181
Boris Milosavljević
filozofije istoriografije. Vulić s pravom insistira na poštovanju pravila istraživanja prošlosti.
Stalo mu je do pouzdanosti u rekonstrukciji prošlog. S pravom je video opasnost od
unošenja proizvolјnosti u najpopularniju nauku, istoriju. U prilog opravdanosti njegovog
straha od nepouzdanosti može da posluži i samo Kneževićevo shvatanje „egipatske
teologije“. U Kneževićevom tekstu objavlјenom u Godišnjici Nikole Čupića (1907) pod
naslovom „Istočni narodi uopšte“ Knežević tvrdi da je jevrejska religija razvijena pod
uticajem egipatske i da je monoteizam i besmrtnost duše „izneo Mojsije iz misterija Izide“
(Knežević 1907, 75). Knežević egipatski uticaj vidi čak i u odlukama velikih hrišćanskih
sabora: „celim osnovom hrišćanske teologije nose egipatski utisak, osnov im je egipatska
teologija“ (Knežević 1907, 77).
Velika ličnost ili oruđe svoga vremena
U vezi sa temom „velikih ličnosti“, koja je zaokuplјala tadašnje intelektualce,
Petronijević zamera Kneževiću navodnu nestalnost gledišta: „Tako isto pisac je neodređen
i u pitanju o motoru agensu istorije, o velikim ličnostima. Na str. 180 stoji: ’veliki duhovi
nisu oruđa svoga vremena i svoga naroda, nisu izraz sadašnjosti, već su oruđa istorije
čovečanstva’. Na str. 276 stoji: ’duh lјudski najplodnije misli, kad je on samo oduška i
izraz svog vremena i njegovih potreba: po tome i genije samo (!) se onda javlјa kad je
vreme zgodno i zrelo, da ga primi i razume’. Str. 58 ’genije nije tvorac ideja: on samo
formuliše ideje koje u formi tavnih predstava i slutnji leže u duši naroda“ (Petronijević,
1898, 504).
55
Petronijeviću bi se moglo odgovoriti da Kneževićevi stavovi nisu protivrečni,
jer dijalektički mogu da budu prevaziđeni, i to ne nekom rđavom dijalektikom. Knežević je
preveo sa engleskog na srpski Karlajlova predavanja pod naslovom O Herojima, heroizmu
i obožavanju heroja u istoriji (1903).
56
U predgovoru je istakao da je Karlajlovo gledište
„sasvim suprotno istorijsko-filosofskim pojmovima H. T. Bekla” (Knežević 1903b, IX).
Međutim, naglašavajući „moć vremena i potrebe u istoriji, [Karlajl] ujedno nehotice tvrdi
i to, da i heroji, kao i sve drugo u istoriji, dolaze samo onda kad im je vreme i potreba
za njih“ (Knežević 1903b, XIII), što znači da su oni samo izrazi svog vremena, „oduške
bolova koji pritiskuju njihova društva, narode i vremena, glasna reč, koju miliuni lјudskih
duša izgovaraju kroz njih“ (Knežević 1903b, XIII). Veliki duh je oruđe istorije čovečanstva
i javlјa se kada se steknu uslovi da se javi i tada formuliše ideje koje su u formi predstava
i slutnji u duši naroda. Petronijevićev prikaz Kneževićevog prevoda Karlajlove knjige u
Delu (1904) počinje ukazivanjem na neophodnu vezu između velikih lјudi i mase, ali ne
u smislu „velike mase prostih lјudi“, već kao „grupe viših redova“ (Petronijević 1998a,
137). Slobodan Jovanović u Glasniku (1904) prikazuje istu knjigu, daje detalјan, dubok i
55
Petronijević o velikim ličnostima piše u
Osnovama empirijske psihologije (1910, 1923, 1925,
1926), gde naglašava da je „veliki karakter obično spojen sa znatnim talentom, naročito sa talentom
pamćenja i jednim ili dva od talenata inteligencije“ (Petronijević 1998, 316).
56
Slobodan Jovanović (1990b, 656) pozitivno ocenjuje prevod: „zadrugin prevodilac g. Boža
Knežević učinio sve što je od njega zavisilo da tog najneobuzdanijeg i najsamovolјnijeg među engleskim
piscima koliko toliko ukroti“ (misli na stil pisanja).
182
Božidar kKnežević (1862–1905): biografija, delo, kritika i recepcija
celovit uvid u Karlajlovu misao i ukazuje da Karlajal podrazumeva da su velike ličnosti
usklađene sa duhom svoga vremena: „Svako se društvo daje voditi lјudima koji se odlikuju
sposobnostima i svojstvima koje ono najviše ceni“ (Jovanović 1990b, 665). Nikola Vulić
(1922, 58) ukazuje na međuzavisnost velikih istorijskih ličnosti i vremena u kojem žive,
a mišlјenja je i da razumevanju velike istorijske ličnosti može pristupiti samo naučnik
velike proniclјivosti, istoričar obdaren suptilnim psihološkim aparatom: „Duša Cezareva
nije bila prosta kao što je duša kakvog krpača. Veliki lјudi imaju psihu daleko razvijeniju
i daleko komplikovaniju nego obični smrtni“ (Vulić 1922, 61).
Misli
Filozofski i moralistički aforizmi Božidara Kneževića pod naslovom Misli ostavili su
veoma jak utisak na savremenike. Objavlјeni su prvo u nastavcima u Srpskom književnom
glasniku, gde ih je Jovan Skerlić propratio veoma pohvalnim prikazom, a zatim i kao
zasebna knjiga (1902).
57
U Mislima ima filozofsko-istorijskih razmišlјanja, filozofije
religije, moralističkih ocena i društvene kritike, ali i „mnogo ličnoga, svoga, gotovo
autobiografskog“. Skerlić (1953, 419), koji je poznavao Kneževića, beleži da su Misli
„neposredan i dubok izraz njegove prirode, prikaz tragične drame njegova srca i uma; to
su, kako je sam govorio, uzdasi, bolni krici jednoga višega duha, jedne umorne i razočarane
duše“. Misli su ubrzo postale „omilјena knjiga“. Kneževićev đak u Prvoj beogradskoj
gimnaziji, profesor filozofije, Vladimir Vujić (1925, 418) svedoči: „obeležavane su,
prepisivane, čitane mnogo puta kao draga, lična knjiga […] One su bile dobro došle u doba
mladosti mnogima, u doba kada se stvara misao, opšta misao o lјudima, svetu, društvu i
Bogu; kada se otvaraju širi horizonti i mladić oseća više probleme života. Onda je njima
aristokratski, široko misleni, otmeni Knežević bio draga lektira“. Vujićeve reči mogu da
posvedoče đački sastavi u kojima se pominjao Boža Knežević. Na primer, među učenicima
koji su 1909. godine dobili nagrade za sastav na temu „O čitanju” (iz Fonda Milorada
Medakovića, vojvode i književnika), nalaze se Paulina Lebl, učenica ženske gimnazije,
koja je pisala o Mislima Bože Kneževića (kasnije priređuje Kneževićeve Misli, Knežević
1931) i Slobodan Jovanović, učenik Druge beogradske gimnazije (imenjak Slobodana
Jovanovića), kasnije diplomata u Los Anđelesu, koji ističe da mu je Knežević jedan
od najdražih autora (PG, 1. januar 1909, 6, 11, 14). U mislima „aristokratskog, široko
mislenog, otmenog Kneževića“ mogli su mladi da nađu uporište protiv dominantnog
socijalističkog egalitarizma. Iako i sam socijalista, i toliko uticajni Skerlić bio je, u stvari,
57
Skerlić pogrešno navodi da su Kneževićeve misli objavlјene u
Srpskom književnom glasniku
1901. godine, dok su, u stvari, objavlјene 1902. Takođe, Knežević nije u Čačku bio samo 1893/4. godine.
Zbog brzine pisanja i književnog stila, Skerlić neretko pravi ovakve greške. U prvom izdanju Misli
(Državna štamparija 1902), Knežević je objavio 491 tematski nepovezanu misao. I drugo izdanje imalo
je isti broj misli (Misli, Izdavačka knjižara Lazara Markovića, Beograd 1914). U trećem izdanju (G. Kon,
1925) dopunjene su mislima iz Kneževićeve zaostavštine (ukupno 636, odnosno 145 novih aforizama).
Četvrto izdanje (prir. P. Lebl-Albala) objavlјeno je sa predgovorom Ksenije Atanasijević (SKG, Beograd
1931). Izgleda da su Kneževićeve misli „dorađivane“ u izdanjima posle njegove smrti. Ovde se koristimo
mislima iz prvog izdanja Misli i Kneževićeve rukopisne zaostavštine (2002).