime prvi, nerealizirani projekt, za pročelje palače prema Desatičinoj ulici,⁶¹ nastao vjerojatno u kolovozu 1895. godine, koji je poslužio obitelji Maksimović za upućivanje prvog zahtjeva osječkom Gradskom poglavarstvu za izdavanje dozvole za gradnju.⁶² Tek nakon povoljnog rješenja ovog zahtjeva pristupilo se izradi detaljnog projekta, po kojem je na kraju palača i realizirana.

Prema ovom preliminarnome projektu palača Maksimović trebala je biti podignuta sa znatno jednostavnijim rješenjem pročelja, u usporedbi s naposljetku izvedenim stanjem. Osnovno prostorno ustrojstvo zgrade s rizalitno istaknutim središnjim dijelom pročelja, erkerima na uglovima, te broj i ritam prozorskih otvora isti je i na realiziranom i na nerealiziranom projektu, no gotovo svi ostali elementi zidnog plašta pokazuju bitne razlike. Na prvome projektu cijelu površinu pročelja, između prozorskih otvora, raščlanjuju pilastri, a prozorski otvori kvadratičnog su oblika. Najveća se razlika osjeća u odnosu na rješenje krovišta. Središnji dio s mansardnim krovom na četiri vode i ogradom na vrhu gotovo da je citat s pročelja Patrijaršijskog dvora u Srijemskim Karlovcima kojeg je Nikolić dovršio 1894., neposredno prije preuzimanja posla u Osijeku, dok su kupole na bočnim krajevima pročelja nalik onoj koju je postavio na ugao somborske Preparandije,⁶³ 1895. godine. Prva verzija pročelja, iako već sadržava i neke elemente neobaroka, osobito uočljive u rješenjima prozorskih zabata, još uvijek je bliža neorenesansi, kao i cijeli Nikolićev opus prije 1895. godine. Upravo s tom godinom započinje arhitektova naklonost neobaroku kako se već jasno može uočiti na realiziranom projektu za palaču Maksimović,⁶⁴ kao i na nizu projekata iz iduće, 1896. godine (npr., za vladičanski dvor u Budimu, te za hotel Grand u Vukovaru).⁶⁵ Snažna plastičnost osobito krovne zone, brojne kupolice, skulpturalni ukrasi, među najznačajnijim su novim elementima koji tada ulaze u Nikolićevo stvaralaštvo.

Zašto je prvotni plan za pročelje u tako velikoj mjeri transformiran, ostaje nepoznato. Moguće je kako naručitelj projekta, dr. Maksimović nije bio zadovoljan njime, zahtijevajući reprezentativniju zgradu, a moguće je i kako je promjena nastala inicijativom samog Nikolića. Projekt po kojemu je naposljetku realizirana palača nastao je u prosincu 1895. godine.⁶⁶
Sl. 4. Vladimir Nikolić, Realizirani projekt pročelja palače Maksimović prema Desatičinoj ulici;
Realizirana zgrada ima dva reprezentativna pročelja – prema Desatičinoj i prema Kolodvorskoj ulici. Oba karakterizira bogata neobarokna plastička artikulacija te prozorski otvori lučnog nadvoja. Prema Desatičinoj ulici, kao i na prethodnom projektu, Nikolić radi centralno koncipirano pročelje visokoparterne kuće, zaobljeno na uglovima, s rizalitno istaknutim središnjim dijelom. Erkeri su nešto manje istureni nego na prvotnom planu, izostavljeni su pilastri kao element raščlambe bočnih dijelova zida, a svi ostali elementi artikulacije mnogo su bogatiji i plastičniji. Osobito je bogato riješen rizalitno istaknut središnji dio zgrade s prozorima s plastičkim oblikovanim zabatima u koje su postavljeni puti. Bogatije je riješena i entablatura, osobito zona friza u koju su postavljene raskošne rokajne kartuše. U zoni krova ovaj je dio pročelja naglašen dekorativnom balustradom i zabatom, te mansardom konkavnih strana, na vrhu koje stoji bogato profilirana ograda. Na istaknute dijelove pročelja, erkere i rizalite, Nikolić postavlja jonske pilastre, dok korintskim uokviruje sve prozorske otvore. Prozori u bočnim dijelovima pročelja i prema Desatičinoj i prema Kolodvorskoj ulici imaju vrlo zanimljive maniristički riješene parapete te zabate raščlanjene neobaroknom štukaturom. U središnjim dijelovima pročelja Nikolić postavlja na prozorske zabate dva pűta koji podržavaju kartušu po svoj prilici s grbom, koji danas više ne postoji, te se ne može utvrditi da li je bilo riječ o grbu obitelji Maksimović, ili o grbu patrijarha Brankovića.
Sl. 5. Vladimir Nikolić, Realizirani projekt pročelja palače Maksimović prema Kolodvorskoj ulici;

Sl. 6. Pročelje palače Maksimović u Kolodvorskoj ulici 1987. godine,
Drugo reprezentativno pročelje, prema Kolodvorskoj ulici, u detaljima je plastičke dekoracije gotovo istovjetno onom prema Desatičinoj. Bitno ih razlikuje drukčije prostorno ustrojstvo ovog dijela palače. Samo je polovina ulične fronte kupljenog građevinskog zemljišta izgrađena, dok je polovina ostavljena za park zatvoren prema ulici raskošnom zidano-željeznom ogradom. Stoga je i pročelje palače na izgrađenom dijelu parcele asimetrično pa je zbog razigranosti mnogo zanimljivije od onog koje gleda na Desatičinu. Glavni ulaz u zgradu, točnije rečeno u dvorište, nalazi se na ovoj strani palače.

Pročelje prema Sunčanoj ulici je najjednostavnije. Samo je manji njegov dio, uz erker koji gleda na Desatičinu, reprezentativno riješen, poput ostala dva ulična pročelja. Njegov ostatak znatno je pojednostavljen, bez plastičke artikulacije i s jednostavnim prozorskim otvorima i velikim polukružnim lukom nadsvođenim kolnim ulazom – kapijom. Jednostavnije rješenje ovog dijela pročelja odražava utilitaran karakter prostorija koje se nalaze iza njega (konjušnica, kuhinja, itd).

Sl. 7. Dvorišno ročelje palače Maksimović;

Sl. 8. Trijem palače Maksimović u Kolodvorskoj ulici;
Ne manje zanimljivo pročelje je dvorišno, riješeno izuzetno dinamično, iako s nešto slabije istaknutom plastičkom dekoracijom. Najreprezentativniji njegov dio bez ikakve je sumnje arkadni ulaz, što je i razumljivo, budući da prolaznik u Kolodvorskoj ulici, vidi samo taj dio zgrade. Reprezentativni trijem se otvara prema dvorištu s tri arkade koje počivaju na toskanskim stupovima izraženog entazisa. U tjemenu lukova postavljen je zaglavni kamen ukrašen glavama anđela, dok površinu između lukova ispunjavaju palme koje uokviruju kartuše u kojima su bili (sudeći prema uglovnoj kartuši prema ulici) inicijali vlasnika.⁶⁷ Trijem je nadsvođen križnim svodom podijeljenim u tri jarma. S tjemena svoda središnjeg traveja visjela je još 80 – tih reprezentativna svjetiljka, koje danas više nema.⁶⁸
Sl. 9. Pročelje palače Maksimović gledano sa Žitnog (Gajevog) trga danas,
Najzanimljivije riješen vanjski dio zgrade nesumnjivo je tzv. peto pročelje, odnosno krovište s dvije mansarde, u obliku odsječene piramide iznad središnjih dijelova zgrade, kupolicama na uglovima objekta prema Desatičinoj ulici i razigranim historicističkim ogradicama na sljemenu. U odnosu na sačuvane projekte za pročelja, izvedena situacija u zoni krovišta pokazuje manje razlike. Izostavljeni su, na krajevima zabata središnjeg dijela zgrade, puti s trubama,⁶⁹ pa su umjesto njih, vjerojatno zbog financijskih razloga, postavljeni jednostavni pehari, kao i u vrhu zabata. Najznačajniji motiv nove palače nesumnjivo su dvije kupole na krajevima pročelja okrenutog Desatičinoj ulici. Njihov oblikovni jezik i njihova reprezentativnost utjelovljuju u sebi ideale kasnog historicizma i najbolji su odraz ove faze povijesti arhitekture 19. stoljeća među stambenim zgradama grada Osijeka. Riječ je o omiljenom motivu tog razdoblja koji se redovito javlja na uglovnicama, mada se katkad pojavljivao i kod ugrađenih stambenih zgrada, obično u središtu pročelja. Kao odraz ovih općih stremljenja u srednjoeuropskoj arhitekturi i Nikoliću je kupola na njegovim uglovnicama gotovo obavezna. Susrećemo je tako na pročelju zgrade već spomenutog vladičanskog dvora u Budimu, hotelu Grand u Vukovaru, te na palači Kronić u Somboru (1903.). Iako slične, usporedba njihovih oblikovnih rješenja pokazuje koliko je ovaj arhitekt bio sposoban varirati sličan motiv na raznolik i kreativan način. Kupolice palače Maksimović lukovičastog su oblika i ljuskaste površine. Otvaraju se s četiri eliptična prozora uokvirena volutama, a završavaju s elegantnim visokim vjetrokazima.
Sl. 10. Kupola erkera palače Maksimović, ugao Desatičine i Kolodvorske ulice
Pročelja zgrade danas se nalaze u dosta lošem stanju. Obnovljena su 1987. godine, tijekom opsežne restauracije objekta, kada su i dobila boje koje ih i danas karakteriziraju.⁷⁰ Atmosferski uvjeti, ali i posljedice rata, ponovno su ga dovele u vrlo teško stanje. S obzirom na važnost zgrade unutar povijesti arhitekture osječkog historicizma svakako bi je valjalo, što je prije moguće, na kvalitetan način restaurirati.

