Razmjena u uslovima monopola

KLASIČNA EKONOMSKA TEORIJA
Pojavljuje se krajem XVII i početkom XVIII vijeka u Engleskoj, zatim u Francuskoj. Suština učenja klasične ekonomske teorije izražava se u objektivnom proučavanju unutrašnje povezanosti buržoaske proizvodnje. Izvor bogatstva vide u materijalnoj proizvodnji, a ne u trgovini kao merkantilisti. Višak prihoda, na kome se zasniva svaki razvoj, svoje porijeklo ima u materijalnoj proizvodnji. Privredna aktivnost odvija se putem ekonomskih zakona, a ne državne regulacije. Usklađenost pojedinačnih i zajedničkih ekonomskih interesa najbolje se ostvaruje putem tržišnog mehanizma.
Klasična ekonomska teorija počinje u Engleskoj sa PETIJEM, doživljava procvat sa ADAMOM SMITOM i završava sa DAVIDOM RIKARDOM. U Francuskoj počinje sa BOAGIJBEROM, doživljava procvat sa KENEOM i TIRGOOM, te završava sa SISMONDIJEM.
VILIJAM PETI (WILLIAM PETTY, 1623-1687) formirao je RADNU TEORIJU VRIJEDNOSTI, a višak vrijednosti posmatrao kao rezultat proizvodnje. Peti razlikuje "prirodnu" i "političku cijenu". "Prirodna" cijena je zapravo prometna vrijednost robe koja je rezultat rada uloženog u nju. "Politička" cijena je tržišna cijena robe koja gravitira ka "prirodnoj", a zavisi od uticaja ponude i tražnje.
Peti smatra da je novac roba čija vrijednost se određuje radnim vremenom potrebnim za njegovu proizvodnju. Prema tome, vrijednost novca se može povećati samo utroškom rada. Količina novca u opticaju ne utiče na cijene roba, već samo pad ili rast vrijednosti novca utiče na oscilacije cijena. Peti ističe 4 funkcije novca: kao mjere vrijednosti, funkciju prometnog, funkciju platežnog i funkciju novca kao svjetskog novca.
Problem najamnine Peti tretira kao naknadu radniku za njegov rad koji mu osigurava minimum sredstava potrebnih za život, a zemljišnu rentu kao višak vrijednosti koji se pojavljuje nakon pokrića svih troškova proizvodnje. Peti razlikuje diferencijalnu zemljišnu rentu.
U Francuskoj se klasična ekonomska teorija javlja kroz školu FIZIOKRATA. Preteča škole fiziokrata je PJER BOAGIJBER (PIERRE BOISGUILLEBERT, 1646-1714) koji je oštro kritikovao merkantilističku teoriju i smatrao da ekonomska moć društva zavisi od ukupne količine i plodnosti zemljišta kojim raspolaže.
Najvažniji teoretičar i "otac" fiziokratske škole je FRANSOA KENE (FRANCOIS QUESNAY, 1694-1774). Osnovni ekonomski princip od koga polazi je da je zemlja jedini izvor svih bogatstava i da ih poljoprivreda uvećava, odnosno da jedino poljoprivreda stvara višak vrijednosti. Na tim osnovama Kene društvo dijeli na 3 klase: PROIZVODNA, kojoj pripadaju zemljoradnici; STERILNA, kojoj pripadaju svi oni koji rade u nepoljoprivrednim djelatnostima i KLASA VLASNIKA, kojima pripada zemljišna renta odnosno višak poljoprivrednih proizvoda.
Najznačajniji Keneov doprinos ekonomskoj nauci je njegova analiza procesa društvene reprodukcije koju daje u djelu "Ekonomska tablica" polazeći od kružnog kretanja kapitala u poljoprivredi.
AN ROBERT ŽAK TIRGO (Ane Robert Jacques Turgot, 1727-1781) pravi razliku između kapitalista i najamnih radnika. Nastojeći sačuvati Keneovu šemu, Tirgo govori o podpodjeli sterilne klase na kapitalističke poduzetnike i obične radnike, a u podpodjeli proizvodne klase na poduzetnike (zakupnike) i obične najamne radnike (nadničare). Zadržava fiziokratske ideje o renti, s tim što priznaje kategoriju izvedenih dohodaka u obliku profita ili kamate što iz donosi kapital.
