Državljanstvo I apatridija Priručnik za parlamentarce



Yüklə 0,61 Mb.
Pdf görüntüsü
səhifə6/25
tarix29.08.2018
ölçüsü0,61 Mb.
#65461
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   25





članu 3 koji je podijeljen u dva dijela, navodi se da «strankinja udata 



za  nekog  njenog  državljanina  [državljanina  ugovorne  države]  može, 

na  svoj  zahtjev,  steći  državljanstvo  svog  muža,  koristeći  se  naročito 

privilegovanim postupkom naturalizacije» i da «davanje tog državljanstva 

može  podlijegati  ograničenjima  koja  se  mogu  nametnuti  u  interesu 

nacionalne bezbjednosti ili javnog poretka». Ovaj član takođe predviđa 

da ugovorna država ne može tumačiti kako ova konvencija «dira u ma 



kakvo zakonodavstvo ili sudsku praksu na osnovu kojih strankinja udata 

za njenog državljanina [državljanina ugovorne države] može punopravno 

steći, na svoj zahtjev, državljanstvo svog muža». 

«Konvencija o eliminisanju svih oblika rasne diskriminacije» iz 1965. godine 

obavezuje  države  da  «garantuju  pravo  svakome,  bez  obzira  na  rasu,  boju  ili 



nacionalno ili etničko porijeklo, na jednakost pred zakonom», naročito u uživanju 

nekoliko fundamentalnih ljudskih prava, uključujući pravo na državljanstvo (član 

5). 

U  članu  24 



«Međunarodnog  pakta  o  građanskim  i  političkim  pravima»  iz 

1966. godine navodi se sljedeće: 



«Svako dijete ima pravo da mu njegova porodica, društvo i država ukazuju 

zaštitu koju zahtijeva njegov status maloljetnika, bez ikakve diskriminacije 

zasnovane na rasi, boji, polu, jeziku, religiji, nacionalnom ili socijalnom 

porijeklu, imovinskom stanju ili rođenju.» 

«Odmah poslije rođenja, svako dijete mora biti upisano u matičnu knjigu 

rođenih i nositi neko ime.» 

«Svako dijete ima pravo da stekne neko državljanstvo.» 

U članu 26 tog međunarodnog ugovora tvrdi se takođe da su «Sva (su) lica jednaka 



pred  zakonom  i  imaju  pravo  bez  ikakve  diskriminacije  na  podjednaku  zaštitu 

zakona.  U  tom  smislu,  zakon  mora  zabraniti  svaku  diskriminaciju  i  garantovati 

svim licima jednaku i efektivnu zaštitu od diskriminacije iz bilo kog razloga kao što 

su rasa, boja, pol, jezik, religija, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno 

porijeklo, imovinsko stanje, rođenje ili neki drugi status.» 

U članu 9 



«Konvencije o eliminisanju svih oblika diskriminacije protiv žena» 

iz 1979. godine navodi se sljedeće: 



«Države  članice  priznaju  ženama  jednaka  prava  kao  i  muškarcima  da 

steknu, promijene ili zadrže svoje državljanstvo. One se posebno staraju da 

sklapanje braka sa stranim državljaninom ili promjena državljanstva muža 

za  vrijeme  trajanja  braka  ne  smije  automatski  promijeniti  državljanstvo 

žene, ostaviti je bez državljanstva ili joj nametnuti državljanstvo muža.» 

«Države  članice  priznaju  ženama  jednaka  prava  kao  i  muškarcima  u 

pogledu državljanstva njihove djece.» 

«Konvencija o pravima djeteta» iz 1989.godine, koju je ratifikovala skoro svaka 

država, sadrži dva važna člana, relevantna za državljanstvo: 



članu 2 se predviđa da su «Države članice (su) dužne da poštuju i 

osiguraju prava navedena u ovoj Konvenciji za svako dijete koje se nalazi 

pod njihovom jurisdikcijom, bez ikakve diskriminacije, bez obzira na rasu, 

boju, pol, jezik, religiju, političko ili drugo mišljenje, nacionalno, etničko ili 

socijalno porijeklo, imovinsko stanje, invaliditet, rođenje ili drugi status tog 

djeteta ili njegovog roditelja ili zakonitog staratelja». 