Nakon stilske analize pročelja svakako se na kraju moramo kratko osvrnuti i na kontekst iz kojeg proizlazi oblikovni rječnik primijenjen na njima. Glavni centar na koji se treba referirati bez ikakve je sumnje Beč, kao mjesto školovanja arhitekta Nikolića i kao mjesto koje je zahvaljujući ulozi prijestolnice Monarhije diktiralo modu u arhitekturi. Primjena baroka kao stila gradnje, bogato plastičko raščlanjivanje i zida i krova postavljaju palaču Maksimović među standardna ostvarenja kasnog historicizma. Iako se u Beču prvi elementi kasne faze historicizma, upravo u vidu okretanja baroku i bogatom plasticitetu pročelja, mogu primijetiti već krajem 60 – tih godina 19. stoljeća u djelima Hasenauera i Sempera (ponajprije na njihovoj nadogradnji Hofburga), kronološki okvir kojim se obično omeđuje kasna faza spomenutog stila predstavljaju 1880. i 1900. godina.⁷¹ Odabir neobaroka, a sve češće i njemačke, sjevernjačke, neorenesanse, u stambenoj arhitekturi Beča korespondira s općenitom težnjom tog razdoblja za bogatim plastičkim rješenjima pročelja s brojnim verandama, altanama, bogatom skulpturalnom dekoracijom, erkerima, zabatima, kupolicama i krovićima.⁷² Najznačajniji je poklonik neobaroka u stambenoj arhitekturi Beča bio arhitekt Karl König,⁷³ dok se po Monarhiji ovaj stil proširio ponajprije gradnjom raskošnih kazališnih zgrada arhitektonskog biroa Helmer & Fellner.⁷⁴

Sl. 11. Stambena zgrada u Währingerstraße 6-8., Beč,1886. godine;
Oblikovni jezik palače Maksimović, te dobar dio Nikolićeva opusa na polju stambene i javne arhitekture koji je nastao nakon 1895. godine pokazuje izrazite sličnosti s rješenjima pročelja pojedinih stambenih palača u Beču. Utjecaj je gotovo siguran, ali i razumljiv. Nikolić sa školovanja donosi predloške iz tadašnje bečke arhitekture. Kao primjer nasljedovanja, točnije rečeno reinterpretiranja bečkih modela od strane ovog arhitekta, može se uzeti stambena četverokatnica podignuta u Währingerstraße 6-8., 1886. godine.⁷⁵ Riječ je o jednoj od najreprezentativnijih bečkih neobaroknih palača smještenoj uz Schottenring s pogledom na Votivnu crkvu. Ugaone ljuskaste kupolice na pročelju ove zgrade gotovo su identične oblikom s kupolicama koje Nikolić postavlja na pročelje palače Maksimović prema Desatičinoj ulici. Na istoj zgradi susrećemo i motiv ograde s balustradom s vazama u krovnoj zoni. Ne može se govoriti o direktnom nasljedovanju, no sličnosti su nesumnjive i pokazuju porijeklo neobaroknog oblikovnog rječnika arhitekta Nikolića.
Uređenje unutrašnjosti
U naslovu članka nije slučajno upotrijebljen termin palača, budući da stambeni objekt koji je Milan Maksimović podigao sebi u sadašnjem centru Osijeka odstupa reprezentativnošću i veličinom od ostalih stambenih građevina u tadašnjem gradu, što je osobito vidljivo u načinu na koji je uređena unutrašnjost.

Prvotno unutrašnje uređenje palače tek je djelomice sačuvano, međutim što zahvaljujući podacima u onodobnom tisku, što zahvaljujući sačuvanim projektima, dobrim se dijelom može stvoriti predodžba kako je ono izgledalo. Sačuvani nacrti za zidove jedne prostorije, portala u hodniku i salona, o kojima će kasnije biti više riječi, svjedoče nam kako je Vladimir Nikolić autor arhitektonske raščlambe unutrašnjosti zgrade. Autorstvo ostalih dijelova unutrašnjeg uređenja, ponajprije cjelokupnog namještaja, pripada po svoj prilici Wilhelmu Carlu Hofbaueru.⁷⁶

Sl. 12. Vladimir Nikolić, Adolf Chwoika; tlocrt prizemlja te vrta palače Maksimović
Kako je već spomenuto u ranijim poglavljima, investitor je kupio prilično prostrano zemljište, što je nužno i zahtijevao tip zgrade, svojevrsne rezervne, povremene rezidencije patrijarha Brankovića. Prostor neuobičajenog oblika nepravilnog peterokuta arhitekt Nikolić iskoristio je izvanredno. Rezidencijalni dio zgrade okrenut je rezidencijalnim ulicama – Desatičinoj i Kolodvorskoj, a utilitarni, sporednoj, Sunčanoj ulici, te unutrašnjem dvorištu. Gotovo cijelu površinu raspoloživog zemljišta okružuju zgrade namijenjene stanovanju ali i za gospodarstvo. Takav odnos sadržaja na parceli vuče podrijetlo iz organizacije prostora na ladanju, te upućuje na polururalan karakter tadašnjeg Osijeka.

Palača Maksimović ne posjeduje direktan ulaz s ulice, nego se ulazi preko dvorišta koje se otvara dvama vratima prema gradu – reprezentativnim prema Kolodvorskoj i kolnim ulazom prema Sunčanoj ulici. U samu palaču vode dva ulaza. Prvi vodi iz arkadnog trijema, preko manjeg mramornog stubišta u istočno krilo, dok se drugi nalazi na dnu dvorišta, i vodi preko mramornog stubišta u salon. Sve su sobe u rezidencijalnom dijelu palače povezane hodnikom okrenutom dvorištu, ali i dodatno, posebnim vratima svaka sa susjednom prostorijom. U istočnom krilu koje gleda na Kolodvorsku ulicu nižu se redom, od arkadnog trijema, soba za vlasnika Milana Maksimovića,⁷⁷ dvije velike gostinjske sobe, te u središtu zgrade, na uglu koji gleda na Žitni trg, dnevna soba neuobičajenog trokutastog oblika. Na nju su se, prema Desatičinoj, nadovezivale još dvije gostinjske sobe. Prema tvrdnjama ondašnjeg tiska ove su dvije prostorije bile namijenjene patrijarhu Brankoviću, prva kao njegova spavaća soba, a druga kao pisarna.⁷⁸ U središnjem dijelu krila zgrade prema Desatičinoj smješten je najreprezentativniji prostor palače – salon, odnosno svečana sala. Prema istoj ulici gledala je i prostorija za gospođu Maksimović. Prema projektu Nikolić je na ugao Desatičine i Sunčane ulice, smjestio spavaću, a u cijelosti u Sunčanoj dječju sobu, što je i razumljivo, budući da je riječ o ne osobito prometnoj i tihoj ulici. Zgrada je imala uz salon i sobu za razgovor⁷⁹ i muzički salon, te blagovaonu s pogledom na vrt.⁸⁰ Uz Sunčanu se ulicu dalje vežu utilitarni prostori – kupaonica, kuhinja, soba za djevojku i smočnica, što se odražava i na tretmanu pročelja – riješenom sa znatnim pojednostavljenjem u odnosu na pročelje reprezentativnog dijela zgrade. Odvojeno od palače, na suprotnom kraju parcele Nikolić projektira jednostavan prizemni objekt koji je u sebi uključivao cijeli niz sadržaja - staju, praonicu rublja, toalet,⁸¹ još jednu kuhinju, sobu za radnike, te garažu, odnosno prostoriju za kočiju.⁸² Zgrada ima i veliki podrum koji se ubrajao među najveće u tadašnjem Osijeku. S obzirom na činjenicu kako je Maksimović bio upravitelj Daljskog vlastelinstva s brojnim vinogradima ova nas činjenica ne bi trebala čuditi. Zgrada je sadržavala ukupno 37 prostorija.