ADAM SMIT (1723-1790) svojim djelom "Bogatstvo naroda" (Istraživanje o prirodi i uzrocima bogatstva naroda) dao je teorijsku podlogu svih budućih ekonomskih doktrina, smjerova i škola. Prema Smitu, prirodno djelovanje ljudi pokreće 6 motiva i to: samoljublje, naklonost, želja za slobodom, osjećaj, pristojnost, radne navike i sklonost za trgovanjem. Upravljajući se prema ovim motivima ljudi postižu maksimalnu ličnu korist. Zbog toga država treba ljudima dozvoliti da rade šta žele i što smatraju da je za njih lično najbolje. Dakle, Smit odbacuje merkantilističku intervencionističku politiku i javlja se kao veliki pristalica liberalističke ekonomske politike, tj.politike koja osigurava potpunu ekonomsku slobodu pojedinaca, slobodnu konkurenciju na tržištu, razvoj privrednog života prema njegovim imanentnim zakonitostima, nesmetano ispoljavanje ličnog interesa kao najboljeg pokretača ekonomskog razvitka i blagostanja svih.
Za tvorca društvenog bogatstva Smit proglašava rad uopće. Količina proizvoda zavisi od produktivnosti rada i broja zaposlenih i nezaposlenih. U analizi produktivnosti rada Smit razrađuje teoriju PODJELE RADA koja povećava produktivnost rada i neposredno utiče na povećanje nacionalnog bogatstva. Podjelu rada ne smatra plodom ljudske mudrosti već sklonosti ljudi za razmjenom, odnosno obimom tržišta. Širenjem podjele rada i tržišta Smit ukazuje na neminovnost pojave novca. Nije izgradio neku svoju originalnu teoriju novca, a njegov doprinos je u tome što je dokazao da je novac roba koja se odvojila od robne mase.
Smit se, pored Petija, smatra osnivačem radne teorije vrijednosti. Smatra da je rad jedini izvor vrijednosti, a količina rada opredmećena u robi je mjera te vrijednosti i to količina rada utrošena na proizvodnju neke robe i količina rada koja se može kupiti za tu robu.
Smit je formirao 2 teorije vrijednosti: teoriju radne vrijednosti (samo rad stvara vrijednost) i teoriju troškova proizvodnje (vrijednost ne zavisi od količine rada već dohodaka kao što su najamnina, profit i renta).
Najamninu Smit smatra prirodnom kategorijom koja oduvijek postoji, radnim dohotkom, dok kvalitativnu stranu najamnine posmatra kao eksploataciju radnika. U raspodjeli dohotka na najamninu, profit i rentu, Smit pokazuje da je najamnina dohodak od rada, a da su dohoci kapitalista (profit i renta) odbici od proizvoda koji je radnik stvorio.
DAVID RIKARDO (David Ricardo, 1772-1823) je prihvatio i sistematizirao Smitova stanovišta. Njegovo najpoznatije djelo je "O načelima političke ekonomije i oporezivanja" iz 1817.godine. Od početka se opredjeljuje za radnu teoriju vrijednosti, preuzimajući Smitovu podjelu vrijednosti, ali ide korak dalje i dolazi do razlikovanja vrijednosti i prometne vrijednosti. Rikardova teorija vrijednosti značajnije se razlikuje od Smitove po vremenskoj univerzalnosti.
Rikardo je uočio i da su najamnina i profit komplementarne kategorije. Ako najamnina raste, profit pada i obrnuto u čemu se i ogleda antagonizam radnika i kapitalista, na što Smit nije ukazao.
Rikardova teorija vrijednosti nosi atribut pune monolitnosti, što nije slučaj sa Smitovom radnom teorijom vrijednosti, koji je razlikovao 2 teorije vrijednosti.
SIMOND DE SISMONDI (1773-1842) u početku zastupa ideje Adama Smita, ali ih kasnije napušta i traži društvene promjene. U djelu "Nova načela političke ekonomije" iz 1819. Sismondi oštro kritikuje kapitalizam i zastupa interese sitgnih robnih proizvođača.