članu 7 se navodi da se «Dijete (se) prijavljuje odmah nakon rođenja i od 



rođenja ima pravo na ime, pravo da stekne državljanstvo i, koliko god je to 

moguće, pravo da zna ko su mu roditelji i pravo da o njemu brinu njegovi 

roditelji».  U  ovom  članu  se  takođe  predviđa  da  su  «Države  članice  (su) 

dužne da osiguraju ostvarivanje ovih prava u skladu s njihovim nacionalnim 

propisima  i  obavezama  koje  imaju  shodno  relevantnim  međunarodnim 

instrumentima iz ove oblasti, naročito u slučajevima u kojima bi to dijete 

inače bilo bez državljanstva». 

«Živim u kampu od 1971. godine, ali se nadam da ću se uskoro smjestiti negdje 

izvan kampa sa svojom djecom. Želim prava koja imaju državljani Bangladeša. 

Mi nemamo dostojanstven život: moja djeca ne rastu kako treba u kampu, ne 

obrazuju se, a bez obrazovanja mogu očekivati samo nekakav bijedan posao.»

Syedaha, lice bez državljanstva, koja živi u Bangladešu

Da li postoje neki regionalni sporazumi koji

se bave pravom na državljanstvo? 

Regionalni  instrumenti  potkrepljuju  pravnu  osnovu  prava  na  državljanstvo.  U  članu  20 



«Američke konvencije o ljudskim pravima» (

1

) (1969) se kaže da: 



«Svako ima pravo na državljanstvo. Svako ima pravo na državljanstvo države na 

čijoj teritoriji je rođen ako nema pravo ni na koje drugo državljanstvo. Niko ne smije 

biti proizvoljno lišen svog državljanstva ili prava na promjenu državljanstva.» 

Ove principe je naknadno podržala jurisprudencija Interameričkog suda. Mada je sud potvrdio 

da  uslovi  pod  kojima  se  dodjeljuje  državljanstvo  ostaju  unutar  domaće  jurisdikcije  svake 

države, takođe je ustanovio sljedeće: 



«Uprkos činjenici da je tradicionalno prihvaćeno kako su dodjeljivanje i priznavanje 

državljanstva pitanja o kojima odlučuje svaka država za sebe, savremena dešavanja 

ukazuju  na  to  da  međunarodno  pravo  zaista  nameće  određena  ograničenja  na 

opsežne moći koje država uživa u toj oblasti, te da se danas ne može smatrati kako 

je način na koji države regulišu pitanja koja se odnose na državljanstvo u isključivoj 

nadležnosti tih država.» 

(Interamerički  sud  za  ljudska  prava,  Savjetodavno  mišljenje,  «Izmjene  i  dopune 

odredbi o naturalizaciji Ustava Kostarike» (

2

), stavovi 32-34; tekst u 5 HRLJ 1984) 



Drugim riječima, države moraju uzeti u obzir međunarodne reperkusije po njihovo domaće 

zakonodavstvo  o  državljanstvu,  naročito  ukoliko  primjena  tog  zakonodavstva  može 

prouzrokovati apatridiju. 

Godine  1963.  usvojena  je  evropska  «Konvencija  o  redukovanju  slučajeva  višestrukog 

državljanstva i o vojnim obavezama u slučajevima višestrukog državljanstva» (

3

). Ta Konvencija 



je zasnovana na ideji, koju su mnoge države Zapadne Evrope prihvatale u to vrijeme, da je 

posjedovanje višestrukih državljanstava nepoželjno i da bi ga trebalo izbjegavati. Pošto je 

Konvencija iz 1963. godine ograničena u obimu samo na pitanje višestrukih državljanstava, 

1977. i 1993. godine dodata su dva protokola kako bi se pokrila srodna pitanja i odrazila 

teoretska i praktična dešavanja na polju državljanstva. Na primjer, Drugi protokol uz Konvenciju 

dozvoljava  sticanje  višestrukih  državljanstava  u  slučajevima  migranata  druge  generacije  i 

supružnika u miješanim brakovima i njihove djece. 

 

(1) Naziv na engleskom jeziku: American Convention on Human Rights, prim. prev. 



 

(2) Naziv na engleskom jeziku: Amendments to the Naturalization Provision of the 



Constitution of Costa Rica, prim. prev.  

 

(3) Naziv na engleskom jeziku: Convention on the reduction of cases of multiple 



nationality and on military obligations in cases of multiple nationality, prim. prev.  


Yüklə 0,61 Mb.

Dostları ilə paylaş:
1   2   3   4   5   6   7   8   9   ...   25




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©www.genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə