IzdanjaVije ć aEurop e

Socijalna je prava, također, moguće braniti pozivanjem na troškove koje može izazvati odricanje od tih prava. Podaci o siromaštvu i socijalnoj isključenosti otkrivaju nesposobnost nekih osoba da ostvare socijalna prava. Najnoviji podaci o zemljama članicama Europske unije pokazuju da je 1997. godine 18% stanovnika Unije živjelo u kućanstvima koja su bila siromašna¹ i da je približno isto toliki broj stanovnika (17%) bio u nezadovoljavajućoj financijskoj situaciji, u zadovoljavanju temeljnih potreba i u pogledu uvjeta stanovanja (Vijeće Europske unije, 2001.b.:16). Prema malobrojnim raspoloživim podacima koji se odnose na postsocijalističke zemlje za 2000. godinu, u zemljama Srednje Europe broj siromašnih varirao je između 9% i 45% (Rumunjska 45%, Poljska 18%, Mađarska 9%) te između 40% i 75% u nekim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza ² (http://www.odci.gov). Ti podaci opravdavaju intenzifikaciju kampanje u korist socijalnih prava u Europi i porast političke volje i sposobnosti u mobilizaciji resursa s ciljem da se riješe socijalni problemi pomoću pristupa koji se temelji na socijalnim pravima.

U tom pogledu treba spomenuti nedavne promjene u pristupu koje je u području siromaštva i socijalne isključenosti usvojila Europska unija. Proces socijalnog uključivanja, kako se može nazvati, bio je pokrenut u prosincu 2000. godine na zasjedanju Europskog vijeća u Nici. On ima četiri ambiciozna cilja. Prvi je cilj da se svim građanima olakša pristup zaposlenosti i pristup resursima, pravima, dobrima i uslugama koje traže. Drugi je proklamirani cilj prevencija rizika socijalne isključenosti. Treći je cilj pomoći onima koji su najranjiviji. U tom pogledu, strategija posebno navodi obvezu da se “svakoj osobi jamče nužna sredstva potrebna za čovjeka dostojan život”. Konačno, posljednji je cilj mobilizacija “svih relevantnih čimbenika”, tj. raznih tijela, skupina i pojedinaca koji su aktivno angažirani u kreiranju socijalne politike ili pak u radu u lokalnim zajednicama, kao i drugih koji nastoje riješiti razne uočene socijalne probleme. Kao potencijalni sudionici također su pozvani sami siromašni i isključeni. Proces socijalnog uključivanja sastoji se od dva elementa. Prvi je element da se nacionalni programi (PAN/incl)¹, koje su usvojile države članice, dostave na uvid Povjerenstvu i da ih Povjerenstvo i Vijeće Europske unije evaluiraju. Drugi dio procesa socijalnog uključivanja sastoji se od programa multinacionalne akcije kojem je cilj ohrabriti suradnju među zemljama članicama u borbi protiv socijalne isključenosti. U tu je svrhu za razdoblje od pet godina predviđen proračun u iznosu od 75 milijuna eura. Taj je program pokrenut u siječnju 2002. godine i unutar njega financirat će se nacionalne i međunarodne aktivnosti.

Ovdje vrijedi istaknuti ljudske troškove svakog pristupa koji se ne temelji na socijalnim pravima. Sve prije opisane promjene pogađaju pojedince, obitelji i zajednice, kao i društva u cjelini. Zapravo, može se reći da ranjive skupine snose najveći dio troškova koje donosi prilagodba na promjene. Ti troškovi uključuju cijeli niz promašenih prilika, bilo da je riječ o mogućnostima razvitka zainteresiranih osoba, njihovoj dobrobiti ili pak njihovim šansama da pozitivno pridonesu životu zajednice i zemlje u kojoj žive. Dakle, nužno je uspostaviti mreže sigurnosti kako bi se pravedno rasporedili troškovi razvoja. Te mreže igraju značajnu ulogu, jer omogućavaju pojedincima da preuzmu određene rizike.

