Palača Maksimović u Osijeku



Yüklə 130,88 Kb.
səhifə1/3
tarix24.12.2017
ölçüsü130,88 Kb.
#17211
  1   2   3

Historicistička palača dr. Milana Maksimovića u Osijeku

Dragan Damjanović

Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

HR – 10 000 Zagreb, Ivana Lučića 3

E-mail: ddamjano@yahoo.com

Ključne riječi:

Osijek, stambena arhitektura

Osijek, palača Milana Maksimovića

Historicizam

Neobarok

Arhitekt Vladimir Nikolić


Uvod
Dok je secesijska baština Osijeka jednim dijelom već znanstveno obrađena, historicistička, osobito stambena arhitektura ovog grada još uvijek je potpuno neistraženo područje, usprkos činjenici da u njemu nalazimo brojna reprezentativna zdanja od kojih pojedina nesumnjivo pripadaju najboljim ostvarenjima hrvatske arhitekture druge polovine 19. stoljeća. Unutar toga korpusa među najznačajnijim je primjerima palača dr. Milana Maksimovića na uglu Gajevog (ranije Žitnog) trga, Radićeve (Kolodvorske) ulice i ulice Republike Hrvatske (Desatičine),1 u današnjem samom središtu grada.2 Rijetko koji onodobni stambeni objekt u Osijeku raskošnošću rješenja pročelja može parirati ovoj zgradi. Ostali značajniji primjeri onodobne osječke arhitekture, palače odvjetnika Neumanna, industrijalca Reisnera, te grofa Normanna tek se donekle mogu usporediti s Maksimovićevim objektom. Ovako raskošno rješenje ne treba nas čuditi, budući da je palača, kako će nastavak teksta pokazati, služila kao jedna od rezidencija tadašnjeg srpskog patrijarha Georgija Brakovića.3
Naručitelj projekta
Milan Maksimović, prvi vlasnik i financijer gradnje ove palače slovio je, krajem 19. stoljeća, za jednog od najbogatijih ljudi Slavonije. Pravnik po struci, novac je stekao upravljajući vlastelinstvom srpske Srijemskokarlovačke patrijaršije u Dalju na Dunavu. Srpski su arhiepiskopi spomenuti posjed, koji je obuhvaćao zemljišni trokut između Osijeka, Dalja i Vukovara sa selima Borovom i Bijelim Brdom, dobili od bečkog dvora u 18. stoljeću. Položaj upravitelja patrijaršijskim imanjem dr. Maksimović je dobio zasigurno zahvaljujući tomu što je bio zet tadašnjeg srpskog patrijarha Georgija Brankovića.4 Palača koju je gradio u Osijeku stoga je imala služiti ne samo za njegovu obitelj, već i kao povremena patrijarhova rezidencija. Stari dvor Patrijaršije u Dalju, sagrađen u prvoj polovini 19. stoljeća kao ljetna rezidencija, bio je prilično skroman objekt koji više nije dostojno mogao svjedočiti o snazi i bogatstvu srijemskokarlovačkih arhiepiskopa. Patrijarh Branković, nakon što si je podignuo novi reprezentativni dvor u Karlovcima, htio je i staru, seosku ljetnu rezidenciju premjestiti u veći centar – Osijek. Njezina gradnja dio je općenite tendencije krajem 19. stoljeća premještanja episkopskih središta iz manjih centara, u kojima su se one nalazile od 17. i 18. stoljeća, u veće gradove. Tako je središte Budimske eparhije premješteno u glavni grad Mađarske iz obližnje Sentandreje, a javio se, istina neuspjeli, pokušaj premještanja sjedišta Gornjokarlovačke eparhije iz malenog Plaškog u Karlovac.

Uz Osijek, postojala je i druga opcija za izgradnju palače Maksimović, obližnji Sombor u Bačkoj,5 no prvotna je ideja ipak prevagnula, vjerojatno zahvaljujući boljem geografskom položaju grada koji se teritorijalno neposredno naslanjao na patrijaršijsko vlastelinstvo. Samo nekoliko mjeseci poslije posvete palače, u travnju 1898., patrijarh Branković posjetit će Osijek, a i kasnije će u nizu navrata svraćati. 6 Palača mu je omogućavala sudjelovanje u bogatom društvenom životu grada.