VULGARIZACIJA KLASIČNE EKONOMSKE TEORIJE
Okosnicu učenja vulgarne ekonomije čini apologetika (odbrana) kapitalističkog društveno-ekonomskog sistema. Najpoznatiji vulgarizator i popularizator ekonomskog učenja Adama Smita bio je Francuz ŽAN BATIST ŠEJ. U djelu "Tečaj političke ekonomije" on sistematizira, ispravlja, upotpunjuje i popularizira one aspekte Smitovog učenja koji govore u prilog odbrane kapitalističkog sistema. Sej je smatrao da postoje 3 faktora proizvodnje: rad, kapital i zemlja.
Sej je naročito poznat po TEORIJI REALIZACIJE, odnosno njegovom "zakonu tržišta". Teorija realizacije svodi se na slijedeće: Svaka ponuda uključuje tražnju, a proizvodi se razmjenjuju za proizvode. Svaki prodavac je kupac, a svaki kupac je prodavac. To znači da proizvodnja sama stvara svoje tržište, ponuda stvara svoju sopstvenu tražnju, proizvodi su u stvari sredstvo za kupovinu drugih proizvoda. Odavde proizilazi da je nemoguća kriza hiperprodukcije i da je liberalna kapitalistička privreda u stanju osigurati punu zaposlenost faktora proizvodnje i na najbolji način izvršiti njihov razmještaj. Ovaj zakon je privatila čitava vanmarksistička ekonomija, sve do 30-ih godina XX vijeka, kada ga je odbacio engleski ekonomista KEJNS.
TOMAS ROBERT MALTUS bio je jedan od najreakcionarnijih predstavnika vulgarne buržoaske političke ekonomije. On u kapitalističkom načinu proizvodnje pokušava naći mjesto za ostatke feudalnih klasa smatrajući da se buržoaski sistem može održati u ravnoteži samo ako neradne klase imaju vodeće mjesto u potrošnji kako bi nadopunile nisku kupovnu moć radničke klase. Maltus nastoji dokazati da je bijeda radničke klase u prirodnim zakonima i da tako treba biti.
Maltus je poznat po svojoj Teoriji stanovništva izloženoj u "Eseju o stanovništvu". Suština ove teorije je da se stanovništvo množi geometrijskom progresijom, a životne namirnice aritmetičkom progresijom. Jedina sredstva da se stanovništvo održava u granicama raspoložive hrane su bijeda i porok.
Maltus napada Rikardovu radnu teoriju vrijednosti i opredjeljuje se za teoriju troškova proizvodnje u koje ubraja najamninu, uloženi kapital i ostvareni profit prema vladajućoj stopi.
VILIJEM SENIOR pokušavao je naći opravdanje za profit u navodnom odricanju ili suzdržavanju pojedinih kapitalista od neproizvodne upotrebe kapitala. Umjesto Sejova 3 faktora proizvodnje Senior ističe samo 2: rad i kapital. Rad je po njemu žrtva jer radnik žrtvuje svoj mir i slobodno vrijeme. Kapital je takođe žrtva koju prinosi kapitalista jer se suzdržava od lične potrošnje da bi obezbijedio sredstva za proizvodnju i promet. Prema tome, nema eksploatacije radnika od strane kapitalista. Ova teorija bila je toliko tendenciozna da je čak nije mogla prihvatiti ni sama buržoazija.
DŽON STJUART MIL, engleski filozof i ekonomista, pokušao je premostiti jaz između sljedbenika radne teorije vrijednosti i apologeta kapitalističkog sistema. Mil je bio jedan od najpoznatijih popularizatora i intepretatora Rikardovog ekonomskog učenja. Njegova nastojanja da da uskladi oprečna gledanja klasičnih i vulgarnih ekonomista ostala su bezuspješna. Bio je za ustupke radnicima i zagovarao je skraćenje radnog vremena. Takve ideje nije mogao pomiriti sa svojim vulgarnim ekonomskim gledištima.