Konačno, proces širenja socijalnih prava pokrenut u Europi pod vodstvom Vijeća Europe i Europske unije treba tumačiti kao dokaz još uvijek valjanog pristupa utemeljenog na socijalnim pravima. Europska unija danas tretira socijalnu politiku istodobno kao čimbenik koji utječe na proizvodnju te kao proizvodni čimbenik. Međutim, gospodarstvo ne može funkcionirati u socijalnoj praznini, pa jačanje socijalnih prava kao prvenstveni cilj ima smanjenje političkih i socijalnih rizika perturbacija. Promatrano iz tog kuta, socijalna prava služe smanjivanju socijalnih napetosti i pridonose gospodarskom razvoju. Ona favoriziraju pojavu održivih društava, a to je nužan uvjet vitalnosti gospodarskog rasta i održanja demokracije. Socijalna prava, dakle, generiraju socijalni višak vrijednosti i tu činjenicu nije dovela u pitanje niti globalizacija niti drugi procesi razvoja.

Odgovor se, dakle, treba inspirirati shemom koja je u posljednje stoljeće i pol postala klasična u Europi, a koja se sastoji u tome da probleme ne treba ograničiti u nacionalne okvire. U toj perspektivi, svjesni činjenice da je nužno kolektivno djelovati u provođenju istinske “socijalne” politike, Europljani trebaju istovremeno posegnuti za nadnacionalnim, nacionalnim, regionalnim i lokalnim resursima i instrumentima.

2. Okvir za analizu pristupa socijalnim pravima

Ovo je poglavlje posvećeno definiciji socijalnih prava i njihovu dosegu, kao i postavljanju okvira za njihovu analizu.
2.1.Definicija socijalnih prava i njihov doseg

Ne postoji nesporna definicija socijalnih prava. Zakonski tekstovi, kao i istraživanja, općenito razlikuju dvije kategorije prava čovjeka: građanska i politička prava s jedne i ekonomska i socijalna prava s druge strane. To razlikovanje oslanja se na nekoliko razloga, a osobito na pretpostavke da su te dvije skupine prava različite prirode. Prvi izvor razlikovanja vezan je uz ulogu države: građanska i politička prava obično se definiraju kao prava koja se ostvaruju slobodno, bez upletanja javne vlasti, dok socijalna prava, s druge strane, pretpostavljaju zaštitu i pomoć javnih vlasti. Socijalna prava, dakle, podrazumijevaju aktivnu, moglo bi se reći intervencionističku državu i temelje se na filozofiji “idealnog društva” i na načinu kako javne vlasti pridonose njegovu ostvarenju. To nas vodi daljnjem distinktivnom obilježju socijalnih prava. Građanska i politička prava najčešće su “presudiva” (to znači predviđena zakonom i primijenjiva od sudova i drugih pravosudnih tijela ), dok se socijalna prava općenito mogu primjenjivati samo u okviru politike i socijalnih mjera. Pored toga, građanska i politička prava smatraju se “apsolutnim” i “trenutnim”, dok je korištenje socijalnih prava koncipirano programski i ostvaruje se postupno (Eide, 1995a, p.22.)

Međutim, očigledno je da se prenaglašavaju tako pretpostavljene razlike. Naime, socijalna prava također mogu biti presudiva, dok “trenutni” i “apsolutni” karakter građanskih i političkih prava ponekad izaziva neka pitanja. Štoviše, s vremenom prisustvujemo sve većoj integraciji građanskih, političkih i socijalnih prava (Eide, 1995a). Takva je evolucija istodobno vidljiva u Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima djeteta i u nedavno usvojenoj Povelji o temeljnim pravima Europske unije. Ta su dva dokumenta inspirirana sveobuhvatnim pristupom te integriraju te dvije skupine prava. Pristup koji promiče Vijeće Europe inzistira na komplementarnosti tih različitih kategorija prava. Osobna prava su neotuđiva i ona jamče poštovanje temeljnog dostojanstva individue. U tom okviru, Europska konvencija o pravima čovjeka jamči građanska i politička prava. Socijalna prava - zajamčena u Europskoj socijalnoj povelji ( izvornoj i revidiranoj verziji) - prirodna su dopuna prvoj skupini prava. Među socijalnim pravima su pravo na zaposlenost, pravo na socijalnu zaštitu, na stan, na zdravstvenu zaštitu, na obrazovanje i na nediskriminaciju.

Potrebno je, međutim, istaknuti neka važna obilježja socijalnih prava. Prvo, zakoni nisu njihova jedina referentna točka, nego ta prava proizlaze iz kombinacije zakonskih tekstova i socijalnih mjera. Zapravo, kao što ističe Bubnov-Skoberbe (2001., p. 27), tip i doseg socijalnih prava u nekoj državi, kao i populacija koja se njima može koristiti, više ovise o ekonomskoj i političkoj situaciji zemlje nego o važećem unutrašnjem i međunarodnom zakonodavstvu. Dakle, primjena socijalnih prava nameće državi pozitivne obveze, naročito u prikupljanju resursa, stvaranju socijalnih službi i osiguranju određenih davanja, tako da je pristup socijalnim pravima - a to je središnja tema ovog izvještaja - u velikoj mjeri pod utjecajem onoga što se naziva “arhitekturom socijalnih prava”. Jedno od glavnih obilježja socijalnih prava tiče se njihove konstrukcije: Jesu li ona utvrđena zakonom ili su pak, umjesto toga, izraz ukupnosti političkih ciljeva?

Drugi način razumijevanja socijalnih prava polazi od vrijednosti i značenja koja ona imaju za društvo i socijalnu dobrobit. Drugim riječima, smisao socijalnih prava djelomično proistječe iz stupnja identifikacije korisnika ili članova društva s tim pravima. To znači da ta prava podrazumijevaju angažman u prilog socijalne kohezije, solidarnosti, jednakosti i uključivanja. Ona također podrazumijevaju posvećivanje posebne pažnje zaštiti ranjivih skupina.

Premda postoje različite definicije i interpretacije socijalnih prava, ovaj ih izvještaj, zbog prije spomenutih razloga, istodobno stavlja u kontekst zadovoljavanja individualnih potreba i jačanja socijalne kohezije. Prema tome, socijalna su prava zakonske i druge odredbe namijenjene zadovoljavanju socijalnih potreba građana i promicanju socijalne kohezije i solidarnosti. Što se tiče njihova sadržaja, ovaj izvještaj slijedi pristup Europske socijalne povelje (u izvornoj i revidiranoj verziji) radi identificiranja različitih područja socijalnih prava u terminima određenih aktivnosti. Izvještaj, dakle, slijedi interpretaciju prema kojoj socijalna prava obuhvaćaju socijalnu zaštitu, stanovanje, zaposlenost, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje.

2.2. Okvir za analizu proučavanja pristupa socijalnim pravima

Pristup socijalnim pravima ovdje se tretira kao dio integrirane analize. Polazi se od načela prema kojem trebaju postojati određeni uvjeti da bi se jedno pravo primijenilo.

Takav pristup omogućava nam da obratimo pozornost na različite prepreke koje ometaju primjenu socijalnih prava. Međutim, u raspravi o primjeni socijalnih prava često se naglasak stavlja na slabosti ili nedostatke određenih pojedinaca ili skupina. Takvo polazište, izraženo u negativnom smislu, često stvara dojam da probleme pristupa socijalnim pravima treba pripisati nedostacima ili pogreškama pojedinaca ili skupina na koje se ona odnose. To znači ne samo nerazumijevanje prirode samih socijalnih prava nego se tako država može lišiti obveze da poduzme mjere ili da pojača već poduzete mjere. (Pristaše takvog stava neće priznati da korisnici ne mogu ostvariti neko pravo ako za to nisu ostvareni prethodni uvjeti.) Više je elemenata i čimbenika uključenih u primjenu prava. Zakon, postupak i provedbene odredbe u tome imaju svoju ulogu i oni se često mogu pokazati neadekvatnima ili su pak formulirani na način da kompliciraju primjenu prava. Među čimbenicima spomenimo vladu, administraciju, socijalne partnere i nevladine organizacije na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, kao i osobe koje traže ili pokušavaju ostvariti svoja prava. Prema tome, pristup socijalnim pravima ovisi o:

deklariranju, strukturalnom okviru ili obliku prava;

procesu i postupcima učinkovitog ostvarivanja prava ili o raspoloživim resursima za njihovo ostvarivanje;

- o situaciji, uključujući sposobnosti i raspoložive resurse potencijalnih nositelja prava.

U analizi koja slijedi ta se tri aspekta tretiraju tijesno povezanima. Polazi se od ideje da socijalna prava čine kontinuum u kojem su strukturalni okvir prava, proces primjene i resursi potrebni za njihovu primjenu međusobno ovisni.

Prvi element, okvir i forma prava, podrazumijevaju njegov pravni karakter, resurse namijenjene za primjenu te strukturalne i druge mjere potrebne da bi pravo postalo djelotvorno. Treba istaknuti da se pristup socijalnom pravu ne može deducirati iz njegovog okvira i pravnog statusa (čak i kad je on predviđen zakonom). Uostalom, ne postoji korelacija između opsega u kojem su socijalna prava propisana u nacionalnom ustavu ili u običnim zakonima i socijalne situacije stanovništva (Bubnov-Skoberne, 2001., p. 36.). Dakle, istodobno treba obratiti pažnju na pravnu situaciju tih prava, kao i na bitne aspekte strukture i koncepcije relevantnih socijalnih programa.

Proces primjene drugi je element pristupa socijalnim pravima. Pažnju se usmjerava na javne socijalne provizije, evaluaciju programa, uvjete i resurse potrebne za ostvarivanje socijalnih prava. Usluge i davanja, kao i način na koji su oni dostupni građanima, u takvoj analizi poprimaju primarnu važnost. To isto vrijedi za vladu i administraciju koji trebaju ne samo prikupiti potrebne resurse nego se njima također koristiti na najbolji mogući način. Pri tome su važni postupci u pristupu i traženju prava i prestacija, način upravljanja, organizacija davanja usluga te organizacija komunikacija u pogledu davanja, usluga i procedura. Izobrazba osoblja i širenje informacija potencijalnim nositeljima prava također su važni čimbenici koje treba uzeti u obzir.

Što se tiče trećeg elementa, tj. situacije samih potencijalnih nositelja prava, treba podsjetiti da su prava čovjeka fundamentalno nevećinska (Donnelly, 1994., p.19.), što znači da se ona primjenjuju na svakoga prije nego na sve i da je njihov cilj štititi svaku osobu, a ne većinu ljudi. Jednom rječi, radi se o pravima koja se priznaju osobama, jer one čine dio ljudskog roda. U tom kontekstu, iskustvo i situacija potencijalnog korisnika prava predstavlja bitan aspekt. Pozivanje ili traženje jednog prava ne ovisi jedino o pravnoj situaciji osobe, nego i o resursima i sposobnostima kojima ona raspolaže, bilo da su oni financijskog, intelektualnog, socijalnog ili kulturnog karaktera. Poznavanje jezika, razina informiranosti i znanja, socijalne sposobnosti, psihološki i socio-kulturni resursi, kao i socijalni kontakti (uključujući i veze s nevladinim organizacijama) mogu biti potrebni i korisni u ostvarivanju pristupa socijalnim pravima. Budući da su ti resursi nejednako raspoređeni unutar zemlje i unutar stanovništva, iskustvo osoba koje su lišene jednoga ili više tih resursa od ključne je važnosti. Takve osobe često pripadaju ranjivim skupinama. Međutim, osobe koje nisu tipično kvalificirane kao “ranjive “ također mogu, u nekim okolnostima, ne ispunjavati potrebne uvjete. To je osobito slučaj s osobama čija profesionalna i obiteljska situacija (na primjer zbog rastave braka) biva bitno promijenjena. Vijeće Europe uvijek je u središte svoje aktivnosti stavljalo dostojanstvo individue, istodobno vodeći brigu o tome da posebnu pažnju treba posvetiti najranjivijim članovima društva. Poći od pojedinca, pored ostalog, znači verificirati stupanj adaptacije primijenjenih mjera, jer je odlučni test za cijeli sustav socijalnih prava pristup koji on nudi ranjivim socijalnim kategorijama i žrtvama isključenosti. Za analizu su dakle bitna sljedeća pitanja: Koji su resursi potrebni da bi jedna osoba ostvarila svoja socijalna prava i raspolaže li cijela populacija, a posebno ranjive socijalne kategorije s tim resursima?

3. Pristup socijalnim pravima u Europi : stvarno stanje

Dokazano je, posebno u izvještajima specijaliziranih odbora te u izvještaju projekta HDSE (Duffy ,1998.), da formalno priznanje nekog socijalnog prava samo po sebi ne jamči njegovu primjenu u praksi. Drugim riječima, postoji određen broj prepreka koje ometaju ostvarenje socijalnih prava. Rezultati rada specijaliziranih odbora upozoravaju da dostupnost socijalnih prava nije sama po sebi evidentna činjenica. Naprotiv, pokazuje se da pristup socijalnim pravima može biti problematičan. Prepreke se pojavljuju u cijelom lancu socijalnih prava, od oblika ili deklaracije prava, preko procesa, procedura i resursa koji su potrebni za njihovo ostvarenje, do situacije korisnika ili potencijalnog korisnika koji pokušava ostvariti to svoje pravo. Za našu je raspravu zanimljiv inventar tih prepreka u pristupu socijalnim pravima.

Te su prepreke različite vrste i ne odnose se samo na neko posebno područje. U ovom se izvještaju predlaže njihovo grupiranje u osam širokih kategorija. U tablici 1 dajemo sumarni pregled prepreka te njihove najčešće pojavne oblike. Te prepreke prikazujemo izdvojeno isključivo radi analize i diskusije. U stvarnosti, one su međuovisne i isprepletene. Drugim riječima, o njima se može razmišljati kao o spirali isključivanja iz korištenja socijalnim pravima.

Lanac prepreka socijalnim pravima

Rasprostranjenost i važnost tih prepreka varira, posebno ovisno o funkciji pojedine kategorije prava, od jedne do druge zemlje, a i unutar pojedinih zemalja. Mogu se, ako je potrebno, navesti razlike između regija te varijacije prema kategorijama prava. Ipak, sukladno općem okviru analize primijenjenom u ovom izvještaju, u prvom će planu biti zajednički aspekti koji se odnose na različite zemlje.

3.1 Prepreke vezane uz formu prava i prikladnost pravnih i drugih odredbi

Ova kategorija prepreka odnosi se na pravni i regulativni okvir koji služi pri pravnoj kodifikaciji i organizaciji pojedinog socijalnog prava. Posljedica tih prepreka nije samo kompliciranje primjene prava: jednostavno i jasno rečeno, one lišavaju pojedine kategorije osoba njihovih povlastica. Prvi mogući tip prepreka tiče se okvira i načina definiranja prava, odnosno više ili manje njegova preciznog iskaza. Drugi tip prepreke odnosi se na slučajeve kada je korištenje jednog prava ograničeno na neke kategorije stanovništva. Praznine u sigurnosnoj mreži predstavljaju treći tip prepreka, a odsutnost temeljnog praga ili pak minimalnog kriterija za korištenje usluga ili davanja četvrta je vrsta prepreka. Peta vrsta eventualnih prepreka vezana je uz način određivanja nositelja ili korisnika prava, odnosno, preciznije rečeno, uz mogućnost isključenja određenih kategorija. Konačno, šesti tip prepreka ili poteškoća može proisteći iz nesklada između strukture raspoloživih prestacija i prirode zahtjeva ili potreba korisnika koje treba zadovoljiti.

3.1.1 Nedovoljna preciznost pri definiranju prava

Vrlo su različiti načini kojima se socijalna prava definiraju u nacionalnom zakonodavstvu. Ta prava mogu biti izričito definirana u zakonskom tekstu ili pak mogu biti u obliku općih načela i ciljeva koji će se primjenjivati u okviru političkog procesa. Uloga države također oscilira između jednostavnog uvažavanja prava i njihove zaštite do poduzimanja konkretnih mjera radi njihove primjene ( Eide, 1995b, p.233 ) . Jedna nedavna studija o pitanjima stanovanja ( BIPE, 2000. ) sadrži korisno razlikovanje četiriju razina prava:

prava unesena u ustav;

prava sadržana u zakonima;

- politika kojom se predviđa ostvarivanje prava;

- prava zajamčena u praksi.

Rijetke su informacije o odnosu između različitih oblika priznavanja prava i njihove dostupnosti u praksi. Istina je da u obzir treba uzeti presudivost prava, ali i ostali oblici priznavanja prava mogu također igrati značajnu ulogu. Na primjer, u pogledu prava na stan, kako to pokazuje spomenuta studija, šanse da se to pravo učinkovito realizira u praksi povećava se usporedno s time kako napredujemo od prve prema četvrtoj razini definiranja tog prava. Drugim riječima, dug je put od deklariranja jednog prava u ustavu ili u zakonu i njegove učinkovite primjene u praksi. Naime, učinkovita primjena socijalnog prava zapravo pretpostavlja aktivnu politiku. Drugi empirijski podaci pokazuju da je priznavanje prava na stan obrnuto proporcionalno razini standarda stanovanja koji prevladava u određenoj zemlji. Drugim riječima, zemlje Zapadne Europe manje su sposobne formalno priznati pravo na stan nego zemlje Srednje i Istočne Europe, iako su njihovi stambeni standardi na višoj razini.

Primjećuju se ne samo razlike između zemalja nego i između različitih socijalnih prava koja se razmatraju u ovom izvještaju. Mjere koje se tiču stanovanja i zaposlenosti, kao što je obučavanje, podizanje razine stručnosti i učenje tijekom cijelog života, mnogo su manje razvijene u obliku socijalnih prava nego one koje se, na primjer, tiču minimalnog zajamčenog dohotka ili pak osnovne zdravstvene zaštite.

Tablica 1. Glavni tipovi prepreka pristupu socijalnim pravima

Tip	Prepreka
Definiranje prava i adekvatnost pravnih i drugih mjera njihove primjene	Nepreciznost u definiranje prava i povlastica Ograničavanje prava na određene kategorije stanovnika Praznine u mreži socijalne zaštite Nepostojanje temeljnih pragova i minimalnih standarda Restriktivni uvjeti pristupa pravima Neusklađenost između sadržaja odredbi i potreba koje treba zadovoljiti
Neadekvatan monitoring i primjena	Neadekvatan monitoring Neadekvatna zaštita od neostvarivanja prava Diskriminacija i/ili nejednak tretman Nedovoljna odgovornost prema korisnicima
Nedostatni resursi	S pozicije davatelja: Nedovoljna količina resursa (financije, osoblje, pogodnosti, oprema) Nesposobnost da se dugoročno zajamče ili dobiju resursi Neusklađenost u raspodjeli resursa između različitih administrativnih razina S pozicije korisnika ili nositelja prava: Nedostatnost resursa: financijskih, intelektualnih i edukativnih , individualnih, manjak sposobnosti i socijalnih kontakata
Upravljanje i procedure	Fragmentacija odgovornosti između različitih administrativnih razina i službi Nedostatna suradnja i savjetovanje s nevladinim organizacijama i korisnicima Kompleksnost procedura Prepreke vezane uz način i praksu davanja usluga
Informiranje i komunikacija	Manjak i slaba dostupnost informacija dobre kvalitete Neadekvatni oblici i sadržaj raspoloživih informacija Nedovoljno korištenje “novih” kanala informiranja
Prepreke psihološke i socio-kulturne prirode	Na strani davatelja: Predrasude prema određenim skupinama Stigmatizacija određenih skupina Nedostatno razumijevanje manjinskih kultura Na strani korisnika: Strah i nesigurnost pred administrativnim procedurama i njihovom primjenom Slabo samopoštovanje Kulturne prepreke
Nedostatna pažnja posvećena ranjivim skupinama i zapostavljenim područjima	Ranjive skupine: Postojanje depriviranih socijalnih skupina koje ne raspolažu potrebnim resursima za ostvarivanje svojih prava na davanja i usluge Kumulacija poteškoća tih socijalnih skupina Zapostavljena područja: Postojanje posebno zapostavljenih područja i lokaliteta Neinvestiranje u neke zajednice i lokalitete Klimatske i geografske prepreke koje pridonose izolaciji određenih zona i područja

3.1.2. Ograničavanje prava na određene kategorije stanovnika ili na određene situacije

Prava mogu biti ograničena na određene kategorije stanovnika, što podrazumijeva isključivanje drugih kategorija. Na primjer, porezne se olakšice tiču samo poreznih obveznika. Možemo uzeti i drugi primjer: pravo na stan ponekad se odnosi samo na državljane dotične zemlje. Tako su isključeni stranci koji legalno borave u zemlji, kao i osobe u neregularnom statusu. Prema nalazima CS – LO, zemlje Srednje i Istočne Europe imaju najširi formalni okvir u pogledu prava na stan. Ipak, te primjere treba smjestiti u okvir predhodnog odjeljka stavka 3.1.1., prema kojem zemlje koje u tome imaju najvelikodušnije zakone ostvaruju najmanje konkretne rezultate. Pored ostalog, treba upozoriti da se određene specifične situacije mogu pojaviti prilikom primjene socijalnih prava, što njihove nositelje dovodi do toga da ih se odreknu. Klasičan je primjer nepostojanje stalne adrese, što potencijalnog korisnika lišava prava na svaku uslugu ili davanje. Neke provizorne situacije ( promjena rada ili obiteljske situacije, selidba, itd.) katkad mogu isključiti pojedinca iz polja ostvarivanja socijalnih prava. Isto se dešava i kada u kratkom razdoblju značajno fluktuira dohodak neke osobe. Dob također može biti barijera.u korištenju socijalnim pravima. Iz prethodno rečenog proizlazi da nejednakost u pristupu socijalnim pravima nije uvijek posljedica opće diskriminacije ili očigledne i priznate socijalne ranjivosti.