Te u zagrebu fakultet organizacije I informatike
Yüklə 0,49 Mb. Pdf görüntüsü
|
- Bu səhifədəki naviqasiya:
- 4.4. Erdős i Renyi (1960.)
- 4.5. Pool i Kochen (1978.)
- 4.8. De Castro i Grossman (1999.)
13
Erdős i Renyi (1960.)
Vjerojatno najvažniji tekst za razvoj analize društvenih mreža je tekst Erdősa i Renyia iz 1960. godine koji se bavi evolucijom strukture nasumičnih grafova kako se povećava broj veza meĎu čvorovima.
Unatoč ranim doprinosima Solomonoffa i Rapoporta, teorija o nasumičnim grafovima doživljava pravi uzlet tek kasnih 50ih i ranih 60ih godina kada se na tu temu pojavljuje nekoliko važnih radova i to gotovo simultano. Ipak, meĎu njima, najutjecajnijim pokazali su se radovi Paula Erdősa i Alfreda Renyia koji se danas smatraju začetnicima moderne teorije o nasumičnim grafovima. Dva autora su kroz period od 1959. do 1968. godine izdali 8 znanstvenih radova koji su postavili temelje istraživanja mreža za sljedećih nekoliko desetljeća. Jedan od tih radova, izdan 1960. godine najvažniji je od njih jer se bavi evolucijom strukture nasumičnih grafova povećavanjem broja veza meĎu čvorovima. Osim toga dokazuju da se, kada se dovoljno bridova doda na graf, mnoga važna svojstva pojavljuju iznenadno, a ne postepeno kako bi intuitivno očekivali [Newman, Barabási i Watts, 2005., str. 12].
svijeta, rad Poola i Kochena, napisan godinama ranije, ali objavljen tek 1978. godine, prvi put u znanstvenim terminima definira fenomen poznat kao efekt malog svijeta. Ova dva znanstvenika u svom radu podižu pitanja koja će još godinama biti predmet istraživanja znanstvenika tog područja. Njihov članak započinje skupom pitanja o čovjekovom statusu u mreži i ta pitanja danas definiraju polje društvenih mreža. Ta pitanja su sljedeća: 1)
Koliko ljudi pojedina osoba iz mreže poznaje? Koji je broj veza pojedine osobe u mreži? 2)
Kako su te veze rasporeĎene? Koja im je prosječna vrijednost, koliko iznosi najmanji a koliko najveći broj veza pojedine osobe? 3)
4)
Kako su točno kontakti organizirani? Kakva je struktura mreže?[Newman, Barabási i Watts, 2005., str. 15]
Ipak, najbitnija pitanja postavljaju prilikom proučavanja interakcija izmeĎu dvoje ljudi unutar mreže. Istražuju koja je vjerojatnost da se dvoje nasumično odabranih pojedinaca iz mreže poznaje. Nadalje proučavaju kolika je vjerojatnost da imaju zajedničkog prijatelja ukoliko
14
se inicijalno ne poznaju, te koji je najkraći put u lancu poznanika koji povezuje dvije nasumično odabrane osobe. Tako postavljaju temelje za proučavanje pojave koja se u suvremenoj teoriji društvenih mreža naziva efekt malog svijeta. 4.6. Travers i Milgram (1969.)
Premda je ideja o društvenim mrežama 50ih i 60ih godina prošlog stoljeća postajala sve popularnijom u sociološkim krugovima, upravo ih je Milgram osvijestio i meĎu manje stručnim krugovima svojim eksperimentom malog svijeta. Jedno od njegovih najranijih i najpoznatijih istraživanja o ovom eksperimentu objavljeno je 1967. godine, ali značajnija djela i eksperimenti nastaju tek nakon ostvarivanja suradnje s Jeffreyem Traversom. Ovaj je znanstvenik ponovio Milgramove eksperimente i podupro tvrdnje detaljnijom i opsežnijom kvantitativnom analizom.Članak u kojem su Milgram i Travers koautori, izdan 1969. godine, jasno i detaljno objašnjava na koji su način proveli eksperiment malog svijeta.Sudionicima eksperimenta poslan je formular i od njih je zatraženo da, nakon što ispune svoje podatke, isključivo preko svojih poznanika dostave taj formular osobi koja je unutar njega odreĎena. Svaka sljedeća osoba trebala je učiniti isto i tako sve dok formular ne dosegne svoje odredište.
