-Za razliku od svog učitelja Sokrata koji je bio pripadnik nižeg staleža, Platon je imao aristokratsko poreklo. Živeo je od 427 do 347 godine pre nove ere.
Stoička i Epikurejska škola
Pored Akademije i Likeja u Atini su se posle Aristotelove smrti pojavile dve nove filozofske škole. Specifičnost tih novih škola je u njihovoj filozofiji koja je bila mnogo više okrenuta praksi i sticanju životne mudrosti. U njima se praktikovala filozofija kao sredstvo za postizanje individualne sreće.
-
Stoa ili
Stoička škola je nastala krajem 4 veka p.n.e. na taj način sto je jedan stranac sa Kipra po imenu Zenon počeo da okuplja svoje prijatelje pod jednim tremom na Atinskom glavom trgu. Zenon je filozofiju učio na Akademiji kod Platonovog sledbenika Ksenokrata, tako da je njegovo učenje pod jakim uticajem Platonove i Sokratove filozofije. Za Stoike je vrhunsko
dobro bilo definisano kao vrlina, tj mudrost, hrabrost, umerenost i pravičnost. Oni su se rukovodili tezom
“Vrlina je dovoljna za sreću”. Što je značilo da se sreća ne nalazi u uživanju i zadovoljstvu već u moralnom življenju. Filozofija je za Stoike znanje koje služi mudrosti življenja. Poznati Stoiici, osim Zenona su :
Seneka (prvi vek n.e),
Epiktet (1. i 2. vek n.e.),
Marko Aurelije (2. vek n.e.) .
Oni
filozofiju dele na dijalektiku, fiziku i etiku. Iz Stoičke fizike je poteklo načelo
“Živeti u skladu sa prirodom”, to je značilo da se mudrost življenja sastoji iz uskljađivanja ljudske prirode sa božanskim semenom u čitavom kosmosu. Stoički mudrac pomoću uma i razuma suzbija u sebi svaki duševni nered tj, dominaciju afekata. Radi sticanja vrline Stoici razlikuju:
1) Ono što od mene zavisi.
2) Ono što od mene nikako ne zavisi.
3) Ono prema čemu mogu i moram da budem ravnodušan.
-Epikurejska škola je dobila naziv po njenom osnivaču Epikuru, nastala je u Atini krajem 4 veka p.n.e. Epikurova filozofija prirode je nastavli tradiciju Leukipovog i Demokritovog atomizma, a filozofija uopšte je po njemu delatnost koja istraživanjima i razmišljanjima ostvaruje srećan život. Samo ljudsko osećanje prijatnosti i neprijatnosti je u centru Epikurove filozofije, tj. kako izbeći bol i neprijatnost, a kako doživeti užitak, prijatnost i sreću.
Telesna bol se izbegava održavanjem dobrog zdravlja tj. umerenošću. Izbegavanje duševnog bola je znatno složenije i zahteva poznanje prirode stvari. Najznačajniji
duševni bol izaziva strah od smrti, međutim ako poznajemo prirodu znamo “da se smrt nas ništa ne tiče jer dok postojimo smrti nema, a kada smrt dođe onda nas nema jer ništa ne osećamo.”
-Platonova i Aristotelova filozofija je bila previše apstraktna i spekulativna za većinu Rimljana, tako da je Rimski praktični duh rado prihvatio Stoičku i Epikurejsku filozofiju, koje su se ticale mudrosti življenja.
Hrišćanska filozofija
-Već u samom početku Hrišćanstvo pokazuje sličnosti i vezu sa Helenističkom filozofijom. Prvi teolozi su bili filozofski veoma obrazovani, tako se u četvrtom jevanđelju kaže: “U početku beše logos, i logos beše u Boga, i logos beše Bog”. Može se reći da je teologija i zasnovana na filozofskim principima.
-
Origen je teolog koji je zasnovao prvu sistematsku teologiju. On je osnovao svoju filozofsku školu koja je bila pod jakim uticajem Platonizma, iako se pojavila 600 godina posle Platonove smrti. Osnova njegovog učenja je odbrana teoloških stavova filozofskim sredstvima. Origen prihvata Platonovu tezu o
konačnom broju duša, pre egzistenciji i post egzistenciji. Važno mesto u njegovoj filozofiji ima tzv. pad duše u telo, što se događa rađanjem.
-Drugi značajni teolog, koji bi se mogao nazvati filozofom je
Aurelije Avgustin. Rodio se sredinom 4. veka, a posthumano je proglašen na sveca.Njegovo učenje je pripadalo Hrišćansom Platonizmu. Posvetio je 13 godina svog rada delu
“U državi Božijoj protiv Pagana”. koja ima za cilj odbranu hrišćanstva. U tom delu se govori o dugotrajnoj borbi između
“Božanske države” I
“Zemaljske države”, a ljudska istorija se po prvi put vidi kao niz događaja koji imaju svoj tok prema jednom pozitivnom kraju državi Božijoj.
Srednjovekovna filozofija formirala se u okviru hrišćanske religije ali pod snažnim uticajem antičke filozofije, u početku često kao protivstav, ali kasnije sve više kao osnov za izgradnju jedne nauke o religiji -
Teologije. Neki od osnovnih problema kojim su se bavili srednjovekovni mislioci su bili:
odnos vere i razuma, problem univerzalija, saznanje Boga...
Problem univerzalija je u srednjovekovnu filozofiju ušao preko Porfirijevog uvoda u Aristotelove Kategorije.
Nominalizam je stanovište po kom je samo pojedinačno realno, a pojam nema posebnu egzistenciju, već predstavlja samo zajedničko ime za niz sličnih predmeta.
Realizam je stanovište po kom univerzalije postoje realno, kao posebna suptancijalnost i uzrok svega pojedinačnog.
-
Toma Akvinski živeo je u 13. veku i bio jedan od najvećih crkvenih umova (pripadao je dominikanskom redu). Pod jakim je uticajem Aristotelove filozofije, a posebno logike (Organon). Smatra da ne postoje dva znanja i dve istine, već da je
teološko i filozofsko tj. naučno znanje indetično. U političkoj filozofiji se protivi Avgustinovom razmišljanju, smatra da se istorijski gledano političke prilike nikada ne menjaju. Zalago se za vladavinom naroda preko moarha koji može da se svrgne ako ne radi u interesu naroda tj. ako postane tiranin. Sveti Toma je u katoličkoj crkvi najpoznatiji o dokazima o postojanju Boga.