Sl. 13. Vladimir Nikolić, projekt za uređenje radne sobe te hodnika palače Maksimović

Sl. 14. Vladimir Nikolić, projekt za uređenje salona palače Maksimović;
O samoj opremi prostorija palače imamo znatno manje informacija. Sudeći po sačuvanim podacima bila je izrazito reprezentativna, te je svojom raskošnošću nadilazila uobičajene standarde tadašnjih građanskih interijera. Gotovo svaka vrata unutar zgrade imaju bogate zabate. Zabati vrata u hodniku nešto su raskošniji i masivniji od onih između pojedinačnih prostorija.

Najraskošnije je bio uređen salon, što je i razumljivo s obzirom na njegovu ulogu centra društvenog života svake građanske uglednije obitelji u 19. stoljeću. Prema nerealiziranom projektu do salona se trebalo dolaziti kroz raskošno predvorje čiji je zid bio prekriven neobaroknim štukaturama, te bogatim vijencima na vrhu zida prostorije. U donjim dijelovima zida imale su biti postavljene drvene oplate, dok su vrata uokvirena bogatom neobaroknom ornamentikom. Glavna dvorana, salon, bila bi još reprezentativnija, raščlanjena kaneliranim koritskim pilastrima s bogatim, masivnim, vijencem. Nikolić je zamislio donje dijelove zidova otvorene nišama sa skulpturama, vjerojatno alegorijskim. Portal u salonu bio bi izrazito reprezentativan s bogatom plastičkom dekoracijom. Cijeli je ovaj prostor na kraju realiziran sa znatnom redukcijom dekoracije. Izostavljeno je predvorje, tako da cijeli središnji dio zgrade zauzima salon, čime se dobio vrlo pogodan prostor za organiziranje prijema, i manjih koncerata, zbog čega je i prostorija prozvana Musiksalonom. Iako znatno jednostavnija nego na prvotno planiranom projektu, štuko dekoracija je ipak izvedena i do danas se dobro očuvala. U skladu s namjenom prostorije dio dekoracije izveden je u obliku glazbenih instrumenata – lira, koje su postavljene u zabate portala vrata koja vode iz salona u pobočne prostorije. I ostale su prostorije u palači bile ukrašene štukaturama, sudeći po natpisima u tisku. Na zidovima muzičkog salona tako su prikazane bile lire, dok je u činovničkoj sobi stajao veliki bogati hardtmuthov dimnjak.⁸³

Kao i za zidarske radove na palači, tako je i za njezino unutrašnje uređenje bio raspisan natječaj, na koji je se javio cijeli niz tvrtki kako iz Osijeka, tako i iz susjednih gradova, ali i iz Beča i Budimpešte.⁸⁴ Zanimljivo je kako je Maksimović ponude svih ovih poduzeća odbio i posao dodijelio domaćem proizvođaču namještaja Povischilu & Kaiseru, koji se nisu ni javili na natječaj.⁸⁵ Tvrtka se obvezala opremiti namještajem cijelu unutrašnjost palače po cijeni od 15.000 forinti. Do kraja listopada 1897. već je bio izrađen namještaj za nekoliko prostorija, a prije njihovog isporučivanja Maksimoviću Povischil i Kaiser su ih postavili u izlog prodavaonice u Kapucinskoj ulici, kako bi reklamirali kvalitetu svoje proizvodnje.⁸⁶ Moguće je kako je dr. Maksimoviću sam arhitekt Nikolić preporučio ovu tvornicu namještaja, budući da je ista godinu dana ranije (1896.) opremila hotel Grand u Vukovaru, sagrađen, kako je već spomenuto, po projektu arhitekta Nikolića.⁸⁷

Osim Povischila & Kaisera još je cijeli niz domaćih i stranih obrtnika radio na palači. Maksimović je, razumljivo, pri tom posao dodijelio najboljim tvrtkama. Fabian Penz obavio je bravarske, Anton Špik Spenglerarbeiten, slikarske Goldfahn, kiparske Blašić, brodski moler Lerch, klesarske Eduard Hauser, dvorski klesar,⁸⁸ dok je krovni pokrov izradio bečki majstor Niernsee.⁸⁹

Nažalost, koliko je za sada poznato, ništa od namještaja palače nije ostalo sačuvano. Nestao je vjerojatno već između dva svjetska rata kada je zgrada prešla u vlasništvo društva Hrvatski dom.
Vrt
Poput pravog dvora palača je Maksimović imala uređen vrt, okrenut Kolodvorskoj ulici. Nacrti i izvedba njegova uređenja povjereni su Adolfu Chwoiki, domaćem osječkom vrtlaru.⁹⁰ Chwoika, kao voditelj vlastite vrtlarske škole, smještene na prostoru na kojem će nići Paromlin, u istoj Kolodvorskoj ulici, bio je bez ikakve sumnje najbolji čovjek za takovu vrstu posla. Sačuvani projekti pokazuju kako je Chwoika za vrt predvidio dinamičnu, asimetričnu mrežu staza s otocima zelenih površina između. U središtu vrta po svoj je prilici bila zamišljena neka vrsta fontane, koja na posljetku nije bila izvedena. Uređenjem vrta palača je Maksimović ne samo na polju raščlambe pročelja, već i uređenjem okoliša postala jedan od najreprezentativnijih prostora grada Osijeka.
Zaključak
Izgradnja palače Maksimović predstavlja početak intenzivnije urbanizacije zapadnih rubova glacisa, neizgrađenog pojasa oko bedema osječke Tvrđe, a istodobno i uvod u brži razvitak jedne od najreprezentativnijih ulica Osijeka, Kolodvorske, koja će se, poput ulica i trgova koje vode do glavnih kolodvora u drugim gradovima 19. stoljeća u nas i u svijetu, do Prvog svjetskog rata pretvoriti u jedan od najrazvijenijih prostora ovog grada. Svojom izrazitom reprezentativnošću postavila je u Osijeku sasvim nove standarde i gradnje i oblikovnog izričaja, te time predstavlja početak snažnog procvata graditeljstva, koji će obilježiti ovaj grad u prvom desetljeću 20. stoljeća.

Korištene skraćenice:

DAOS – Državni arhiv, Osijek

GPO - Gradsko poglavarstvo u Osijeku.
Izvori:

1. 
   Državni arhiv Osijek ( DAOS), Fond br. 6, GPO, dosje br. 21.282/1897.(Gradnja palače Maksimović)
   
2. 
   DAOS, Fond br. 6, Gradsko poglavarstvo, Inžinirski ured, Projekti po ulicama, Svezak 82 a, Radićeva 20 (22), kuća Maksimović
   
3. 
   Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Osijeku;
   

Dosje: Osijek, Radićeva ulica 20, Zgrada ugostiteljskog školskog centra, Konzervatorski elaborat sanacije pročelja, Osijek, IV – 1987., sastavili Kralik Branimir, Šarlah Ljiljana, Bartolović Rudolf

4. 
   Zbirka razglednica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
   

Uvodni abstract:
Neobarokna palača Milana Maksimovića među najznačajnijim je primjerima stambene arhitekture kasnog historicizma u Osijeku. Sagrađena je 1895. – 1898. godine po projektu srijemskokarlovačkog arhitekta Vladimira Nikolića kao jedna od rezidencija srpskog patrijarha Georgija Brankovića. Radnju je izvodio osječki graditelj Wilhelm Karl Hofbauer, dok je namještajem palaču opremila domaća tvornica namještaja Povischil & Kaiser.

Duži sažetak:
Neobarokna palača dr. Milana Maksimovića jedna je od najznačajnijih i po reprezentativnosti i po kvaliteti arhitekture, stambenih zgrada kasnog historicizma u Osijeku. Dr. Maksimović, upravitelj imanja Daljskog vlastelinstva u vlasništvu srpske Mitropolije Karlovačke bio je oženjen kćerkom tadašnjeg srpskog patrijarha Georgija Brankovića, kojem je ova palača trebala služiti kao jedna od rezidencija. Sagrađena je po projektu srijemskokarlovačkog arhitekta školovanog u Beču, Vladimira Nikolića u vremenu od 1895. do 1897. godine. Radove je nadzirao domaći osječki graditelj Wilhelm Carl Hofbauer, a i većina je ostalih poslova dodijeljena domaćim majstorima: namještaj je nabavljen u tvornici pokućstva Povischil & Kaiser, a vrt je uredio Adolf Chwoika. Visoka prizemnica smjestila se na kraj inzule omeđene Desatičinom, Kolodvorskom i Sunčanom ulicom, te Žitnim trgom. Danas se nalazi u samom središtu grada, no u vrijeme svoje izgradnje bila je na njegovom rubu, točnije rečeno na rubu Gornjeg grada, zapadnog dijela Osijeka koji se snažno razvijao. Rješenjem svojih fasada predstavlja vjerojatno najkvalitetnije ostvarenje visokog historicizma u korpusu stambene arhitekture toga grada s izrazito razvedenim zidnim plaštem, reprezentativnim toskanskim trijemom na stupovima, mramornim stubištem, bogatom kovanom ogradom vrta, te razigranim krovištem s mansardama i kupolicama. Zgrada se ne ističe toliko svojom visinom (riječ je o visokoparternoj kući) koliko prostorom koji zauzima, na kojem je bilo predviđeno podizanje čak četiriju objekata. Unutrašnje uređenje bilo je jednako raskošno kao i vanjsko. Najreprezentativniji je prostor, kao i u drugim urbanim objektima u 19. stoljeću, bio salon, okrenut Desatičinoj ulici, ukrašen bogatom neobaroknom štuko dekoracijom, koja je sačuvana do danas.

Izgradnja palače trajala je relativno dugo zbog spora s prvim Maksimovićevim susjedom u Kolodvorskoj ulici, graditeljem Franzom Wybiralom koji nije bio zadovoljan činjenicom da se trebala izgraditi samo polovina fronta prema istoj ulici, budući da je time vatrobrani zid njegove kuće ostao vidljivim i otkrivenim. Iako se ovakav način izgradnje, kao i postavljanje kolnog ulaza na strani prema Sunčanoj ulici, kosio s odredbama zakona, odnosno Građevnog reda za Osijek, donesenog 1893. godine, političkim vezama s vrhom vlasti u tadašnjoj Virovitičkoj županiji (županom Teodorom grofom Pejačevićem) i s vrhom vlasti u državi (banom Khuenom – Hedervaryjem), Maksimović je uspio postići da se palača izgradi prema spornom nacrtu. Osim problema s prvim susjedom u Kolodvorskoj veliku prepreku početku gradnje palače predstavljalo je i utvrđivanje položaja njezine južne fasade, koja je prvotno trebala pratiti smjer ceste koja je povezivala Desatičinu ulicu s Tvrđom, čime bi bila koso položena u odnosu na ostale fasade na sjevernoj strani iste ulice. Pravac je na posljetku ispravljen. Problem oko utvrđivanja linije južne fasade zgrade pokazuje kako unutar gradske uprave sazrijeva generacija inženjera koji nastoje uskladiti daljnji rast grada s tada važećim urbanističkim zakonitostima.

Izgradnja palače Maksimović predstavlja početak intenzivnije urbanizacije zapadnih rubova glacisa, neizgrađenog pojasa oko bedema osječke Tvrđe, a istodobno i uvod u brži razvitak jedne od najreprezentativnijih ulica Osijeka, Kolodvorske, koja će se, poput ulica i trgova koje vode do glavnih kolodvora u drugim gradovima 19. stoljeća u nas i u svijetu, do Prvog svjetskog rata pretvoriti u jedan od najrazvijenijih prostora ovog grada.