Nedugo nakon podizanja palače dr. Maksimoviću dodijeljeno je građanstvo Osijeka,7 što je bila uobičajena procedura sa svim novodoseljenim bogatijim stanovnicima grada. Dobivanje građanstva olakšano je činjenicom da je, poput patrijarha Brankovića, i Maksimović bio privržen politici tada vladajuće Khuenove stranke u Hrvatskoj, koja je imala vlast i na lokalnoj razini, u gradu Osijeku. Na listi iste stranke izabran je 1897. godine (upravo u vrijeme kada se podizala palača) u Hrvatski sabor, kao predstavnik Daljskog kotara nadvisivši za 17 glasova svog protivnika Jozu Živkovića.8

Zanimljivo je da je neposredno po dobivanju statusa građanina Maksimović odlučio kupiti kuću nasuprot svoje, u Kolodvorskoj ulici, s namjerom da na tom mjestu podigne jednokatnicu.9 Nije jasno da li je riječ o uglu Kolodvorske s Desatičinom ili s Trgom, na mjestu na kojem su kasnije sagrađene zgrade Židovske škole i općine, odnosno kuća Frank. Iako zgrada na kraju nije realizirana po svoj je prilici trebala služiti kao najamni objekt. Predstavljala je dakle privatnu investiciju dr. Maksimovića, koji je ovim postupkom svjedočio da se namjerava za stalno nastaniti u Osijeku.

Unutar biografije Milana Maksimovića, vezane uz povijest arhitekture Osijeka krajem 19. stoljeća, svakako valja spomenuti i njegovu inicijativu za podizanje pravoslavne crkve u Gornjem gradu. Naime do tada je u Osijeku postojala samo jedna pravoslavna crkva, uz glavni trg u Donjem gradu, građena sredinom 18. stoljeća, te manja kapela na groblju u istom dijelu Osijeka, sagrađena 90-tih godina 19. stoljeća. Iako je glavnina pravoslavnog stanovništva u Osijeku živjela u Donjem gradu, dio se, osobito bogatije obitelji (Đurđević, Muačević, Maksimović) naselio u novi financijski i kulturni centar – Gornji grad. Usprkos tome što je Osijek administrativno već dugo bio jedinstveno naselje, razdvojenost se njegovih tradicionalnih dijelova i dalje snažno osjećala, što je bilo dodatno pojačano znatnom prostornom razdvojenošću Donjeg od Gornjeg grada. Gornjogradsko je pravoslavno stanovništvo stoga nastojalo sebi podići drugu crkvu. S doseljenjem Maksimovića, koji je bio usko vezan sa samim vrhom pravoslavne srpske hijerarhije u Monarhiji, normalno je da ova tendencija ojačava. Nova reprezentativna crkva trebala je svjedočiti o financijskoj snazi i utjecaju tadašnje pravoslavne gornjogradske zajednice i na taj način konkurirati velikoj židovskoj sinagogi, te novoj katoličkoj župnoj crkvi, tim prije što su i pripreme za gradnju evangeličke bogomolje ulazile u završnu fazu. Stoga ne treba čuditi činjenica da je patrijarh Branković darovao čak 25.000 forinti za gradnju nove crkve, a sam Maksimović još 10.000.10 Građevina se trebala podići na mjestu tadašnje tramvajske remize gdje je na kraju izgrađena zgrada današnje osječke pošte.11 Nije poznato zašto nikada nije došlo do realizacije ovog projekta.
Pitanje autorstva projekta
Sl. 1. Nikolićev potpis na projektu za pročelje palače Maksimović,
U literaturi se javljaju dva imena uz koja se vezuje autorstvo projekta za palaču Maksimović – Vladimira Nikolića i Wilhelma Carla Hofbauera. Prvi tekstovi u kojima se govori o palači bez ikakvog krzmanja pripisuju njezin projekt Vladimiru Nikoliću iz Srijemskih Karlovaca, jednom od najznačajnijih arhitekata srpskog visokog historicizma. Tako se u tekstu Milana Kašanina o umjetnosti u Vojvodini, pisanoga u povodu stote obljetnice Matice srpske, eksplicite navodi na čak dva mjesta kako je Vladimir Nikolić autor projekta.12 Kašaninovi su podaci potom bez povjeravanja prenošeni u enciklopedijske natuknice i u međuraću i nakon završetka Drugog svjetskog rata.13

Krajem 80 – tih, u tekstu Viktora Ambruša po prvi se puta počinje povezivati autorstvo projekta palače Maksimović s Hofbauerom,14 što je onda preuzela i autorica monografije o Vladimiru Nikoliću, Donka Stančić.15 Zabuna je nastala ponajprije zbog činjenice da se ovaj osječki graditelj potpisao na projekte palače u svojstvu Stadtbaumeistera, odnosno gradskog inženjera, koji je svojim potpisom na projektima za zgrade u Osijeku ovjerovljavao i dopuštao njihovo izvođenje.16 Nikolićevo autorstvo, međutim, potvrđeno je kroz niz izvora. S jedne strane, ne smijemo zaboraviti kako je Kašanin, autor ranije spomenutog teksta, suvremenik Nikolićev, k tome još porijeklom iz nedalekog Belog Manastira, te je zasigurno bio dobro upoznat s činjenicama vezanim uz ovu gradnju. Još vjerodostojnija svjedočanstva, iz vremena kada se palača podizala, predstavljaju natpisi iz onodobnog osječkog tiska. Već s prvim vijestima da će doći do gradnje palače Drava dva puta ističe kako je izrada projekta za nju prepuštena arhitektu Nikoliću.17 Konačno, najsigurnija nam je potvrda Nikolićeva autorstva njegov pečat i potpis na projektu za pročelje palače.18


Arhitekt Vladimir Nikolić
Nakon što smo ustanovili autorstvo projekta palače Maksimović ostaje nam nešto reći o njenom autoru arhitektu Vladimiru Nikoliću, budući da u našoj literaturi nije dovoljno poznat. Rođen 1857. godine u Senti u Bačkoj imao je tipičan životni put onodobnih arhitekata. Pohađao je najprije, kratko, Visoku tehničku školu u Münchenu, a potom studij apsolvirao na Politehnici u Beču.19 Nikada nije diplomirao, kao mnogi drugi onodobni arhitekti-graditelji, ali se je svejedno, odmah po povratku u južne dijelove Monarhije, počeo baviti projektiranjem. U Beču će nesumnjivo najznačajniji utjecaj na njegov budući rad, osobito na polju sakralne te javne arhitekture, imati profesor Theofil Hansen, čijem će udruženju pripadati niz godina.20 Stilska analiza njegovih objekata pokazuje kako ne treba zanemariti ni utjecaj drugih onodobnih bečkih arhitekata. Nakon ”završetka”, ili točnije rečeno, prekida školovanja, 1883. godine, seli se privremeno u Srbiju, gdje radi kao projektant javnih zgrada, uglavnom škola, da bi se 1892. vratio u Monarhiju, preselivši se u Srijemske Karlovce, gdje živi do smrti, 1922.21

Povratak u Monarhiju vjerojatno je bio motiviran pozivom tadašnjeg patrijarha Georgija Brankovića, koji ga je izabrao kao projektanta nove zgrade patrijaršijskog dvora (1892.-1893.). Uspješno rješenje ovog objekta odmah je pretvorilo Nikolića u svojevrsnog dvorskog projektanta Patrijaršije, za koju će realizirati u budućnosti niz novih objekata u Karlovcima: nove zgrade Bogoslovskog seminara (1900.-1901.), Narodno-crkvenih fondova (1902.), Stefaneuma (1903.), Svećeničkog konvikta (1904.), te restauraciju Saborne crkve (1907.) u istom mjestu, tadašnjoj prijestolnici srpskih patrijarha. Od ostalih djela ističu se zgrada Preparandije (1895.), te palača Kronić (1907) u Somboru, Srpski dom u Srijemskoj Mitrovici (1893.), kazalište Dunđerskog (1895.), Velika srpska pravoslavna gimnazija (1899.-1901.), te vladičanski dvor (1901.) u Novom Sadu, a projektirao je i cijeli niz obiteljskih kuća.22

Arhitektonski opus Vladimira Nikolića obilježen je dominacijom neobaroka i neorenesanse, uz povremeno pojavljivanje različitih varijanti onodobnih neobizantinizama, osobito u javnim i sakralnim zdanjima za pravoslavnu crkvu. Oblikovne odlike njegove arhitekture karakterističan su dio općih tendencija kasnog historicizma s pročeljima izrazite plastičnosti, raščlanjenim mnogobrojnim polustupovima, pilastrima, punim stupovima, bogatim okvirima prozora i prozorskih zabata, razvedenih krovišta s kupolama i mansardama. Usporedivši njegova djela s onodobnim tendencijama u zagrebačkoj arhitekturi oblikovno mu je, bez ikakve sumnje, najbliži opus arhitektonskog biroa Hönisberg i Deutsch, što nije nikakva slučajnost – i Nikolić kao i ovi arhitekti sličnog su obrazovanja, a i uzore za svoju arhitekturu vuku s istog područja, bečke stambene i javne arhitekture 80 – tih i 90 – tih godina 19. stoljeća.

Na području Hrvatske, osim u Osijeku, Nikolić je ostavio još jedno značajno djelo kasnog historicizma – palaču obitelji Paunović s hotelom Grand (kasniji Radnički dom), u središtu Vukovara, iz 1896. godine.23 Njegovo pojavljivanje na području istočne Slavonije ne treba čuditi. Ne smije se zaboraviti kako su i Srijemski Karlovci, središte Nikolićevog arhitektonskog ureda, tada u sastavu Hrvatske, smješteni nedaleko od Vukovara i Osijeka. Osim toga, po popisu njegovih najznačajnijih djela očito je kako Nikolić radi gotovo isključivo za srpsku klijentelu. Potpomagan od patrijarha Brankovića, s djelima i nacrtima objavljivanim u ”Orlu” tada među stanovništvom izuzetno raširenom kalendaru Srpske pravoslavne crkve, postao je široko poznat na području Slavonije i Vojvodine, pa je klijentela koja ga angažira na području Hrvatske, kao i ona koja ga zapošljava u Vojvodini, uglavnom bogato srpsko građanstvo, te razne srpske crkveno-školske institucije. Hotel Grand u Vukovaru radi tako za domaću obitelj Paunović, a palaču Maksimović, kako smo vidjeli, za upravitelja patrijaršijskog vlastelinstva.