Njemačka historijska škola odbacuje postavke klasične ekonomije. Pripisujući historiji odlučujući značaj u izučavanju ekonomskih procesa, tvrdili su da svaka zemlja ima svoje posebne puteve ekonomskog razvoja koji se ne mogu uopćavati. Prethodnici njemačke historijske škole su ADAM MILER i FRIDRIH LIST, a glavni nosioci ove škole bili su VILHELM ROŠER, BRUNO HILDERBRAND, KARL KNIS. Predstavnici novije historijske škole nakon 1860-ih godina su GUSTAV ŠMOLER, GEORG FRIDRIH KNAP, KARL BIHER. Najnoviji, tzv.kulturno-historijski pravac predstavljali su MAKS VEBER i VERNER ZOMBART.
SOCIJALISTI UTOPISTI
TOMAS MOR u djelu "Utopija" iz 1516.g oštro je kritikovao englesko kapitalističko društvo, što bi se moglo izraziti kroz sintagmu kako su "Ovce pojele ljude". Kao izlaz iz takve situacije prikazuje poredak besklasne zajednice sa društvenim vlasništvom sredstava za proizvodnju, samoupravljanjem i svima jednako obaveznim proizvodnim radom. U takvom idealnom društvu nema trgovine i novca, suprotnosti između sela i grada, razlika između umnog i fizičkog rada itd.
TOMASO CAMPANELLA sa svojim djelom "Grad sunca" iz 1623. kapitalizmu suprotstavlja besklasno društvo, kao i Mor, ali mnogo potpunije od Mora obrađuje neke strane novog društva, naročito sistem vaspitanja.
TOMAS MINCER, njemački socijal-utopista rješavanju društveno-ekonomskih problema društva pristupa mnogo revolucionarnije nego Tomas Mor.
Zajednička karakteristika učenja socijal-utopista je da se malo ili gotovo nikako ne oslanjaju na ekonomsku teoriju. Polaze od vjere u plemenitost ljudi, njihove dobre želje, u vječnu pravdu i mogućnost da se lahko može postići pomirenje između klasa i opća harmonija u okviru društva.
SEN SIMON društvo dijeli na 2 klase: industrijalce (radnici, tvorničari, bankari, trgovci) i besposličare. Nestankom besposličara formiraće se novo industrijsko društvo u kome će nauka činiti osnovu života i vladanja. Sen Simon se suprotstavlja principu ekonomskog liberalizma, koji po njemu dovodi do anarhije, smatrajući da konkurencija treba biti zamijenjena organizacijom proizvodnje. Isticao je da država u budućem društvu treba da izumre, iznoseći formulaciju da će "vladavina nad ljudima biti zamijenjena upravljanjem stvarima".
ŠARL FURIJE kapitalizam vidi kao neorganizovanu i razjedinjenu proizvodnju u kojoj dominiraju lični interesi i koji dovode do anarhije i nepravedne raspodjele. Furijeova nova forma društvene organizacije je asocijacija koju naziva Harmonijom. Buduće društvo trebalo bi biti organizovano u formi FALANGI. Falanga bi obuhvatila površinu od 1 milje na kojoj bi živjelo 1500-1600 stanovnika. Falanga bi bila osnovna privredna jedinica koja bi se bavila poljoprivredom, dok bi joj industrija bila podređena. Ovako organizovano društvo neutralisalo bi suprotnosti između sela i grada, između umnog i fizičkog rada. Furije ukida privatno i uvodi društveno vlasništvo. Raspodjela u falangi ostvarila bi se na 3 dijela: radnicima 5, kapitalistima 4, a ostalima (naučnicima i umjetnicima) 3 dvanaestine ukupnog proizvoda.
ROBERT OWEN reorganizaciju društva vidi kroz organizaciju "kooperativnih zajednica" koje čine viši oblik organizacije "kooperativnih naseobina" kojima se rješava samo problem nezaposlenosti. U ovim zajednicama nema privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, a raspodjela se vrši na osnovu uloženog rada. Owen smatra da bi reorganizaciju društva trebalo ostvariti mirnim putem i postepeno.
Najpoznatiji sljedbenici Owena bili su TOMAS HODŽSKIN, VILJEM TOMPSON, DŽON GREJ i DŽON FRANSIS BREJ. Oni se nazivaju socijalistima-rikardijancima jer iz Rikardove radne teorije vrijednosti i raspodjele izvlače zaključak da se kapitalistički sistem zasniva na eksploataciji radnika od strane kapitalista. Oni ističu da radnicima pripada puni proizvod rada, jer su ga oni i stvorili.
U Francuskoj, pod uticajem Sen Simona i Furijea ističu se LUJ BLAN, PJER ŽOZEF PRUDON. Prudon je poznat po svojoj tezi "vlasništvo je krađa". Po njegovom mišljenju u novom društvu će ostati samo poduzetnici i radnici, a njihovo privređivanje ostvarivaće se posredstvom banke za razmjenu. One bi primale proizvedenu robu i davale bonove o utrošenom radnom vremenu za koje se može pribaviti svaka druga roba.
MARKSISTIČKA EKONOMSKA MISAO
Marksovo ekonomsko učenje može se pratiti kroz njegova djela: PRILOG KRITICI HEGELOVE FILOZOFIJE PRAVA, EKONOMSKO-FILOZOFSKI MANUSKRIPT, SVETA PORODICA, NJEMAČKA IDEOLOGIJA, BIJEDA FILOZOFIJE, MANIFEST KOMUNISTIČKE PARTIJE, NAJAMNI RAD I KAPITAL, te "KAPITAL".
Suština Marksovog ekonomskog istraživanja izražena je u tezi da u procesu društvene proizvodnje ljudi mimo svoje volje stupaju u nužne proizvodne odnose koji odgovaraju određenom stepenu razvoja proizvodnih snaga i zajedno sa njima čine ekonomsku bazu na kojoj se diže društvena nadgradnja. Jedinstvo ekonomske baze i društvene nadgradnje kojoj odgovara određena društvena svijest, predstavlja određenu društveno-ekonomsku formaciju. Na određenom stepenu razvoja proizvodne snage dolaze u protivrječnost sa postojećim proizvodnim odnosima. Tada nužno nastupa epoha socijalne revolucije u kojoj se ukidaju postojeći i uvode novi društveni odnosi.
Centralno mjesto Marksovog ekonomskog učenja je analiza odnosa između rada i kapitala. U tom smislu značajno je ispitivanje dvojakog karaktera rada koji stvara robu, podjela radnog dana na potreban rad i višak rada, te utvrđivanje razlike između rada i radne snage što sve zajedno dovodi do Teorije o višku vrijednosti. Ključ razumijevanja njegove teorije je razlikovanje konkretnog rada koji stvara upotrebnu vrijednost robe, i apstraktnog rada koji je tvorac njene vrijednosti.
Polazeći od stanovišta da u proizvodnji roba učestvuju rad i sredstva za proizvodnju, Marks je podijelio kapital na KONSTANTNI i VARIJABILNI. Konstantni (sredstva za rad i predmeti rada) u procesu proizvodnje ne mijenja svoju vrijednost, dok varijabilni kapital (radna snaga) stvara višak vrijednosti. Sa stanovišta obrta, Marks kapital dijeli na STALNI i OPTICAJNI. Stalni su sredstva za rad, a opticajni predmeti rada i radna snaga.
Razdvajanjem pojmova "rad" i "radna snaga", Marks dolazi do analize viška vrijednosti i eksploatacije radničke od strane kapitalističke klase. Višak vrijednosti je ona vrijednost koju radnik proizvode poslije reprodukovanja vrijednosti svoje radne snage. Njega prisvaja kapitalista i u tome leži osnovica ekspoatacije radnika od strane kapitaliste.
Marks pravi razliku između apsolutnog i relativnog viška vrijednosti. APSOLUTNI je rezultat pdoruženja radnog dana ili povećanja intenzivnosti rada, a RELATIVNI je rezultat povećanja produktivnosti rada. Stepen eksploatacije radne snage utvrđuje preko stope viška vrijednosti koja je odnos mase viška vrijednosti i varijabilnog kapitala. Marks govori o profitu kao preobraženom obliku viška vrijednosti.
