Državljanstvo I apatridija Priručnik za parlamentarce
Yüklə 0,61 Mb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- Poglavlje 1. Međunarodni pravni okvir za pravo na državljanstvo i za redukovanje apatridije
- Ko odlučuje o tome da li je neko lice državljanin određene države
- Stalni sud međunarodne pravde
- Haškoj konvenciji o nekim pitanjima koja se odnose na sukob zakona o državljanstvu
Ovaj priručnik ima za cilj da parlamentarcima pruži opširan opis međunarodnih principa koji regulišu državljanstvo i apatridiju. Međunarodno pravo daje državama široko diskreciono pravo sa kojim mogu da definišu njihov početni državljanski korpus, te uslove za sticanje, gubljenje i zadržavanje državljanstva. Međutim, principi ljudskih prava koji su razvijeni tokom dvadesetog vijeka limitiraju ovu njihovu slobodu ako ona dovodi do apatridije, odnosno ako se primjenjuje na diskriminirajući način.
Dok države zajednički rade na suočavanju s problemima koji su povezani s apatridijom, još uvijek postoje milioni ljudi širom svijeta koji nemaju efektivno državljanstvo. U ovom priručniku razmatramo prava i obaveze apatrida, koji su zaštićeni instrumentima međunarodnog prava, naročito «Konvencijom o statusu lica bez državljanstva» iz 1954. godine. (Uprkos nastojanjima koje je UNHCR uložio na propagiranju Konvencije iz 1954. godine, samo 57 država je ratifikovalo ovu Konvenciju; nasuprot tome, 146 država je ratifikovalo «Konvenciju o statusu izbjeglica» iz 1951. godine.) U priručniku smo takođe istakli glavne uzroke apatridije i ispitali na koji način vlade mogu osigurati da primjena njihovog nacionalnog zakonodavstva nehotično ne dovede do apatridije.
UNHCR je agencija Ujedinjenih nacija koja ima zadatak da pomaže u redukovanju pojave apatridije i da onim pojedincima koji nemaju državljanstvo pomogne da steknu efektivno državljanstvo. U ovom priručniku smo opisali šta sve UNHCR preduzima kako bi obavio ovaj zadatak. Takođe smo predložili praktične korake koje parlamentarci mogu preduzimati kako bi redukovali pojavu apatridije, počevši od preispitivanja i, ako je to neophodno, revidiranja njihovih nacionalnih zakona o državljanstvu, preko podsticanja njihovih vlada da pristupe međunarodnim sporazumima o apatridiji, pa sve do podizanja javne svijesti o problemima koji su povezani s apatridijom.
Ovaj priručnik takođe nudi pozitivne primjere kako se mogu razriješiti produžene situacije apatridije, zahvaljujući političkoj volji predmetnih država, angažovanju građanskog društva i pomoći koju pruža međunarodna zajednica. Ova «pozitivna iskustva» pokazuju da kada vlade, društvo i međunarodna zajednica rade zajedno, lica bez državljanstva konačno mogu uživati «pravo da imaju prava». Poglavlje 1. Međunarodni pravni okvir za pravo na državljanstvo i za redukovanje apatridije
Državljanstvo je veoma osjetljivo pitanje pošto predstavlja manifestaciju suvereniteta i identiteta neke države. Zato i ne iznenađuje činjenica da nesuglasice oko državljanstva mogu dovesti, a često i dovode, do napetosti i sukoba, kako unutar neke zemlje tako i između raznih država. U dvadesetom vijeku došlo je kako do porasta pojave apatridije širom svijeta, tako i do rastuće svjesnosti i brige za ljudska prava. Međunarodno pravo o državljanstvu tako se razvijalo na dva kolosjeka: da se pruži zaštita i pomoć onim pojedincima koji su već bez državljanstva i da se pokuša eliminisati ili barem redukovati pojava apatridije.
U principu, pitanja državljanstva potpadaju pod domaću jurisdikciju svake države. Međutim, primjenljivost unutrašnjih odluka neke države može biti limitirana sličnim aktivnostima drugih država ili međunarodnim pravom.
U svom «Savjetodavnom mišljenju o Dekretima o državljanstvu Tunisa i Maroka» iz 1923. godine, Stalni sud međunarodne pravde naveo je da je: «Pitanje da li neka stvar potpada pod isključivu nadležnost neke države ili ne, u osnovi je relativno pitanje; ono zavisi od razvoja međunarodnih odnosa.»
U stvari, Stalni sud je rekao da, mada pitanje nacionalnosti, u principu, potpada pod domaću jurisdikciju, države ipak moraju, bez obzira na to, poštovati svoje obaveze prema drugim državama u skladu s normama međunarodnog prava.
Haškoj konvenciji o nekim pitanjima koja se odnose na sukob zakona o državljanstvu». Činjenica je da su brojne države dale svoje komentare na «Savjetodavno mišljenje Stalnog suda» iz 1923. godine, s obzirom na to da je ono bilo vezano za izradu Haške konvencije o državljanstvu iz 1930. godine. Većina država je protumačila ovo Savjetodavno mišljenje kao ograničavanje mogućnosti primjene odluka o državljanstvu neke države izvan te države, naročito u slučajevima kada su te odluke u suprotnosti s odlukama o državljanstvu koje donose druge države.
Haška konvencija iz 1930. godine, koja je održana pod pokroviteljstvom Skupštine Lige naroda, predstavljala je prvi međunarodni pokušaj da se osigura da svako ima državljanstvo. U članu 1 Konvencije navodi se sljedeće: «Na svakoj državi je da odluči, shodno njenim vlastitim zakonima, ko su njeni državljani. Druge države bi trebalo da priznaju zakon te države ukoliko je on konzistentan s međunarodnim konvencijama, međunarodnim običajima i pravnim principima koji se generalno priznaju u pogledu državljanstva.»
Drugim riječima, način na koji država ostvaruje svoje pravo da odluči o tome ko su njeni državljani, treba da bude u skladu s relevantnim odredbama međunarodnog prava. Tokom cijelog dvadesetog vijeka, ove su se odredbe postepeno razvijale više u pravcu poštovanja ljudskih prava nego u pravcu prava države na suverenitet. Yüklə 0,61 Mb. Dostları ilə paylaş:
|