Svakako na kraju valja spomenuti uz Nikolića, kao projektanta, i važnu ulogu koju je odigrao izvođač radnje – Wilhelm Carl Hofbauer, domaći, osječki graditelj, kojemu je projekt za ovu zgradu nakratko pripisivan.24 Hofbauer se tek nekoliko godina ranije doselio iz prijestolnice Monarhije na njezin rub, u Osijek, u potrazi za poslom, a vezano uz izgradnju nove osječke župne crkve. Vrlo brzo se isprofilirao kao jedan od najkvalitetnijih projektanata u gradu, a stao je i na čelo gradskog Građevnog ureda. Po svoj prilici, poput Nikolića, nije završio nikada Politehniku ili Akademiju u Beču, no bez obzira na to svojim se projektantskim opusom uzdigao na položaj vjerojatno najznačajnijeg osječkog graditelja kraja 19. i početka 20. stoljeća. Odabir upravo njega kao izvođača bio je logičan postupak dr. Maksimovića, koji je htio da njegova palača bude što kvalitetnije izvedena.25
Kronologija gradnje
Prve vijesti o gradnji palače nalazimo već sredinom srpnja 1895. godine kada Milan Maksimović kupuje zemljište veličine 695 kvadratnih hvati u Kolodvorskoj ulici od dotadašnjeg vlasnika Stefana Pillera po cijeni od 11 forinti po kvadratu, s namjerom da na tom mjestu podigne svoju zgradu.26 Na istom je zemljištu do tada stajala drvena Pillerova baraka.27 Početkom rujna 1895. predani su preliminarni nacrti za gradnju na Gradsko poglavarstvo. Nakon njihova odobravanja već je krajem listopada iste godine Maksimović organizirao jeftimbu za izvođenje palače, na koju su pozvana isključivo osječka građevinska poduzetništva s ciljem pomaganja domaćeg obrta.28 U međuvremenu je arhitekt Nikolić pristupio izradi detaljnih nacrta, koji su završeni u prosincu 1895.29 Njih će tek u ožujku sljedeće, 1896. godine, izvođač gradnje, W. C. Hofbauer donijeti iz Srijemskih Karlovaca u Osijek.30 Čim se je osječko građanstvo upoznalo s nacrtima novog objekta javljaju se problemi oko njegovog podizanja, vezani uz pritužbu Maksimovićevog budućeg susjeda graditelja Wybirala, te uz težnju gradskog Građevnog ureda da pomakne građevnu liniju palače u Desatičinoj ulici.31 Kako su ovi problemi potpuno blokirali početak radova, dr. Maksimović se sredinom travnja pripremao odustati od namjeravanog poduhvata, te palaču podići u obližnjem Somboru.32 Osječko novinstvo, osobito ugledna Drava, pružilo mu je, međutim, snažnu potporu, pozvavši Gradsko poglavarstvo da ukloni administrativne zapreke kako bi se palača ipak izvela u Osijeku, te se na taj način osječki obrtnici i radnici mogli okoristiti unosnim poslom, a i grad bi se poljepšao jednim reprezentativnim objektom.33 Reakcija na članak bila je relativno brza, budući da samo dva tjedna kasnije isti list javlja kako je Maksimović ipak odlučio podići palaču u Osijeku.34

Gradski inženjerski ured dodijelio je građevnu dozvolu 9. svibnja 1896. godine,35 no sama gradnja nije mogla početi do početka kolovoza iste godine, zbog spora s Wybiralom.36 Kada je sukob riješen u Maksimovićevu korist gradnja počinje vrlo brzo napredovati.37 Nakon kraćeg prekida tijekom zime, zahvaljujući izrazito toplom proljeću, krajem veljače 1897., radovi su se na izgradnji nastavili punom snagom.38 Tada su već bili gotovi njezini vanjski zidovi, a i kupole su postavljene na uglove pročelja prema Desatičinoj ulici.39 Krajem kolovoza 1897. osječki tisak javlja kako bi palača trebala biti završena do listopada iste godine, što se naposljetku i dogodilo.40

S obzirom na ulogu palače Maksimović kao svojevrsne neslužbene rezidencije patrijarha Bankovića, zgrada je bila posvećena poput kakve javne institucije od strane tadašnjeg donjogradskog osječkog paroha Janoševića krajem listopada 1897. godine.41

Prema tvrdnjama osječkog tiska ukupni troškovi izgradnje palače kreću se od 55.00042 do 80.000 forinti.43 Bez obzira na to da li je viša ili niža cifra točna, riječ je o doista ogromnom izdatku koji jasno svjedoči o ulozi objekta kao povremenog patrijaršijskog dvora.

Podaci o daljnjoj sudbini zgrade su malobrojni. U prvoj polovini dvadesetih palača je i dalje u vlasništvu obitelji, točnije rečeno Lazara Maksimovića, vjerojatno sina graditelja palače.44 Kuća je na kraju prodana društvu Hrvatski dom, vjerojatno početkom tridesetih, kada je obimna restauracija unutrašnjosti povjerena domaćem osječkom inženjeru Ivanu Domesu (mlađem).45
Urbani smještaj palače
Sl. 2. Pogled na Desatičinu ulicu sa Žitnog trga s palačom Maksimović smještenom na lijevoj strani, razglednica nastala oko 1900.
Danas u samom središtu grada, u vrijeme kada se izgrađivala, palača je Maksimović bila na njegovom rubu, točnije rečeno na rubu njegovog gospodarski i kulturno najrazvijenijeg dijela, Gornjeg grada. Upravo takav rubni smještaj palače je i uvjetovao njezino specifično sjedanje u gradski raster ulica. Problemi oko njezina podizanja, koji su znatno odužili izgradnju, govore nam dosta o još nedovoljno definiranoj zakonskoj regulativi u izgradnji i o tek započetoj modernizaciji osječke urbanističke politike. Svjedočanstvo su postojeće korupcije i klijentelizma u gradskim tijelima vlasti, ali i pokušaja ispravka nedostataka postojećeg urbanog rastera, u skladu s tada važećim zakonitostima urbanizma.

Palača zauzima južni kraj inzule omeđene Kolodvorskom, Sunčanom i Desatičinom ulicom, te Žitnim trgom. Od triju je spomenutih ulica samo Desatičina bila uglavnom definiran urbani prostor, dok su se i Kolodvorska i Sunčana tek počele izgrađivati. Dapače, i Kolodvorska je ulica, kao i završetak Desatičine, još uvijek bila u vlasništvu države, dakle nije ni imala status ulice nego državne ceste.

Kako je cijela Desatičina bila izgrađena ugrađenim poslovno stambenim objektima različite katnosti i pročelje palače Maksimović okrenuto prema toj ulici, stvara dojam kako je riječ o uobičajenoj ugrađenoj stambenoj zgradi, koja odstupa, u prostoru u kojem je sagrađena, samo veličinom. Slično kao prema Desatičinoj, i prema Sunčanoj se ulici palača otvara kao ugrađeni stambeni objekt. Istočno krilo palače, međutim, okrenuto pročeljem prema Žitnom trgu i Kolodvorskoj ulici stvara sasvim drukčiji dojam. U vrijeme gradnje Makismovićeve kuće samo je sjeverna polovina ove ulice bila (dijelom) sagrađena, dok je prostor južno od Desatičine, prema gornjogradskom kolodvoru, bio tek u zametku. Palača Maksimović bila je među prvim zgradama koje su nikle na tom potezu. Žitni trg postojao je samo u imenu. Iako je prema istoku već zatvoren s Domobranskom vojarnom, snažnija izgradnja na njegovim obodima tek je počela, tako da se iz palače Maksimović otvarao širok pogled prema glacisu (klasijama, u domaćem govoru) koji je okruživao zidine Tvrđe.

Upravo zbog još uvijek ne do kraja definiranog urbanog prostora u koji sjeda, kao i iz težnje da se pretvori u objekt dostojan uloge dvora, Nikolić projektira zgradu koja svojim pročeljem zauzima tek polovinu fronta prema Kolodvorskoj, kako bi se ostavilo mjesta za raskošan vrt, te reprezentativan trijem. Kako je već spomenuto ovaj je projekt naišao na veliko protivljenje prvog Maksimovićevog susjeda u Kolodvorskoj ulici, domaćeg graditelja Franza (Franje) Wybirala. Spor je izbio već pri komisijskom pregledu zemljišta, krajem ožujka 1895., vezano uz izdavanje građevinske dozvole.46 Wybiral se usprotivio prostornom ustrojstvu buduće zgrade u Kolodvorskoj ulici. Držao je da izgrađivanje samo polovine fronta, čime je vatrobrani zid njegove kuće ostavljen otkriven,im njemu nanosi neposrednu štetu, jer će ovaj zid biti izložen kiši i vjetru, te se zimi sobe na toj strani zgrade nikada neće moći dovoljno ugrijati, pa će ih biti nemoguće iznajmiti, čime cijeli objekt znatno gubi na vrijednosti. Wybiral se pri tome vješto poziva na Građevni red grada Osijeka, te na pravila ”zdravoga i modernoga ukusa”, ističući naime kako je zakonom utvrđeno da se zgrade u novim ulicama trebaju graditi ”priključno”, odnosno kao ugrađeni objekti. Poziva se i na činjenicu da će, ukoliko se ostavi vidljivim vatrobrani zid on ”neestetično” stršiti u dijelu grada koji je imao biti izgrađen kao reprezentativan trg.47