Višak vrijednosti u proizvodnji ne pripada u cjelini industrijskim kapitalistima. Dio ide za dohotke davaoca kredita kao kamata, drugi trgovačkim kapitalistima kao trgovački profit, a ostatak pripada industrijalcima u vidu preduzimačke dobiti. Dohoci zemljovlasnika javljaju se u vidu rente. Marks analizira apsolutnu i diferencijalnu rentu.
Izuzetnu pažnju Marks je posvetio problemu reprodukcije. Analizirao je prostu i proširenu reprodukciju, ne samo pojedinačnog već i cjelokupnog društvenog kapitala. Pažnju je posvetio i problematici novca, analizi proizvodnog rada, akumulaciji kapitala, neodrživosti kapitalističkog načina proizvodnje itd.
FRIDRIH ENGELS se ekonomskom teorijom počeo baviti i prije Marksa. Iz tog perioda su mu djela NACRT ZA KRITIKU NACIONALNE EKONOMIJE i POLOŽAJ RADNIČKE KLASE U ENGLESKOJ. Iz vremena saradnje sa Marksom poznata su mu djela ANTIDIRING i PORIJEKLO PORODICE, PRIVATNOG VLASNIŠTVA I DRŽAVE.
REVIZIJA MARKSISTIČKOG UČENJA
Među Marksistima s kraja 19. vijeka došlo je do razlika u gledanju na načine na koje će se ostvariti slom kapitalizma. Da li je to put koji će ostvariti proces društvene ekonomske reprodukcije ili je to svjesna akcija radničke klase.
EDVARD BERNŠTAJN (1850-1932) bio je osnivač i najvažniji teoretičar revizionizma. U svom djelu "Pretpostavke socijalizma i zadaci socijaldemokratije" on poriče značaj Marksove teorije vrijednosti. Prihvata Prudonovu ideju da radnici pomoću akcija mogu otkupiti kapital, pa zbog toga neće biti potrebe da se revolucijom ruši kapitalizam. On ističe da je prelaz iz kapitalizma u socijalizam moguće ostvariti djelovanjem sindikata, funkcionisanjem potrošačkih zadruga i na kraju demokratizacijom državnog aparata.
KARL KAUCKI (1854-1938) oštro je kritikovao Bernštajnove stavove. On istupa sa tezom da imperijalizam nije posljednji stadij kapitalizma i iznosi teoriju o ultraimperijalizmu kao novoj fazi razvoja kapitalizma u kojoj umjesto oštre konkurencije među zemljama dolazi do vladavine međunarodnog finansijskog kapitala. Pojava međunarodnih monopola eliminiše konkurenciju i anarhiju u proizvodnji, te se javlja kao oruđe mira.
RUDOLF HILFERDING jedan je od prvih marksističkih teoretičara koji je ukazao na odvajanje kapitala svojine od kapitala funkcije, što kroz sve značajniju aktivnost banaka dovodi do finansijskog kapitala.
ROZA LUKSEMBURG oštro se suprotstavljala Bernštajnu i Kauckom. Istovremeno, njeno djelo smatra se "marksističkom teorijom Marksa". U djelu "Akumulacija kapitala" ističe mišljenje da je Marksov teorijski model proširene reprodukcije suviše apstraktan jer polazi od toga da je kapitalistička proizvodnja isključivi oblik vladavine i da su kapitalisti i radnici jedini potrošači. Ona smatra da u analizu proširene reprodukcije treba uložiti nove elemente iz stvarnog života, kao što je potrošnja nekapitalističkih slojeva i zemalja, vanjsku trgovinu koju Marks namjerno izbacuje iz svog teorijskog modela. Njena teorija akumulacije služi kao osnova za ekonomsko objašnjenje imperijalizma. Osnovni nedostatak njene teorije je u tome što ne uočava da akumulacija kapitala dovodi do njegove koncentracije, pa do monopola kao negacije slobodne konkurencije.
