Što vam liječnici ne govore istina o opasnostima moderne medicine

HIV TEST

Najsramotniji slučaj nepouzdanog laboratorijskog testa koji se koristi u dija­gnostičke svrhe jest test za AIDS. HIV status najčešće se ispituje imunoenzim-skim testom ELISA (»enzvme-linked immunosorbent assay«), pri čemu se obično smatra da je pozitivan test dokaz zaraženosti osobe virusom HlV-a. Test nazvan Western Blot često se koristi za potvrdu pozitivnog testa. Za test ELISA uzorku pacijentove krvi dodaje se smjesa proteina. Pretpostavlja se da će HIV antitijela, ako su prisutna u krvi, reagirati na HIV proteine u testu.

Dokaz da HIV uzrokuje AIDS potpuno se oslanja na ideju da je detekcija odgovora antitijela na virus dokaz njegove stvarne prisutnosti. Liječnici pret­postavljaju da ako je vaše tijelo stvorilo antitijela specifična za HIV, to znači da je protein viaisa — a tako i sam virus — prisutan. Drugim riječima, tako­zvani AIDS testovi ne mogu potvrditi prisutnost HlV-a, nego jedino prisutnost antitijela na HIV — uobičajen znak da se tijelo susrelo s virusom, no moguće i obranilo od infekcije.

Western Blot testom ti se HIV proteini izoliraju na trakama; kad se pomi­ješaju s uzorkom krvi, svaka će se proteinska traka istaknuti ako se vezala uz antitijelo.

Osim što ne mogu pouzdano detektirati HIV, ovi su testovi krajnje nepouzdani; u Rusiji je 1990. godine od 20.000 pozitivnih ELISA testova svega 112 njih potvrđeno Western Blot testom, tvrdi australska biofizičarka Elena Papadopulos-Eleopulos, koja je pomno proučavala oba testa."⁸ Francuska ih vlada pak smatra tako nepouzdanima da je s tržišta povukla devet od 30 HIV testova.

Dodatni je problem u tomu što niti jedan test nije specifičan na HIV; oba reagiraju na mnoge druge proteine provocirane drugim bolestima. Primjeri­ce, protein p24, općenito prihvaćen kao dokaz prisutnosti HlV-a, nađen je u svim retrovirusima koji žive u tijelu, a ne čine nikakvu štetu. To znači da p24 nije jedinstven za HIV, kao što je to opetovano tvrdio dr. Robert Gallo, supro-nalazitelj HIV virusa. Hepatitis B i C, malarija, bradavice izazvane humanim papilomavirusom, upala žlijezda, tuberkuloza, sifilis i guba (lepra) samo su neka od stanja koja mogu proizvesti biološki lažno pozitivan rezultat ELISA testa.¹¹⁹

U jednoj su studiji antitijela na p24 otkrivena kod 13 posto pacijenata s bradavicama izazvanim humanim papilomavirusom, te 24 posto pacijenata s rakom kože i 41 posto pacijenata s multiplom sklerozom.¹²⁰ U drugoj studiji polovini pacijenata s pozitivnim p24 testom kasniji je test ispao negativan.¹²¹

Western Blot test, za koji se pretpostavlja da je točniji od ova dva testa, pokazao se nimalo boljim od testa ELISA. Dr. Max Essex sa Škole za javno zdravstvo Harvardskog sveučilišta (Harvard Universitv's School of Public Health), iznimno cijenjen stručnjak za AIDS, našao je da je Western Blot dao pozitivni rezultat kod 85 posto afričkih pacijenata za koje je kasnije potvrđe­no da su HIV negativni. Na kraju su on i njegovi istraživači otkrili da proteini uzročnika gube (lepre) — kojom su zaraženi milijuni Afrikanaca — mogu izazvati lažno pozitivnu reakciju kod oba testa, ELISA-e i Western Blota, jed­nako kao i u slučaju malarije.¹²² U jednoj studiji pacijenata oboljelih od mala­rije u Venecueli Western Blot testovi bili su od 25 do 41 posto lažno pozitiv­ni.¹²³

Ti porazni rezultati tim više uznemiruju uzme li se u obzir činjenica da su glavne rizične skupine za AIDS — homoseksualni muškarci, ovisnici o droga­ma i hemofiličari — izložene mnogim stranim tvarima kao što su sjeme, dro­ge, transfuzije krvi i kivnih komponenata, hepatitisu, Epstain-Barrovu virusu i mnogim drugim čimbenicima ili bolestima za koje se zna da uzrokuju lažno pozitivne HIV testove. Ostale populacije veće izloženosti bolesti od normalne — kao što su Afrikanci i ovisnici o drogama — također stvaraju znatno više antitijela od nas ostalih i zbog toga su podložniji lažno pozitivnim očitanjima testova.

I transfuzije krvi mogu proizvesti lažno pozitivan rezultat HIV testa. U jed­nom ispitivanju količina HIV antitijela, detektiranih ELISA testovima, bila je najveća neposredno nakon transfuzije krvi, a nakon toga se smanjivala.¹²⁴ Jednom volonteai dano je šest injekcija donirane HIV negativne krvi u četve­rodnevnim intervalima. Nakon prve injekcije njegov HIV test bio je negati­van, ali je HIV pozitivan odgovor na antitijela rastao sa svakom sljedećom transfuzijom.¹²⁵

Naravno, najveći problem s HIV testom jest u tome da vas pozitivan test obilježava kao HIV pozitivnog za cijeli život. Biti HIV pozitivan može značiti nemogućnost sklapanja police životnog osiguranja, zaposlenja, braka ili ulas­ka u neku drugu zemlju. HIV test također može gurnuti mnoge zdrave paci­jente u nemilosrdni zagrljaj anti-AIDS terapija »za svaki slučaj«, s. lijekovima či­je nezanemarive, pa čak i po život opasne popratne pojave zastrašujuće na­likuju listi simptoma kojima liječnici opisuju HIV infekcije ili u potpunosti razvijen AIDS.
ENDOSKOPSKI TESTOVI

Većina drugih pretraga s kojima ćete se vjerojatno susresti invazivnije su me­tode, koje traže od liječnika da nečim injektira ili penetrira vaše tijelo. To se uglavnom odnosi na endoskopske pretrage, kod kojih se optička cijev uvodi kroz tjelesne otvore s namjerom da se pregleda unutrašnjost određene tjeles­ne šupljine — želuca (gastroskopija), abdomena i zdjelice (laparoskopija), pluća (bronhoskopija), debelog crijeva (kolonoskopija), vrata maternice (kolposkopija), rektuma i donjeg dijela debelog crijeva (fleksibilna sigmoido-skopija), pa i zgloba koljena (artroskopija).