Wybiral ipak nije uspio zaustaviti gradnju palače po ovakvom nacrtu. Već pri očevidnom pregledu parcele, nakon kojega je i uložio spomenuti utok, prema tvrdnjama i dr. Maksimovića i članova komisije navodno je ustvrdio kako prigovore ne bi ni postavio da je njemu dodijeljena gradnja palače.48 Wybiral je naime jedan od plodnijih osječkih graditelja-projektanata krajem 19. stoljeća kojemu dolazak Hofbauera, jednog Bečanina u grad, zasigurno nije odgovarao, budući da je on gotovo odmah preuzeo znatniji dio poslova u gradu (uključujući i radove na Makismovićevoj kući), koji nije imao dovoljno gospodarske snage da uzdržava veliki broj graditelja. Ovu će tvrdnju Wybiral kasnije nijekati, te će angažirati i domaćeg odvjetnika Kovačevića u obranu svojih interesa. I prije negoli je Gradsko poglavarstvo riješilo sukob, u kolovozu 1896. Hofbauer nastavlja s gradnjom, očito s nadom da će gradske vlasti popustiti nakon što budu suočene sa svršenim činom,49 na što se Wybiral obraća za pomoć Zemaljskoj vladi.50

Sva će mu se nastojanja ipak na kraju izjaloviti iako izvodi iz Građevnog reda donesenog 1893. jasno ukazuju na činjenicu kako je isti pri gradnji palače Maksimović čak na dva mjesta prekršen.51 Osim što se, kako je Wybiral u ostalom i sam tvrdio, Maksimović i Nikolić nisu držali odredbe prema kojemu se na tom mjestu trebaju graditi ugrađeni objekti, odnosno, priključno, kako govore onodobni autori, Građevni je red prekršen i postavljanjem, izričito zabranjenog, kolnog ulaza, kapije, prema Sunčanoj ulici.

Zašto se gradnja nastavila usprkos neregularnostima nije teško zaključiti. Već je istaknuta činjenica kako su i patrijarh Branković i dr. Maksimović bili vezani uz režim Narodne stranke Khuena Hedervaryja, koja je presudila u korist svojih pristaša, tim prije što se i tadašnji župan i budući ban grof Teodor Pejačević odlučno založio za njihove interese.52 U dopisu podbana Danila Stankovića na župana Pejačevića na kraju je u cjelini spor riješen u korist dr. Maksimovića. Jedini prigovor koji je uložen odnosio se na dugo čekanje osječkog Gradskog poglavarstva da spis pošalje na Vladu.

Gradska je vlast dopuštenje opravdala pozivajući se na odredbe o dražbenim uvjetima za parcelu na kojem se građevina podizala iz 1892. godine, nastalih dakle prije potvrđivanja Građevnog reda grada Osijeka, te činjenicom kako je riječ o vrlo velikoj zgradi koja zauzima prostor na kojemu se planiralo podići četiri objekta, zbog čega joj se mora ostaviti nešto otvorenog prostora iz ”hijgijenskih obzira”, tim prije što će i park biti uređen.53 Ističe se nadalje kako je Građevnim redom određeno kako se u Kolodvorskoj ulici trebaju graditi kuće cottage tipa od križanja s Kapucinskom do Adamovićeve kuće,54 pa kako je već dio ulice izgrađen sa sličnim tipom objekata s parkovima, zašto ne bi i ova.

