Željko Kaluđerović
Yüklə 207,16 Kb. Pdf görüntüsü
|
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA 141 God. 36 (2016) Sv. 1 (75–88) Ž. Kaluđerović, Anaksimenov i Diogenov animatizam 80 τ ὸν κόσμον bi se jednostavno moglo zamijeniti s ἅπαντα (»sve«, »potpuno«), što, po Kirku i Ravenu, pokazuje da preinačenja u samom tekstu vjerojatno nisu bila prevelika. 30 Dakle, moguće je da je Anaksimen tvrdio da dah i zrak obuhvaćaju cjelinu kozmosa, na način da nas naša duša, bivajući dah, drži (tj. naša tijela) zajedno i upravlja nama. Zatim, ova dva filozofa pretpostavljaju da se kod Anaksi- mena umjesto συγκρατε ῖ nalazilo možda συνέχει, u smislu »držati zajedno«, »sa-držati«, pa bi kontekst rečenice bio takav da nas zrak drži zajedno iznu- tra, a kozmos izvana, što bi upućivalo na to da su čovjek i kozmos sličniji nego što površno promatrano izgleda. Druga varijacija ove iste verzije jedno- stavno upućuje na zaključak da je zrak operativan u najrazličitijim mogućim stvarima. Περι έχει može sa sobom nositi implikacije fraze καὶ κυβερνᾶι (»i upravlja«) iz spomenutog Aristotelova odlomka iz
značenje rečenice moglo biti sljedeće: kao što naša duša drži tijelo zajedno i upravlja njime, tako i ono stvaralačko, koje je fundamentalno ista stvar kao i duša, drži kozmos zajedno i kontrolira ga. Duša, koja je dah, u trećoj vari- jaciji, drži zajedno i upravlja čovjekom, stoga ono što drži zajedno i upravlja kozmosom mora, također, biti dah ili zrak zato što je kozmos čovjek ili živo biće u velikom. Konačno, životodajni princip i pokretačka snaga čovjeka bila je, tradicionalno, πνε ῦμα, odnosno dah-duša (πνεῦμα je u onom izvanjskom bila razumljena kao vjetar), te je životodajno načelo onog eksternog πνε ῦμα. Ono što slijedi iz ovakvog stava je da vjetar, dah ili zrak jesu život i sućinstvo svih stvari. Zaključak koji izvode Kirk i Raven je taj da upotrijebljeni oblik συγκρατε ῖ nije moguć kod Anaksimena, ali i da je pitanje može li glagol συν έχει, u nje- govoj vizuri, opisati relaciju duše prema tijelu. Činjenica je da ideja duše koja zajedno drži tijelo nema potvrdu u drugim predsokratskim izvorima, čak ni u ostalim grčkim spisima do vremena stoika i nekih kasnijih hipokratskih radova. Nakon iznesenih verzija i dilema, Kirk i Raven smatraju da je Anaksi- men umjesto sintagme »drži zajedno i upravlja« možda upotrebljavao izraz »posjeduje«, u smislu da duša posjeduje ili drži ( ἔχει) tijelo, što implicira da ga ona prožima kao cjelinu, 31 a možda čak i da upravlja njime. Kod Anaksi- mena se prvi put pojavljuje upotreba riječi πνε ῦμα, koja je zajednička s grč- kim tragičarima, s istovremenim značenjem daha i snažnih udara vjetra. Ova moguća dualna primjena značenja pneume mogla je voditi Anaksimena do paralelizma čovjeka i kozmosa, 32 što, prema autoru ovog rada, i predstavlja nit vodilju Milećaninova 2. fragmenta (DK13B2). Čak i ako se ovoj, pomalo restriktivnoj filološko-filozofskoj analizi Kirka i Ravena doda podatak da ἀὴρ οὖσα (»je(st) zrak«) može biti tretiran kao kas- niji doksografski dodatak, jednako kao i ἀὴρ u izrazu πνεῦμα καὶ ἀὴρ (»dah i zrak«), kao što tvrdi F. J. Weber, 33 autor smatra da je usporedba čovjeka i kozmosa bila toliko drevna da ga je Anaksimen mogao zastupati, to jest da je kod njega, kao što je maločas utvrđeno, bilo moguće razaznati analogiju između mikrokozmosa i makrokozmosa. 34
Kada Aristotel, u četvrtom poglavlju prve knjige Fizike (187a12–23), pravi podjelu
fizičara 35 u dvije grupe, on Milećane, i općenito Jonjane, izdvaja na osnovu toga što su oni smatrali da sve stvari jesu jedno posredstvom jedne tvari. U Phys.187a12–13 Stagiranin kaže: »Neki su, naime, bića činili pod- ležećim tijelom koje je jedno.« 36 (ο
FILOZOFSKA ISTRAŽIVANJA 141 God. 36 (2016) Sv. 1 (75–88) Ž. Kaluđerović, Anaksimenov i Diogenov animatizam 81 ὑποκείμενον). Odlikujuće svojstvo ove grupe filozofa je što oni identificiraju podležeću tvar s jednim od tri elementa (voda, zrak i vatra), 37 ili s nečime »iz- među« njih. Oni, zatim, sve ostale stvari izvode iz ove jedne podležeće tvari posredstvom zgušnjavanja i razrjeđivanja. 18 Moguće je da je Anaksimen imao u vidu i one pretpostavke koje ispunjavaju dio iskustva običnih ljudi, predodžbe o smrti kao izdahnu- ću, u smislu da se za nekog tko je umro kaže da je izdahnuo te se i u kolokvijalnom shvaća- nju izjednačuju dah i duša. Branko Pavlović izvodi i jednu zanimljivu etimologizaciju. On piše da se, kada se rastavi riječ vazduh (hr.
koji se svugdje nalazi. Kao da je sama naša riječ skovana na sličnim osnovama na kojima je počivala i Anaksimenova vizija o aeru kao osnovnoj supstanciji«. Branko Pavlović, Pre-
str. 75.