Iako liječnici drže gastroskopiju rutinskom pretragom, i nju prate brojni rizici, ubrajajući u njih perforaciju stijenke jednjaka, želuca ili dvanaestika, infekcije i protureakcije na anestetik — čak i smrt. Do jednog od 36 pacije­nata završi s perforacijom, a približno će jedan od 100 pacijenata pretrpjeti jednu tako ozbiljnu da joj posljedice mogu biti fatalne.¹²⁶ Sve u svemu, pro­cjenjuje se da gastroskopija ubija jednog od 2.000 pacijenata. Taj loš rezultat došao je na vidjelo samo zato što je provedena specijalna revizija u britan­skim bolnicama vezana uz dugotrajne učinke tehnike.¹²⁷ Ispitivanje je otkrilo da su pacijenti umirali do 30 dana nakon obavljene pretrage, obično od srča­nih ili respiratornih komplikacija. Komplikacije se događaju jer pretraga traži da je pacijent pod sedativima, što znači da pacijent još uvijek može biti pri svijesti, ali ne osjeća nikakav bol. Unatoč tomu pacijenti pod sedativima mo­raju se brižno pratiti; neadekvatno je praćenje uzrok 20 posto svih smrti koje se odnose na anesteziju.

Naredni problem koji se stalno pojavljuje kod endoskopskih pretraga, kao što su gastroskopija i bronhoskopija, jest izbijanje infekcije, što se javlja u američkim bolnicama, a posljedica je neadekvatno steriliziranih fleksibilnih optičkih vlakana endoskopa. Prema podacima američke Uprave za hranu i lijekove (FDA) na gotovo jednoj četvrtini svih endoskopa, čak i onih sterilizi­ranih, nalazi se 100.000 ili više različitih tipova bakterija, što stvara plodno tlo za indirektan prijelaz bakterija i virusa s pacijenta na pacijenta (»cross-conta-mination«)- Iako nema poznatih slučajeva HIV infekcija zbog endoskopije, postoji dokaz o prijenosu virusa hepatitisa B i C te Creutzfeld-Jakobove bo­lesti.¹²⁸ ,

Uređaji se čiste i dezinficiraju ili ručno, što je dugotrajan proces za jednu prometnu bolnicu, ili, sve više, automatiziranim strojevima. Nakon istrage povodom izbijanja zaraze bakterijom Pseudomonas aeruginosa koja, između ostalog, izaziva infekciju žučnog mjehura, što se dogodilo u jednoj američkoj bolnici, američki Centri za kontrolu i prevenciju bolesti našli su da je krivac bio debeli sloj P. aeruginose u spremniku za deterdžent, cijevi za vodu i zračnicama stroja za automatsku dezinfekciju. Pokušaji da se stroj dezinficira prema uputi proizvođača, uz korištenje gotovih preparata glutaraldehida, ni­su uspjeli.

Nakon drugog izbijanja zaraze FDA je zatražila da jedan od proizvođača pošalje upozorenje svim bolnicama koje su koristile njegove proizvode, s preporukom da se primijeni rigorozni program ispiranja prilikom čišćenja strojeva. FDA je istodobno suspendirala daljnju prodaju tih strojeva sve dok se problem kontaminiranosti ne riješi. U međuvremenu je čak i dezinfekcij­sko .sredstvo izazvalo popratne pojave poput krvavog proljeva, kako medu pacijentima, tako i medu osobljem bolnice.¹²⁹

Što se laparoskopije tiče, tri od svakih 1.000 prouzročit će komplikacije, pa čak i smrt. Između 1995. i 1997. više od 500 pacijenata pretrpjelo je pri­bližno 600 ozljeda, a njih 65 je umrlo.¹-¹" Pozamašna brojka ima veze s liječ­nicima koji nisu znali pravilno koristiti opremu. Jedan od svakih 25 anketira­nih ginekologa tijekom svoje karijere povrijedio je glavnu krvnu žilu za vrije­me laparoskopije.¹³¹

Jedan od glavnih krivaca za to jest opća uporaba troakara (oštri instru­ment koji se koristi za punkciju abdominalne stijenke), kojim se često ozlje-đuju glavne krvne žile i glavni organi, što ponekad dovodi do smrti.¹³²

Artroskopija, tehnika koja se koristi za pregled koljena, može prouzročiti trombozu dubokih vena. Ona se javlja kod približno jedne petine pacijenata koji se podvrgnu toj pretrazi.¹³³


BIOPSIJA

Kad samo snimanje dijela tijela ne razotkrije problem, liječnici će vam otki­nuti komadić tijela i proučavati ga pod mikroskopom. Riječ je o onim vrsta­ma pretraga kod kojih se izvlači jedan ili više dijelova tkiva ili tjelesnih teku­ćina radi ispitivanja, kao što su biopsije, izvlačenje koštane srži ili punktira-nje kralješnice (znano i kao lumbalna punkcija). Postoje četiri tipa biopsije, u rasponu od uzimanja nekoliko stanica do izrezivanja većih komada skalpe­lom ili pomoću endoskopa s majušnim kliještima za one dijelove tijela koji se ne mogu dohvatiti konvencionalnim metodama. Čak i naizgled tako jedno­stavna pretraga kao što je uzorkovanje tkiva nije bez rizika. Oko petine lum-balnih punkcija rezultirat će povredom. Premda se dugo vjerovalo da do oz­ljeda dolazi kad punkciju izvode mladi liječnici, sada je dokazano da se po­greške događaju svima, čak i vrlo iskusnim liječnicima.^13/1

Punktiranje kralješnice također se koristi za dijagnozu bakterijskog me­ningitisa, najopasnijeg oblika te bolesti, kod djece. No istraživanja su sada pokazala da punktirana djeca imaju 30 puta veću vjerojatnost za cerebralnu hernijaciju, tešku komplikaciju bakterijskog meningitisa s visokim rizikom smrtnog ishoda ili oštećenja.¹³⁵