OTO BAUER, jedan od vodećih predstavnika austromarksizma, polazi od Marksove šeme reprodukcije, unoseći u razmatranje i tehnički napredak. BAUER smatra da se u ekonomskom razvoju ne mogu tražiti uzroci raspada kapitalizma. Prevrat može izvesti samo radnička klasa i to ne nasilnim nego mirnim putem kroz reforme i preuzimanjem sve većeg broja mjesta u parlamentima.
HENRIK GROSMAN, poljsko-njemački ekonomista, u svom djelu "Zakon akumulacije i sloma kapitalističkog društva" razvio je jedno od najkompletnijih i najoriginalnijih stanovišta. GROSMAN shemu reprodukcije razvija na 35 godina, za razliku od BAUERA koji je razvio na 4 godine. Masu viška vrijednosti dijeli na dodajni konstantni i dodajni varijabilni kapital, te na dio koji ostaje kapitalistima. Grosman nastoji dokazati da istekom 35 godina kapitalizam neminovno doživljava slom. Njegovi zaključci nisu mogli izdržati naučnu kritiku jer su bili zasnovani na krutim i nerealnim pretpostavkama.
VLADIMIR ILJIČ ULJANOV LENJIN istraživao je 4 područja i to:

• 
  Problem reprodukcije kapitala i razvoja kapitalizma u polufeudalnoj Rusiji;
  
• 
  Agrarno pitanje i pitanje saveza radnika i seljaka u borbi protiv feudalnih i kapitalističkih oblika eksploatacije i izgradnja kolektivizma;
  
• 
  Analiza imperijalizma kao posljednjeg stadija kapitalizma;
  
• 
  Problemi kolektivističkog privrednog sistema, te ekonomske politike prelaznog razdoblja.
  

STALJIN je na dosta jednostavan način iznio osnovne ekonomske zakone svih načina proizvodnje, utvrdio odnos konkurencije i planiranja, odredio područje i obim djelovanja zakona vrijednosti, definisao razlike između umnog i fizičkog rada itd. Njegovi "osnovni zakoni" iznose čiste banalnosti, ne objašnjavaju realne pojave već se svode na obične vulgarizacije.

MARGINALISTIČKI PRAVAC EKONOMSKE MISLI
Predstavnici ovog učenja odbacuju teoriju radne vrijednosti, a razvijaju teoriju po kojoj se predmet smatra funkcijom korisnosti. Korisnost se izračunava kao odnos između kvantitativnih elemenata (količina dobara) i kvalitativnog elementa (važnost čovjekovih potreba). Proračun se vrši na principu "krajnjeg stepena korisnosti", odnosno "granične korisnosti" te se ovaj pravac ekonomske misli naziva ŠKOLOM GRANIČNE KORISNOSTI ili MARGINALISTIČKOM ŠKOLOM.
Sa stanovišta predmeta i načina analize, a posebno tretiranja vrijednosti i cijene marginalisti se mogu podijeliti na:
- psihološku (austrijsku, odnosno bečku) školu;

- školu privredne ravnoteže (lozanska škola)

- maršalijanska-kembrička ili neoklasična škola.
Glavni predstavnici psihološke škole su KARL MENGER, FRIDRIH VIZER i EUGEN FON BEM-BAVERK. Oni potpuno napuštaju princip radne vrijednosti i u objašnjavanju vrijednosti robe polaze od psiholoških momenata, od subjektivne ocjene pojedinaca kao potrošača. Ova teorija vrijednosti zove se SUBJEKTIVNOM TEORIJOM VRIJEDNOSTI. U čuvenoj Mengerovoj tablici pokušava se brojkama odrediti vrijednost dobra na taj način što se mjeri subjektivna dimenzija čovjekovih potreba i dimenzija načina zadovoljavanja tih potreba. Njegov učenik Vizer taj pristup dopunjuje, posebno u teoriji troškova i raspodjele.
BEM-BAVERK u djelu "Kapital i kamata" kritikuje dotadašnje teorije, posebno marksističku i razvija vlastitu teoriju kamata koja je zadivila tadašnji svijet. Osnova njegovog teorijskog ekonomskog sistema je teorija subjektivne vrijednosti. Po ovoj teoriji, korisnost i rijetkost dobara su determinante njihove vrijednosti. Objašnjavajući kamatu, BEM-BAVERK iznosi da su vlasnici kapitala spremni da ga pozajmljuju žrtvujući svoju ličnu potrošnju, jer će im razlika između sadašnje i buduće korisnosti dobara biti nadoknađena kroz kamate. Po BEM-BAVERKU, porijeklo viška vrijednosti ne treba tražiti u eksploataciji najamnog rada, već u različitoj subjektivnoj važnosti dobara uslovljenoj vremenom njihove potrošnje.
Osnivač škole privredne ravnoteže je LEON VALRAS, profesor univerziteta u Lozani. Druga najznačajnija ličnost ove škole je VILFREDO PARETO. Osnovna karakteristika lozanske škole je u stvaranju tzv.čiste ekonomije i primjena matematičke logike u formi principa algebarskih računa. VALRAS privrednu ravnotežu definiše kao:

1. 
   Stanje gdje su efektivna ponuda i tražnja jednake i gdje je tekuća cijena proizvodnih usluga stacionirana;
   
2. 
   To je stanje gdje su efetivna ponuda i tražnja proizvoda jednake i gdje je tekuća cijena proizvoda na tržištu stacionirana;
   
3. 
   To je ono stanje gdje je prodajna cijena proizvoda jednaka njihovoj cijeni koštanja u proizvodnim uslugama.
   

Prema tome, opća privredna ravnoteža prema VALRASU, postoji onda kada postoji ravnoteža na tržištu proizvoda i tržištu proizvodnih usluga i kada prodajne cijene postanu jednake troškovima proizvodnje dobara. Ravnoteža na tržištu proizilazi iz SUBJEKTIVNOG USLOVA, sadržanog u težnji svakod pojedinca prema maksimalnom zadovoljstvu i OBJEKTIVNOG USLOVA koji na svakom tržištu putem ravnoteže ponude i tražnje garantuje da je optimalno stanje koje postigne svaki pojedinac u skladu sa onim koje postignu svi ostali.

ALFRED MARŠAL osnivač je Kembričke škole, poznate kao maršalijanska ili neoklasična. Suštinu svog učenja iznio je u djelu "Principi ekonomike", koje i danas služi kao osnovica za mikroekonomske analize (analizu cijene i raspodjele). On uvodi naziv "ekonomika" kao novo ime za ekonomsku nauku, umjesto dotadašnjeg klasičnog naziva "politička ekonomija". Njegova teorija vrijednosti smatra se sintezom teorije korisnosti austrijskih pisaca i klasične teorije troškova proizvodnje.
Maršal pokušava zakon tražnje da izvede iz zakona opadajuće korisnosti. On je konstruisao shemu individualne tražnje koja pokazuje koja će količina robe biti tražena, tj.kupljena od potrošača pri različitim nivoima cijena te robe. Opću, ukupnu ili agregatnu tražnju posmatra kao zbir individualnih tražnji.
U analizi cijene ponude, Maršal smatra da tražnja, odnosno korisnost i troškovi proizvodnje, odnosno ponuda, djeluju zajednički u određivanju vrijednosti, tj.cijene roba. Značajnu pažnju poklanja problemu formiranja cijena u zavisnosti od dužine vremeskog perioda. U tom smislu razlikuje 3 perioda: VRLO KRATKI (do 1 dan) gdje je tražnja dominantna (kvarljiva roba), a ravnoteža ponude i tražnje trenutna; KRATKI PERIOD (do 1 godine), kada je moguće izvjesno proširivanje proizvodnje i djelimično prilagođavanje ponude tražnji i DUGI ROK (preko 1 godine) kada je moguće proširenje svih faktora proizvodnje (kapitala i radne snage). Za ove periode važe različite cijene. Za vrlo kratki period to su TRŽIŠNE cijene, za kratki SUBNORMALNE i za dugi period NORMALNE cijene.
Maršalova teorija vrijednosti je kompromis između teorije objektivne i teorije subjektivne vrijednosti, odnosno između teorije troškova proizvodnje DŽONA STJUARTA MILA i marginalističke koncepcije vrijednosti, odnosno cijena.