19 Ipak, Anaksimen se nije na tome zadržao, već je otišao znatno dalje u preoblikovanju i fi- lozofskom recipiranju zatečenog stanovišta. Ako se izuzme Talesovo shvaćanje duše, koje je izloženo u Aristotelovu spisu O duši (405a19–21), drugi Anaksimenov fragment (DK13B2) prvi je originalni predsokratovski stav o duši koji je sačuvan. 20 Preveo i istaknuo Ž. Kaluđerović. H. Diels, Predsokratovci. Fragmenti I, str. 91, B2. Njem. izd. H. Diels, W. Kranz, Die Fragmen- te der Vorsokratiker I, str. 95, B2. Istaknute riječi najčešće su prihvaćane kao da su izvor- no Anaksimenove. Nakon njih, J. Burnet kaže da je primarno bivstvo u istom odnosu prema životu svijeta kao i prema životu čovjeka. J. Burnet, Early Greek Philosophy, str. 75. 21 Njegovu autentičnost, između ostalih, ospora- vaju Karl Reinhardt, Ulrich von Wilamowitz- Moellendorff, Olof Gigon, Hans Fränkel i Jula Kerschensteiner. Kao autentičnoga prihvaćaju ga Walther Kranz, Wilhelm Nestle, Karl Praechter, John Burnet, William K. C. Guthrie i Jonathan Barnes. Karin Alt, argumentima ne baš potkrijepljeno, tvrdi da je DK13B2 autentičan, ali da on ne pripada Anaksimenu nego Diogenu iz Apolonije. Karin Alt, »Zum Satz des Anaximenes über die Seele: Untersu- chung von Aëtios περ ὶ ἀρχῶν«, Hermes 101 (1973), str. 129–164. 22 Geoffrey S. Kirk, John E. Raven, The Preso- cratic Philosophers, Cambridge University Press, Cambridge 1957., str. 159. 23 Tako je tvrdio Diogen Laertije (II,3). Autor ovog rada smatra da se u ovoj Laertijevoj bi- lješci ne smjera toliko na jonski dijalekt kao takav nego na Anaksimenov stil pisanja. 24 Ako se usvoji ova primjedba, onda je glagol συγκρατε ῖν prvi upotrijebio Plutarh zato što se ovakva kovanica mogla pojaviti jedino u tzv. Κοιν ή. Ona, u stvari, predstavlja compen-
έχειν καὶ κρατεῖν, što je vidljivo u Plut.
25 Imenica muškog roda κ όσμος izvorno znači ‘raspored’, ‘red’, dok u značenju ‘svjetski poredak’, po dvojici komentatora, vjerojat- no nije bila u upotrebi sve do druge polovine V. stoljeća p. n. e. O Guthtriejevim komen- tarima i razumijevanju razvoja riječi kozmos kroz etape vidi W. K. C. Guthrie, A History of Greek Philosophy I, str. 208. 26 Aristotel, prenoseći predaje drevnih ljudi da su nebeska tijela bogovi, dodaje ( Met. 1074b1–3) i da ono božansko, po precima, obuhvaća cije- lu prirodu (περιέχει τ ὸ θεῖον τὴν ὅλην φύσιν). Ova formulacija nije samo srodna drugom dije- lu originalne Anaksimenove rečenice (»dah i zrak obuhvaćaju cijeli kozmos«, ὅλον τὸν κ όσμον πνεῦμα καὶ ἀὴρ περιέχει), nego za- dobiva interesantne implikacije ako se usvoji Ciceronova i Aetijeva konstatacija da zrak jest bog. Slijedeći F. M. Cornforda, koji je pisao da je filozofija neposredni baštinik teologije i da su filozofske koncepcije o relaciji izme- đu prvobitnog načela i mnoštvenog osjetilnog svijeta bile pod utjecajem starih religijskih predodžbi o odnosu između boga i ljudske za- jednice ili prirode (Francis M. Cornford,
York 1957., str. 135), može se reći da Anaksi- menov zrak
27 William D. Ross smatra da, premda se izraz πάντα κυβερν ᾶν pojavljuje u Heraklitovu 41. fragmentu (DK22B41) i Parmenidovu 12. fragmentu (DK28B12), nijedan od njih ne može se odnositi na mjesto u
mu, najbliža postojeća paralela cijeloj formu- laciji περιέχειν ἅπαντα καὶ πάντα κυβερνᾶν iz
drugog fragmenta (DK13B2), ο ἷον ἡ ψυχή, φησ
ίν, ἡ ἡμετέρα ἀὴρ οὖσα συγκρατεῖ ἡμᾶς, καὶ ὅλον τὸν κόσμον πνεῦμα καὶ ἀὴρ περι έχει, s tim što nakon navođenja ἀὴρ-a Ross umeće »Anaksimenov ἄπειρον« (»Anaxime- nes’ ἄπειρον«). William D. Ross, Aristotle’s Physics, Oxford University Press, Oxford 1998., str. 546–547. Yüklə 207,16 Kb. Dostları ilə paylaş:
|