Eksperiment je završio s 29% uspješnosti, odnosno 64 lanca, od ukupnih 294, uspješno su dostavile formular na njegovo odredište. Duljina lanaca varirala je od 1 do 11, dok je prosječna vrijednost iznosila 5.2, te je na temelju tog izračuna odreĎen pojam šest stupnjeva meĎusobne udaljenosti. Diskutabilno je koliko su precizno sudionici eksperimenta samostalno pronašli najkraći put. U stvarnosti, oni su prosljeĎivali formulare poznatoj osobi za koju su mislili da je najbliža odredišnoj, ali lako se moglo dogoditi da je postojao neki drugi poznanik koji je, bez njihovog znanja, bio direktno povezan s osobom koja je bila krajnje odredište. Stoga bi realna meĎusobna udaljenost izmeĎu sudionika mogla biti i manja nego li je to eksperimentom prikazano [Newman, Barabási i Watts, 2005., str. 16].
posvetio svome radu koji društvenim mrežama pristupa na malo drukčiji način. On je proučavao jednu od najstarijih informacijskih mreža, mrežu citiranja unutar znanstvenih časopisa, u kojoj 15
svaki čvor predstavlja časopis a usmjerena veza od prvog čvora prema drugom označava da prvi časopis citira drugog u svojoj bibliografiji.
Čini se da je Price bio prvi koji je sagledao uzorak citiranja kao mrežu i koji je prezentirao detaljnu statističku analizu prikazane mreže. Zahvaljujući Eugeneu Garfieldu koji je sastavio bazu podataka citata, i Priceu koji ih je prezentirao u svojoj analizi, kvaliteta podataka o citatima znatno se poboljšala, što je rezultiralo time da i velik broj novijih istraživanja postane kvalitetnijima [Newman, Barabási i Watts, 2005., str. 17].
Posljednji u nizu povijesnih ličnostiza koje senavodi da su značajno utjecali na razvoj znanosti društvenih mreža su autori De Castro i Grossman jer njihov rad sažima ideju koje su se mnogi matematičari dotakli, ali je nikada nisu formalno istražili. Riječ je o Erdősovom broju, tako nazvanom u čast maĎarskog matematičara Paula Erdősa, kojeg smo spomenuli ranije i koji slovi za jednog od najproduktivnijih autora matematičkih radova. Erdősov broj je način opisivanja suraĎivačke djelatnosti i godinama je bio popularna tema ležernih okupljanja u matematičkim krugovima, a De Castro i Grossman su mu dali formalno značenje. Broj se definira na sljedeći način: Kako bi mu bio dodijeljen Erdősov broj, autor mora napisati znanstveni rad u suradnji s autorom koji ima konačan Erdősov broj. Sam Paul Erdős ima Erdősov broj 0.Kako je za života napisao oko 1500 matematičkih članaka, uglavnom u suradnji s drugim autorima, imao je 504 izravnih suradnika i to su ljudi s Erdősovim brojem 1. Autori koji su suraĎivali s njima,ali ne i sa samim Erdősom, imaju Erdősov broj 2, a to je skupina od6 593 čovjeka. Dalje, analogno tome, oni koji su suraĎivali s ljudima koji imaju Erdősov broj 2, ali ne i sa samim Erdősom ili bilo kime tko ima Erdősov broj 1, imaju Erdősov broj 3 i tako dalje. Osoba koja ne sudjeluje ni u jednom takvom lancu suradništva koje ga povezuje s Erdősom ima nedefiniran ili beskonačan Erdősov broj [Oakland University, 2010].
Yüklə 0,49 Mb. Dostları ilə paylaş:
|