Što se biopsije tiče, postupka kojim se uzima uzorak tkiva zbog sumnje na rak, neki njezini tipovi postižu vrlo loš uspjeh. Na primjer biopsija prosta­te, jedna od najčešćih, daje netočne rezultate u jednom od četiri slučaja, čak i kad se tkivo uzme na više mjesta,¹³⁶ Biopsija dojke, jetre, bubrega, pluc'a, gušterače i limfnog čvora (takozvani sentinel limfnog čvora) imaju visoke postotke lažno pozitivnih i lažno negativnih rezultata. Biopsije nisu, jednako kao ni mamogrami, diskriminatorne i ne razlikuju između dobroćudnih i zlo­ćudnih tumorskih stanica.¹³⁷

Kao ni ostale medicinske pretrage, tako ni biopsije nisu bezopasne. Naj­veći je potencijalni rizik da liječnik promaši, pa punktira sam organ ili susjed­ni. Primjerice, jedna od tri biopsije pluća uzrokuje kolaps pluća¹³⁸, a jedna od 1.000 biopsija jetre oštećuje žučni mjehur, što uzrokuje fatalnu upalu potr-bušnice (peritonitis) zbog izljeva žuči u trbušnu šupljinu.¹³⁹

Liječnici, osim toga, sada počinju shvaćati da, ukoliko se tumor pritom ne ukloni potpuno, takvo uplitanje može dovesti do toga da se rak »posije« na druga mjesta. To je danas u tolikoj mjeri priznati rizik da liječnici nakon izvo­đenja biopsije prostate odmah nude i terapiju zračenjem. Širenje raka javlja se kod jedne trećine slučajeva biopsije dojke¹"¹ i kod jedne šestine biopsije jetre.¹'¹¹

»Biopsiju sekundarnog tumora, koji je bio dijagnosticiran nakon 'lokalne' biopsije iglom, smatram odgovornom za smrt moje voljene žene Geene u 50-oj godini života«, piše Conor iz Irske. »Geena je zračila zadovoljstvom, bavila se sportom i aktivno se bavila uređenjem vrta. Liječila se alternativnim tera­pijama i veličanstveno se borila protiv raka«. On nastavlja dalje:

No bila je primorana na kiruršku biopsiju i usprkos našim sti-ahovima, na koje je odgovoreno obrazloženjima i uvjeravanjima da je takva pretraga posve bezopasna. Liječnici su isticali da se mjesto primarnog tumora mora što prije odrediti kako bi se moglo početi »hitnom terapijom«.

Tragično, no medicinski dogmatizam nadvladao je naše instinkte i prosudbu, i biopsija je napravljena. Ta je biopsija prouzročila brzo proširenje tumora (na vrat).

Bilo je bolno to gledati. Samo dva mjeseca kasnije nužna je bila terapija zračenjem kako bi se zaustavio rast tumora. Drugoga dana nakon početka »terapije« Geena je osjetila bol u trbuhu. Nakon završetka terapije, u rujnu, njezino je stanje počelo nezaustavljivo propadati.

Nekoliko tjedana kasnije hitno su joj odstranili maternicu kako bi sanirali ono što je kasnije dijagnosticirano kao rak jajnika.

Kirurški zahvat: nije mogao u potpunosti odstraniti rak; ono što je ostalo širilo se poput požara. »Posljednja očajnička« kemoterapija bila je nemoćna da ga zaustavi. Geena je umrla 23. studenog.

Prije dvanaest godina moj je otac preminuo dva tjedna nakon »rutinske« biopsije na plućima.

Budući da su opasnosti i mogućnost pogrešaka velike, važno je da se suzdržite od bilo koje pretrage — čak i one koja se čini najbezazlenijom — ukoliko ona doista nije od vitalne važnosti. Jednako tako ustrajte na iscrp­nom razgovoru s liječnikom i fizikalnom pregledu prije no što se odlučite za pretragu. Često će temeljito uzimanje anamnestičkih podataka pružiti dovolj­no informacija vašem liječniku, pa se rutinska pretraga može izbjeći. Napo­sljetku, dvaput promislite o godišnjim kontrolnim pretragama ako se osjećate savršeno zdravi.

Ako vam je rečeno da trebate izmjeriti kolesterol, zahtijevajte analizu koja će odrediti sve lipide u vašoj krvi i usporediti ih. Američki National Choles-terol Education Panel preporučuje da sve pretrage kolesterola uključuju četiri komponente: ukupni kolesterol, HDL, LDL i trigliceride. Inzistirajte na dvjema zasebnim pretragama u razmaku od osam tjedana, s tim da je poželjno da svaku obavite u drugom laboratoriju.¹⁴² Taj dodatni trud mogao bi vas spasiti od doživotnog uzimanja lijekova.

Pretrage kompjutoriziranom tomografijom (CAT ili CT) trebalo bi koristiti samo u izuzetnim okolnostima, kada nema sigurnijega dijagnostičkog sred­stva. Ako zaista trebate CAT pretragu, ustrajte na tome da je jedna dovoljna. Za vrijeme svih rendgenskih snimanja (čak i benignog snimanja ruke ili prs­ta), ne obazirite se na očekivani podsmijeh medicinske sestre i zatražite da vam se reproduktivni organi i štitna žlijezda zaštite, jer to može smanjiti rasu­tu radijaciju do 20 posto.¹⁴³

Kad god je moguće, izbjegnite kontrastna sredstva za radiološke pretrage i potražite sigurnije alternative. Nove tehnike poput endoskopskog ultrazvu­ka (kod kojeg se zvučni valovi koriste endoskopski) vjerojatno su najsigurni­ja alternativa.

Opirite se biopsijama kad god je to moguće te tražite nove i sigurnije teh­nike snimanja kao što su termografija za rak dojke, ultrazvuk, magnetska re­zonancija (MRI) ili pozitronska emisijska tomografija (PET).

PRETRAGA PRETRAGE

Prije no što pristanete i na najjednostavniju pretragu, u što se ubraja i mjere­nje krvnog tlaka, postavite svojem liječniku neka od sljedećih pitanja:

• 
  Je li mi ova pretraga zaista potrebna? Postoji li neki drugi, sigurniji na­čin određivanja iste stvari (kao što je iscrpan razgovor i fizikalni pregled iskusnog liječnika)?
  
• 
  Što ćete mi savjetovati ako pretraga bude normalna/nenormalna? Ako vaš liječnik ništa ne može učiniti u slučaju bilo kakvih nenormalnosti u nalazu, čemu se podvrgavati takvoj pretrazi?
  
• 
  Kakvi su pokazatelji točnosti pretrage? Ko)i su rizici pretrage? A terapije koja bi uslijedila? Možete si zadati domaću zadaću i posavjetovati se pu­tem medicinskih časopisa, Interneta, pa čak i s proizvođačima testova ili opreme.
  
• 
  Kakva je stručnost operatera (i koliko su sati proveli na dužnosti prije nego što se vi podvrgavate pretrazi)? Ako su u pitanju stažisti na kraju svojeg 72-satnog radnog tjedna, bilo bi mudro zahtijevati iskusnije — i odmornije — osobe za rukovanje aparatima.
  
• 
  Kada je sigurnost/točnost opreme posljednji put provjeravana? Ovo je posebno umjesno pitanje u sustavu zdravstvene skrbi koji je stalno u fi­nancijskom škripcu.
  
• 
  Koliku ču dozu (radijacije ili ultrazvuka, primjerice) primiti? Postoje li zaštitna sredstva (štitnici u slučaju zračenja) koje mogu upotrebljavati? Nošenje zaštitne pregače kod rendgenskog snimanja ztiba može zaštititi ostatak tijela od istodobnog zračenja.
  
• 
  Mogu li se koristiti rezultati ranijih pretraga tako da se ne izlažem, dalj­njem riziku? Inzistirajte na tome da vaš zubni liječnik trajno sačuva sve vaše snimke zuba. Promijenite li zubara, tražite da se snimke proslijede vašemu novom zubaru. Ako vaš prijašnji zubar odbija to učiniti, zatraži­te, zbog brige o »ograničavanju doziranja«, intervenciju nadležne zdrav­stvene institucije.
  
• 
  Koliki je stvarni rizik da će se kod mene razviti stanje koje ispitujete? Ako liječnik sugerira mamografiju kako bi ispitao kvržicu u dojci, a vi ste 15-godišnjakinja koja nikada nije uzimala hormone, tada bi rizik za razvoj raka dojke u vašoj dobi bio daleko manji nego rizik pretrage.
  

Poduzimanje svih pretraga pretpostavlja da imate simptome zbog kojih ste, uostalom, i posjetili liječnika. U današnje je vrijeme više no vjerojatno da će vas uputiti na pretrage čak i kad ste potpuno zdravi — a nikad češće nego od prvog trenutka kad vam »dijagnosticiraju« trudnoću.

Treće poglavlje

Prenatalne pretrage: ubitačno točne
Čim vam izostane mjesečnica, medicinska vam znanost daje na znanje da se nećete moći poroditi ako se ne podvrgnete nizu prenatalnih pretraga, sve re­dom osmišljenih s ciljem da vas umire. U stvarnosti te pretrage imaju supro­tan učinak. Prema medicinskoj znanosti, primjerice, moja kći Caitlen trebala je imati Dovvnov sindrom. Da sam poslušala stručnjake, mogla sam prekinuti trudnoću ili je izgubiti zbog pobačaja potaknutog visokotehnološkom pretra­gom. Naježim se i od same pomisli na to.

Kad sam zatrudnjela, čvrsto sam se opirala svim preporukama za praće­nje trudnoće ultrazvukom i amniocentezi (punkcija plodne vode) unatoč to­mu što sam bila relativno starija prvorotkinja (37), a sve zbog svojih bojazni oko poznatih i nepoznatih rizika tih pretraga.

Ipak, kad sam bila u 16-om tjednu trudnoće, moj mi je liječnik, koji je poštivao moju želju da se izbjegne amniocenteza, sugerirao da napravim ru­tinski prenatalni test alfa-fetoproteina (AFP). Pretragom se određuje razina AFP-a koji proizvodi fetus, a prisutan je u majčinu krvotoku.

Pretraga je namijenjena otkrivanju djece s rijetkim defektima neuralne ci­jevi kao što je spina bifida (rascjep kralješnice), na što ukazuju »visoka« oči­tanja. Iako pretraga nije osmišljena za to, no niska se očitanja danas povezu­ju s povećanim rizikom za Downov sindrom.

»Samo da se ne brinete«, uvjeravao me moj liječnik.

Kako je pretraga značila tek uzimanje uzorka krvi iz moje ruke, a ne in­vaziju na maternicu kao što je to slučaj s ostalim prenatalnim testovima, ja sam se na nju dala nagovoriti. Uostalom, imala sam fantastičnu trudnoću. Bi­la sam uvjerena da je moja beba savršeno zdrava. Sada ću u to biti sigurna. Što mogu izgubiti?

Otprilike tjedan kasnije zvala je tajnica mojega liječnika i zamolila da mu se javim. »Zašto? Je li stigao nalaz testa?«, pitala sam zabrinuto. »O tome i želi s vama razgovarati«.

Pola sata provela sam u agoniji čekajući da ga dobijem na telefon. Kad se javio, čula sam riječi na koje nisam nikada mogla ni pomisliti: »Rezultati AFP testa granično su niski«.

Iz mene je provalilo histerično jecanje, i tek nakon pet minuta dovoljno sam se smirila da ga pitam ono što sam već i sama znala.

»Postoji mala mogućnost Downova sindroma«.

Ne sjećam se puno ostatka razgovora. Moj me je liječnik pokušao umiriti — mogli bismo potvrditi nalaz kombinacijom amniocenteze i ultrazvuka; ta kombinacija pretraga ima visok stupanj točnosti; ostali granični slučajevi koje je ispitivao ispali su u redu.

Jedva sam na kraju uspjela promucati da ću ga ponovno nazvati. Prisilila sam tajnicu da izvuče mojeg, supruga s jednog sastanka kako bih mu rekla novosti, nakon čega je on požurio kući pa smo razmotrili naše mogućnosti. Mogli bismo se upustiti u seriju ultrazvučnih snimanja i amniocenteza, uz ri­zik od pobačaja potpuno zdravog djeteta ili njegova ozljeđivanja za vrijeme pretraga — oba su poznati rizici postupka. Onda smo raspravili naše moguć­nosti ako rezultat testa potvrdi da nosim hendikepirano dijete.

Suočili bismo se s donošenjem odluke o pobačaju petomjesečne bebe — ne punoglavca veličine zrna graha, nego savršeno oblikovanoga, gotovo za život sposobnoga ljudskog bića. To je značilo odraditi mučan posao i poro­diti mrtvorođenče ili, ako ga se ne riješimo na taj način, izvaditi tijelo koma­dić po komadić.

Bacila sam pogled na svoj ispupčen trbuh. To jednostavno nisam mogla zamisliti, bez obzira na to kako i koliko bi dijete moglo biti deformirano, či­me je cijeli AFP test ispao bezgraničnim gubitkom vremena. Ako niste sprem­ni abortirati hendikepirani plod, nema svrhe upustiti se u pretrage.

U tome sam času bila zgrožena medicinom jer me stavila u situaciju koja bi se mogla riješiti samo visokotehnološkim mjerama koje sam silno željela izbjeći. Da nikada nisam napravila AFP test, mislila sam, nikada ne bih raz­matrala mogućnost da svoje dijete podvrgnem nizu pretraga koje mogu re­zultirati mogućim oštećenjima, samo da bi sumnja pokrenuta nalazom prvog testa pala u zaborav.

Na kraju smo odlučili da za nas postoji samo jedan razuman put: zanema­riti test i slušati svoja srca koja su nam govorila da je beba dobro.

To smo i učinili. Nazvala sam svojeg liječnika da mu saopćim našu odlu­ku, a suprug i ja više nikada nismo o tome razgovarali. Pokazalo se, naravno, da smo bili traumatizirani bez potrebe. Nalaz je testa bio netočan. Na kraju moje trudnoće rodila se savršeno normalna, zdrava djevojčica.
Unatoč hvalospjevima vašega porodničara o vrhunskoj medicinskoj tehnolo­giji, većina prenatalnih pretraga tek je nešto malo više od ritualne besmislice.
ULTRAZVUČNO SNIMANJE

Snimanje ultrazvukom (ili sonografija) glavno je uporište moderne porodni-čarske dijagnostike, i to je najvjerojatniji pregled na koji će vas uputiti čim vam nalaz pretrage urina na trudnoću ispadne pozitivan. Mnogo se žena da­nas može pohvaliti slikama svojih beba u utrobi dok ove još nisu daleko od­makle od faze punoglavca. Razvijeno za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u svrhu praćenja neprijateljskih podmornica, ultrazvučno se snimanje u 1970-ima počelo koristiti za dijagnostičke pretrage, a kasnije i za praćenje trudno­će.

Slično radu radara, snimanje u stvarnom vremenu koristi vrlo visoko frek­ventne impulse zvučnih valova (3,5 - 7 mHz, ili 3,5 - 7 milijuna ciklusa u se­kundi) koji se šalju fetusu preko prijenosnika smještenog na trbuh. Jeka zvučnih valova stvara pokretnu sliku na zaslonu monitora.

U radiološkoj je industriji ultrazvuk poznat kao područje najvećeg rasta, gdje će proizvođači opreme uživati u 20-postotnom rastu prodaje sljedećih nekoliko godina i u približnih 60 do 90 milijuna ispitivanja svih vrsta koja se godišnje obave.¹ Iako je prvobitno planirana upotreba samo u slučaju viso­korizične trudnoće, na ultrazvučno se snimanje danas gleda, kako je to jed­nom prilikom primijetio profesor Harold E. Fox s njujorškog Sveučilišta Co-lumbia, kao na ekvivalent »fizikalnog pregleda fetusa u maternici«², pri čemu je dobar rezultat jamstvo da je beba zdrava. Danas se gotovo sve trudnice ul­trazvučno snimaju, nakon čega odlaze kući s fotografijama i videosnimkama svojih beba, dosjetljivo zapakiranima poput suvenira, kao prvim slikama svo­jeg djeteta.

Osnovna je ideja da se odredi je li vaše dijete zdravo i kada ćete najvjero­jatnije imati porođaj. Snimanjem bi se trebalo moći utvrditi starost ploda, nje­gova veličina i razvijenost, isključiti višeplodne ili izvanmaterične trudnoće ili ciste jajnika, odrediti položaj djeteta u maternici, te pokazati raste li ono ka­ko treba ili je možda umrlo.

Uza sve to ultrazvučnim se snimanjem prije 20-og tjedna traže još i nenor­malnosti kao što su hidrocefalus, anencefalija, spina bifida, rascjep usne ili nepca te urođene srčane mane. Ultrazvuk se sve više koristi za hvatanje ta­kozvanih »soft markera« — finih defekata koji mogu ili ne moraju biti ozbilj­ni. Snimanje detektira prirođene deformitete stopala (ekvinovarus), nisko položene uši, pa čak i probleme u razvoju lica.

Ono je danas piva stanica za provjeru kromosomskih abnormalnosti kao što je Downov sindrom. Žene se ultrazvučno snimaju najmanje u 12., 18., 20. i 34. tjednu trudnoće. Mnoge su snimane 10-12 puta prije rođenja djeteta, po­čevši već od sedmog tjedna trudnoće. U kasnoj se trudnoći snimanje koristi da se isključi placentu praevia, nisko položena posteljica koja priječi ušće maternice i onemogućuje spontani porođaj.

Iako se liječnici pouzdaju u ultrazvučno snimanje kao rano upozorenje na probleme što se većim dijelom mogu izliječiti, snimana djeca pokazuju lo­šije rezultate, moguće zbog toga što snimanje jednostavno priziva znatno in-vazivnije postupke za koje se ne čini da pomažu preživljavanju. Jedna je stu­dija pokazala da je više snimane djece umrlo, bilo rođeno prije vremena i provelo više vremena u bolnici uz respiratornu potporu nego djeca koja nisu bila snimana. Od novorođenčadi s defektima trbušne stijenke ona u grupi snimanih beba bila su ranije operirana, ali s istim rezultatom kao i bebe koje nisu bile snimane, a koje su bile kasnije operirane. Povrh toga, više snimanih beba je umrlo (23 posto u odnosu na 4 posto onih koje nisu bile snimane).³ Jedna je njemačka studija otkrila da su carski rez i prijevremeni porođaj pet puta češći, a potreba za intenzivnom njegom tri puta češća za novorođenčad koja je prije rođenja bila podvrgnuta ultrazvučnom dijagnosticiranju.'⁵

U Velikoj Britaniji i SAD-u liječnici trudnicama govore da je ultrazvuk si­guran kao i televizor. Službeni je stav britanskoga Kraljevskog zbora porod-ničara i ginekologa (Royal College of Obstetricians and Gvnaecologists) da je jakost valova koja se koristi za snimanje »vjerojatno« sigurna. Porodničari po­vršno zaključuju da ako svijetom šeće 50 milijuna ljudi koji su snimani dok su bili u majčinoj utrobi, a pritom nema laboratorijskog dokaza da je ultra­zvučno snimanje opasno, onda mora da je u redu.⁵ Kao što je i istina da za vrlo kratke pulseve zvuka koji proizvode jeku i slijedom toga, kad pogode meko tkivo, slike koje vidite na ekranu — 1.000 pulseva u sekundi, svaki u trajanju od jedne milijuntinke sekunde — nikada nije definitivno pronađeno da uzrokuju zagrijavanje ili stvaranje mjehurića u tkivima ljudskih beba/¹

Međutim taj stav ignorira rastući broj oprečnih medicinskih dokaza, štovi­še toliko mnogo njih da nadležna američka regulatorna tijela preporučuju porodničarima i ginekolozima da ne koriste ultrazvuk rutinski.

Entuzijastičko i nekritičko prihvaćanje ove moderne tehnologije uvelike podsjeća na ono što se u SAD-u dogodilo s dietilstilbestrolom (DES), čudo­tvornim lijekom pedesetih godina prošlog stoljeća za koji se pretpostavljalo da sprečava pobačaj. Nuspojave toga lijeka pojavile su se tek u odrasloj dobi potomstva, nekih 30 godina kasnije, u obliku reproduktivnih problema i ra­ka.

Činjenica je da je svaka žena koja je imala fetalni ultrazvučni pregled su­djelovala u jednom od najvećih laboratorijskih pokusa u povijesti medicine. U SAD-u i Velikoj Britaniji zakonodavna su tijela odobrila upotrebu ultrazvu­ka bez obavljenih dugotrajnih studija, navodeći javnost da pretpostavi kako je ta pretraga sigurna.

•Niti jedna dobro kontrolirana studija još nije potvrdila da će rutinsko ultrazvučno snimanje prenatalnih pacijenata utjecati na poboljšanje ishoda trudnoće." To je službena izjava Američkog zbora porodničara i ginekologa (American College of Obstretrics and Gynecology ili ACOG) iz 1984. godine. Na sastanku u Londonu 1988., koji su zajedno održali Kraljevsko društvo za medicinu (Royal Society of Medicine) i ACOG, nekoliko vrhunskih porodni­čara, kao i izvršni direktor ACOG-a, izdano je priopćenje da od osam većih studija ocjenjivanja uspješnosti ultrazvuka »niti jedna nije pokazala da rutin­ska uporaba poboljšava ishod ni za majku ni za dijete povrh onog što se po­stiglo dok se dijagnostički ultrazvuk koristio samo kad je medicinski indici-ran«.^K

Kako su se studije učinaka ultrazvuka počele raditi u kasnim osamdeseti­ma i devedesetima, tako su one potvrdile te rane sumnje. Dvojica su istraži­vača u Švicarskoj analizirala sve znanstvene (to znači randomizirane, kontro­lirane) studije ultrazvučnog snimanja kako bi ocijenila njegov utjecaj na is­hod trudnoće. Njihov je zaključak: ultrazvuk ne čini ni najmanju razliku za konačno zdravlje djeteta. To znači da ono ne povećava postotak živorođenih niti ne utječe na to da bude manje novorođenčadi s problemima.⁹ Jedan od razloga za nepostojanje razlike u broju živorođenih leži u činjenici da su be­be, koje su obično abortirane nakon što je pretraga ukazala na ozbiljnu mal-formaciju, obično one koje bi ionako umrle za vrijeme trudnoće ili ubrzo na­kon poroda.

Jedini je dobar razlog za korištenje ultrazvuka, zaključili su istraživači, da se njime detektiraju velike urođene deformacije — a ne da vas uvjeri da je vaša »beba u redu«, što je uobičajeno maglovito opravdanje koje se nudi ve­ćini trudnica bez sumnjivih simptoma.

Jedna druga studija koja je obuhvatila 15.000 američkih žena također nije našla znatne razlike u postotku negativnih porođajnih ishoda (fetalne ili smr­ti novorođenčadi ili značajnom pobolu novorođenčadi) između snimanih že­na i onih u kontrolnoj grupi. Broj prerano rođene djece bio je isti u obje sku­pine, kao i broj višeplodnih trudnoća, prenesenih trudnoća i novorođenčadi premale porođajne težine.¹" Kao što je dr. Richard Berkowitz iz njujorškoga medicinskog centra Mount Sinai zaključio: »Niti jedna do danas objavljena studija ne ukazuje na ikakav učinak na ishod trudnoće kod većine žena s niskim rizikom«.¹¹

Naprotiv, neke studije pokazuju da biste uz ultrazvuk vjerojatnije mogli izgubiti svoje dijete. Istraživanje provedeno u londonskoj bolnici Cjueen Charlotte pokazalo je da su žene koje su snimane doppler ultrazvukom gu­bile svoje bebe s većom vjerojatnošću nego one kojima je pružena standar­dna prenatalna skrb (17 prema 7 smrti).¹² Ultrazvučno snimanje može pove­ćati rizik od pobačaja,¹³ čak i među ženama koje su izložene sonografiji na radnom mjestu više od 10 sati tjedno.^H

Pokazalo se da ono izaziva porođaj prije vremena, a dvostruko češće kod žena koje su zbog pojačanog rizika bile snimane svakog tjedna.¹⁵ Dokaz jas­no navodi na zaključak da ultrazvuk ne čini ništa dobro normalnim trudnica­ma. No ima li podvrgavanje embrija ultrazvuku u osjetljivom razdoblju raz­voja dugotrajnije posljedice? Pojavile su se neke novije studije koje ukazuju na to da ultrazvučno snimanje može prouzročiti jedva primjetno oštećenje mozga. Prema norveškoj studiji u koju je bilo uključeno 2.000 djece, a koju je proveo Nacionalni centar za fetalnu medicinu u Trondheimu, ona koja su bila podvrgnuta rutinskome ultrazvučnom snimanju imala su 30 posto veću vjerojatnost za ljevorukost u odnosu na djecu koja nisu snimana.¹⁶ Ovakva se sklonost ljevorukosti, čini se, pojavljuje samo kod dječaka. U jednoj kasnijoj analizi, u koju je bilo uključeno 177.000 Šveđana, oni čije su majke bile ultra­zvučno snimane imali su 32 posto veću vjerojatnost da budu ljevaci.¹⁷ U Ve­likoj Britaniji postotak se ljevorukih udvostručio — od 5 posto 1920-ih do 11 posto danas. Neurolozi vjeruju da lagano oštećenje mozga može uzrokovati da dešnjaci postanu ljevaci.

Australski su pak znanstvenici pokazali da često ultrazvučno snimanje ograničuje rast.¹⁸ Nadalje, prema jednom kanadskom istraživanju izlaganje ultrazvuku uzrok je zakašnjelom govoru. Profesor James Campbell, kanadski kirurg otorinolaringolog, usporedio je grupu od 72 djece koja su imala go­vorne probleme s grupom istogodišnjaka bez takvih poteškoća. On je otkrio da je većina onih s problemom kasnog govora bila izložena prenatalnom ul­trazvučnom snimanju, za razliku od većine onih s normalnim govorom koja to nije bila. »Treba razmotriti mogućnost sitnih mikroskopskih promjena u razvoju živčanog tkiva izloženog ultrazvučnim valovima«, zaključuje.¹⁹

Ta otkrića posebno zabrinjavaju jer su žene u toj studiji bile samo jednom podvrgnute ultrazvučnom snimanju. Većina se trudnpća u Velikoj Britaniji i Sjevernoj Americi prati s najmanje dva snimanja, a neke i s puno više, bez obzira na to postoji li uopće nagovještaj problema.

Životinje, kada su izložene ekvivalentnim sadašnjim humanim dijagnostičkim razinama, pokazuju zakašnjeli neuromuskularni razvoj, promjene u emocio­nalnom ponašanju i manju porođajnu težinu.²⁰ Glodavci izloženi ultrazvuku visoke jačine imali su male težine pri porodu i oštećenje živaca.²¹

Djeca koja su bila prenatalno izlagana ultrazvuku, prema jednoj studiji, imala su veću zastupljenost disleksije.²² Kod majki čije su bebe bile ultra­zvučno snimane zabilježen je 90-postotni porast fetalne aktivnosti,²-¹ učinak o čijem se utjecaju na njihov budući razvoj tek može nagađati. Jednako tako, ultrazvuk izlaže plod glasnom šumu od 100 decibela, sličnog najvišim tono­vima na klaviru — jednako glasnom kao kad podzemna željeznica ulazi u stanicu.²⁴

Laboratorijsko istraživanje može dati neke naznake o tome kako skenira­nje može prouzročiti štetu. Poznato je da sonografija proizvodi biološke efekte na dva načina: toplinom i kavitacijom (proizvodnja mjehurića koji se šire i skupljaju sa zvučnim valovima). Znamo i to da ultrazvuk proizvodi udarne valove u tekućini, ali ne znamo je li tako i u ljudskom tkivu —- ili, u ovom slučaju, plodnoj tekućini. Konačno, ne znamo ni to jesu li ti učinci ku­mulativni — odnosno rastu li s višestrukim izlaganjem ili trajanjem. To je vrlo važno pitanje sada kada liječnici rutinski upućuju na više od jednog snima­nja. A može imati veze i s elektroničkim fetalnim monitoringom koji ultra-. zvukom (doduše jačinom od jedne tisućinke jačine koja se koristi za snima­nje) prati otkucaje djetetova srca za vrijeme trudova i porođaja, često ciljano na jednu točku 24 sata.

Analiza in vitro istraživanja pokazuje da je ultrazvuk proizveo oštećenje stanice i promjene u DNK-u. Najčešće su citirane studije radiologinje Doreen Liebeskind s njujorškoga medicinskog fakulteta Albert Einstein. Nakon izla­ganja stanica u suspenziji pulsevima ultrazvuka niskog intenziteta u razdob­lju od 30 sekundi, ona je opazila promjene u obliku i pokretljivosti stanica, DNK-u, abnormalnom rastu stanica i kromosoma, od kojih su se neke preno­sile na sljedeće generacije stanica. U dokumentarnom filmu napravljenom na osnovi rezultata dr. Liebeskind prikazano je da se normalne stanice zaoblje­nih rubova kreću manje-više u parovima. Nakon izlaganja ultrazvuku stanice su postale »frenetične i iskrivljene" i zapletene jedna s drugom, napisala je Doris Haire, predsjednica Američke fundacije za materinstvo i zdravlje djece (American Foundation of Maternal and Child Health), jedna od najinformira-nijih i najglasnijih kritičara rutinske uporabe ultrazvuka.²⁵ Robert Bases, šef Radiologije na medicinskom fakultetu Albert Einstein, kritički se osvrnuo na ono što je nazvao »zbunjujući niz bioloških učinaka ultrazvuka opisanih u preko 700 publikacija od 1950. godine« i rekao da su rezultate dr. Liebeskind potvrdila četiri neovisna laboratorija.²⁶

Dr. Liebeskind iznijela je osobnu teoriju prema kojoj spomenute promje­ne stanica mogu utjecati na razvoj mozga. »Moguće je postojanje sitnog i od­gođenog učinka na povezivanje neurona ili postojanje nekog drugog učinka koji tek s vremenom postaje uočljiv«, kaže.²⁷ Dr. Liebeskind i drugi vjeruju da in vitro ispitivanja mogu pomoći točno locirati fine promjene na ljudima koje bi epidemiolozi trebali istražiti. »Ja bih istražila moguće promjene ponašanja — u refleksima, kvocijentu inteligencije, poremećaju pažnje«, napisala je.^2s

Međunarodno udruženje za edukaciju u porodiljstvu (International Child-birth Education Association — ICEA) tvrdi da ultrazvuk najvjerojatnije utječe na razvoj (ponašanje i neurološki), kivne stanice, imunosni sustav i genetički sklop djeteta — stav koji je iznikao na osnovi nedavnog dokaza o težini i razvijenosti djece izložene ultrazvuku.²⁹ Pokazano je da ultrazvuk utječe i na mnoge dijelove majčina tijela. Britanskim je ispitivanjem dokazano da ultra­zvučno snimanje jajnika može potaknuti preranu ovulaciju kod majke.³" Ob­javljeni su i izvještaji koji pokazuju potencijal ultrazvuka da ošteti majčine eritrocite (zrele crvene krvne stanice) i povisi razinu korionskog gonadotro-pina (hormon koji pomaže održavati trudnoću)-³' I opet, nismo sigurni koje je stvarno značenje toga i je li vjerojatnost za pobačaj veća nakon izlaganja ultrazvuku.

Nasuprot poticanju britanskoga Kraljevskog zbora porodničara i gineko­loga na ultrazvučno snimanje, svaka veća američka vladina agencija ustraje na tome da se ultrazvuk na trudnicama ne koristi rutinski. Američka FDA, Američko udruženje liječnika, Nacionalni institut za zdravlje djeteta i ljudski razvitak, vrhunski epidemiolozi iz Centara za kontrolu i prevenciju bolesti, ACOG te Ured za radiološko zdravlje, svi su oni upozorili liječnike da koriste ultrazvuk samo kada za to postoje indikacije (recimo, za ispitivanje neobjaš­njivoga vaginalnog krvarenja) — no to je upozorenje bačeno u vjetar. Oni pritom navode kako još uvijek nema istraživanja koje bi potvrdilo da je ovaj dijagnostički test siguran. Ured za radiološko zdravlje (Bureau of Radiologi-cal Health), primjerice, tvrdi: »Premda dosadašnji dokazi ne ukazuju na to da dijagnostički ultrazvuk predstavlja akutan rizik za ljudsko zdravlje, dokazi su nedostatni za opravdanje nekvalificiranoga prihvaćanja njegove sigurnosti.«³²

Osim sigurnosti upitna je i točnost. Ne treba zanemariti mogućnost da ul­trazvučno snimanje može ukazati na problem kad ga nema, ili da ga neće uočiti kad on zaista postoji. Jedna je studija otkrila »visoki postotak« lažno pozitivnih nalaza; kod 17 posto trudnica ultrazvučno je snimanje detektiralo bebe premale težine, dok je to bio stvaran slučaj kod šest posto njih — stopa pogrešnih nalaza iznosi približno jedan od tri.³³ Dmga studija s Harvarda po­kazala je da je od 3-100 snimane djece 18 njih pogrešno dijagnosticirano kao nenormalno, dok 17 fetusa s problemima nije uočeno.³⁴ __. Treća je švicarska studija, kojom su prikupljeni podaci iz svih istraživanja ultrazvuka, zaključila da će 2,4 od 1.000 žena dobiti krivu dijagnozu o mal-formiranom fetusu. Taj visoki postotak pogreške ima jezive posljedice za obitelji koje se odluče za abortus u kasnoj fazi trudnoće, nakon što je snima­nje pokazalo da njihovo dijete, primjerice, ima spinu bifidu (malformaciju kralješnice).³⁵ Švicarski su istraživači štoviše zaključili da zanemarive koristi snimanja ultrazvukom (što ne poboljšava ishod trudnoće) nisu vrijedne izla­ganja trudnica »riziku pogrešno dijagnosticiranih« malformacija.

U jednoj od najvećih studija ultrazvučnog snimanja do danas (na 33-000 djece) ultrazvuk je pronašao samo oko polovine od 725 djece s prirođenim manama. Za oko 175 fetusa dani su pogrešno pozitivni rezultati — proglaše­ni su nenormalnima iako su bili zdravi.³⁶ Švedska je studija našla da ultra­zvuk pronalazi samo do jedne trećine djece koja se rode s ozbiljnim mana­ma,³⁷ a u jednom daigom istraživanju samo je trećina djece zaostale u rastu ispravno dijagnosticirana prije rođenja. Nekih dva posto njih bilo je krivo identificirano iako su njihove majke bile približno pet.puta snimane.³"

Broj lažno pozitivnih rezultata 12 je puta veći otkako je uporaba ultrazvu­ka za utvrđivanje sitnih mana ili stanja u kasnoj trudnoći u porastu.³⁹ Ova tehnologija pogrešno dijagnosticira stanje zvano placenta praevia (potencijal­no fatalno spuštanje posteljice u kasnoj trudnoći), što je jedna od glavnih in­dikacija za njezino korišenje, čak i preko svake mjere; u jednoj je studiji kod 250 žena prepoznato takvo stanje, dok je u stvarnosti to vrijedilo za samo če­tiri njih.⁴⁰

U jednom je trenutku britanski tisak bio prepun priča o ženama koje su trebale pobaciti zdrave bebe zbog netočnih nalaza snimanja. Jedna takva pri­ča odnosi se na Jacquiu James iz Brierlev Hilla, 24-godišnju majku dvoje dje­ce, kojoj je rečeno da su snimanja napravljena u birminghamskom rodilištu za vrijeme 27. tjedna trudnoće pokazala da se njezina treća beba ne razvija kako treba te da vjerojatno ima oštećenje mozga. Nakon obiteljske rasprave odlučila je da nema drugog izbora nego pobaciti plod. Kako je bila trudna više od šest mjeseci, abortus je napravljen carskim rezom. Međutim kasnije je utvrđeno da je rođena djevojčica, koja je preživjela operaciju 45 minuta, bila savršeno zdrava."¹¹

Ako ne postoji sumnja da očekujete blizance, bilo bi mudro izbjeći auu> matsko snimanje ultrazvukom, naročito prije 20-tog tjedna trudnoće, kada se dijete još uvijek formira.