Ne samo u slučaju palače Maksimović, već i u mnogim drugim dijelovima Osijeka vide se i danas posljedice ne do kraja definiranog urbanog rasta grada u kojem su mnoge stvari i mimo zakona, političkim i inim vezama, na kraju bile dopuštane. Brojni vatrobrani zidovi i danas strše po Osijeku, budući da jedne do drugih, ili jedne nasuprot drugih, stoje ugrađene najamne zgrade, poluugrađene stambene zgrade i vile, iako su postojala pravila koja su određivala na kojim se mjestima koji tip objekta smije podići. U Kolodvorskoj ulici uz primjer palače Maksimović znakovit je i primjer kuće graditelja Hofbauera koja je nekoliko godina kasnije podignuta kao slobodno stojeća zgrada između dvije ugrađene uglovnice, Mađarske i Židovske škole. Slične se anomalije javljaju i u drugim osječkim ulicama, poput Jägerove ili Chavrakove, a nisu karakteristične samo za period prije Prvog svjetskog rata, kako nam svjedoči Krežmina ulica, podignuta gotovo u cjelini 20 – tih godina 20. stoljeća.55

Svakako se moramo upitati zašto se objekt koji ima djelom ladanjsku ulogu kako za dr. Maksimovića, tako i za patrijarha Brankovića, i koji u skladu s tim i svojim sjedanjem na građevinsku parcelu pokazuje neke tipološke sličnosti s vilama sjeda u jednu od najprometnijih ulica Osijeka, a ne u gradsku ”četvrt” vila56 na potezu između Jägerove i Kolodvorske ulice, gdje se ne bi javio problem s neuobičajenim prostornim ustrojstvom zgrade. Čini se da je odgovor potpuno praktične prirode. S jedne strane slobodno zemljište, a s druge još u cjelini ne definirani urbani prostor u kojem su počeli podizati svoje objekte najbogatiji stanovnici grada navela je dr. Maksimovića da kupi ovo zemljište. Osim toga prostor namijenjen izgradnji zgrada tipa urbanih vila bio je u tom trenutku već dobrim dijelom izgrađen, a i preostale slobodne parcele svojom veličinom nisu mogle zadovoljiti investitora.

Osim problema s prvim susjedom u Kolodvorskoj, veliku je prepreku početku gradnje palače nametnulo i utvrđivanje položaja njezinog južnog pročelja. Dok je u prvom slučaju spor riješen ne toliko u skladu sa zakonskim odredbama koliko zahvaljujući političkim vezama jedne od sukobljenih strana, problem oko utvrđivanja linije južnog pročelja zgrade pokazuje kako unutar gradske uprave sazrijeva generacija inženjera koji nastoje uskladiti daljnji rast grada s tada važećim urbanističkim zakonitostima. Oblik zemljišne čestice pratio je naime tok ceste koja se nastavljala na Desatičinu ulicu i koso se usmjeravala preko Žitnog trga prema Tvrđi i Novom Gradu. Da je palača Maksimović sagrađena po tom pravcu svojim pročeljem prema jugu ne bi pratila liniju ostatka Desatičine ulice, već bi je lomila prema sjeveru, ”a sama palata koja bi se u tako kosom nepravilnom položaju izgradila izgubila bi svaku simetričnu i arhitektonsku ljepotu.57 Stoga se već nakon prvog komisijskog pregleda građevinskog zemljišta nastojalo ispraviti tok ulice,58 što nije predstavljalo bitan fizički problem budući da je bilo riječ o za tadašnje prometne potrebe Osijeka prilično širokoj ulici, koliko su postojale formalno – pravne poteškoće jer je taj dio ulice bio državna Vukovarska cesta, te je preinaku moralo odobriti ugarsko Ministarstvo za javne radove i komunikacije, za što je bilo potrebno dosta dugo vremena.59 Definitivna linija po kojoj je izgrađena palača ustanovljena je komisijskim pregledom početkom lipnja 1896. godine, kojim je utvrđeno da južno pročelje palače mora biti u liniji ostalih zgrada na južnoj strani Desatičine.60 Time je gradski Građevni ured omogućio da cijela Desatična ulica bude izgrađena u istom pravcu.


Yüklə 130,88 Kb.

Dostları ilə paylaş:
  1   2   3




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©www.genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə