Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

Kačić se ne upusti u daljnju prepirku. Njega je upravo boljelo, da se može o tom govoriti, da bi on išao k jednomu Hojkiću! I tužio se na tu zlu sreću, što mu se baš odanle nuđa pomoć, gdje ga čeka sramota. Ostavi Šmirganzove i ode u svoju sobu. Za čas eto Ružice. Bila je zaplakana, ali je nastojala, da mu se prikaže mirna.

- Krešimire, što ti je? - bojažljivo ga upita i tiho stane kraj njega. - Nemoj se ljutiti na majčicu, ona je za to ipak dobra, ona samo misli, kako da ti bude laglje.

- Ali k Hojkiću! - krikne bolno i nestrpljivo Krešimir.

- Ne - ne! Nemoj misliti, da ja to od tebe zahtijevam! Ja se u te uzdajem; kako ćeš ti, onako neka bude.

- O, Ružice, kako si ti dobra! - i on joj zahvalno poljubi obje ruke. - Pa toj dobroti da ne prinesem ma koju žrtvu? Žrtvu-! Zar je žrtva riješiti se svoje bijede? Zar je žrtva započeti prvim korakom, da se domogneš svoga kruha? A godine su ovdje, pa to mora čestit čovjek imati. No Hojkić, baš od njega! - Ove cijele noći nije Kačić oka stisnuo.

Ponos, mržnja, sramota s jedne strane, a s druge mila, ljubljena, prekrasna djevojka i konac dosadašnje gadne bijede i tolikih oskudica...

»Napokon, živjeti se mora, pa te nudio ma tko tom potrebnom koricom hljeba!« - usklikne žestoko i podiže se u postelji prvim osvitkom još polusiva dana. Negdje daleko, daleko, ili dolje razizemlje ili prijeko u drugoj ulici javljao se kokot hrapavim, nedovršenim »kukuriku«, i Kačić pomisli na apostola Petra! Lecne se i padne natrag nauznak. Sada usnu, a snivao je strašno mnogo. Među ostalim, da mu netko hoće Ružicu oteti, - ona da plače, a on da ni ruke ne može podići, da je obrani.

U toj se boli i strahu probudi. Još nije pravo ni oči otvorio, kad mu kroz vrata listonoša pruži list.

Pisao mu Narančić. Javljao mu, da će naskoro na put, gotovo za koji dan, no teška srca. Ljubljena njegova Vilma za nj je nedobitna. »Jednom sam imao prilike, da se s njom sastanem, - pisao on - to jest u nekom društvu. Moj šurjak Lucić naime priredio je izlet na Cesargrad. Bila kod toga i ona, bio sam i ja. Ah, da ti je znati, kako mi ju srce udaralo! No što ću ti o tom! Ja joj se ne usudih približiti, oh sram, sram me je bilo. A nekad - nekad slušah iz onih divnih usta: »Ja te ljubim!« Prijatelju! Strašno ti je to. Sada ta usta nemaju za me nego prezirno micanje. Ja sam potpuno nesretan, unaprijed sam znao, da će tako biti, al ipak pomisli, kod rastanka odvratila je moj poklon onako ravnodušno, kao i najstranijemu čovjeku. Da je bar traga bilo kakoj uzrujanosti, ljutosti ili čemu, - al ne, - upravo kao da nikad nisam bio za nju ništa. Boli to, moj Krešimire! No i ja sam grješnik! Ne smij se, al ja sada često pripijevam onu slavonsku koju si me baš ti prvi naučio. Sjećaš li se? Onu: »Grihota je divojku ljubiti, obljubiti, pa je ostaviti!« Pamti to, pa ćeš biti sretniji od svoga nesretnoga Živka!«

- Eto, a ja sam sretan! Da mu je ovaj čas tko rekao, da ide k Hojkiću, ne bi ni jedan tren oklijevao, već bi ga poslušao. Sad mu tekar sine pred očima sva strahota, kad bi Ružicu izgubio. A ne pođe li k mrskomu tomu čovjeku. Zar se ne izvrgava pogibli, da mu je otmu ili da barem odgodi zajednički život na tako daleko nesigurno vrijeme, koje je skoro ravno gubitku?

»Al, Hojkić, Hojkić!« I on osjećaše, da bi sebe čitava zatajio i svu dosadašnjost zanijekao, kad bi pošao k njemu.

Uto pođe, da traži među svojim knjigama i pismima snopić Narančićevih listova, pa da metne netom pročitano pismo k drugima. Tom prigodom nađe i onaj broj Bolićevih novina, u kojem su njega oštro napali. Sad mu se opet duša napuni ljutošću na Bolića i drugove. Dakle ovim ljudima, koji su svoj nesreći krivi - njima za volju da dalje trpim! - Pa kako navališe na me samo radi toga, što sam bio prepošten, pa im nisam pomagao bacati kamenje na čestita čovjeka! Oh - ovi divljaci, ovi kanibali, kojima nije najgadnije sredstvo suviše gadno, da ga prihvate u svojoj strasti. Zar njim za volju? -« prezirnim hladnim smijehom, gotovo glasno izgovori ove riječi.

»Ne njima nego Hrvatskoj za volju«, - šapće neki tajni glas duše u njemu.

- Zar da moram gladovati, - odreći se ljubavi svoje, baš ja, Hrvatska toga ne zahtijeva! Ta ja mogu Hrvatskoj koristiti na svakom polju. Pa napokon, Hojkić mi neka bude prva ljestva. I jest! Dođem li k njemu, moći ću učiti, načinit ću ispite, bit ću odvjetnik, pa onda! - mirio je onaj tajni svoj glas i šetao uzbuđeno gore dolje sobicom.

»Al Hojkić je beznačajnik, sebičnjak, on je izdajica, ti si ga sam javno takvim proglasio!« - javljala se opet ona skrovita strana duše.

- Napokon Hojkić misli, da je onako po zemlju dobro, kako on radi. Izdajnik, Bože moj! Da li je Bolić bolji, koji viče i buči na sva usta, da su svi tati, a ono prodaje seljaku za prljavih dvadeset forinti kući i kućište! Da, i odvjetnik R., i za njega sam pisao, da je izdajica, pa sam išao! - govoraše glasno, upravo bijesno hodajući od jednoga ugla do drugoga.

»Odvjetnik R. je prokušan rodoljub, makar da nije nikad bio od tvoje stranke, ali on je uvijek ustajao na obranu prava domovine, ničega se nije bojao. On je književnik, podupire sve narodne zavode, gorljiv je branitelj jezika, k njemu si mogao ići, jer napokon teži za istim, za čim i ti. Ali Hojkić, tomu nije nego do moći i novaca!«

- Što će sve te ludorije, ta književnost, taj iskvareni jezik, što da do toga držim! Svi ti zavodi postoje samo na nesreću naroda. Da ih samo nikada nije bilo! Zar ta njihova jugoslavska akademija, ili jugoslavski muzej, ili jugoslavska univerza, koja manje vrijedi od zadnje francuske ili ruske gimnazije, zar za to da više držim do R-a., nego li do Hojkića? Jer onaj sve to potpomaže, a Hojkić je pametan, te mu nije ništa do toga stalo, već prianja uz one, koji također ne ljube svu tu slavu!

»No s kakovim obrazom mogao bi ti pred Hojkića?«

- A što sam nekad bio protivnik njegov, - ej, to u politici nije drukčije! Zato nam ne treba, da budemo »vo vijeki« neprijatelji, pa čemu uvlačiti u privatni život političku kavgu? Radi Tinke? Ej, nije on prvi. Eto Živka -. Pa što to na mene spada, promislim li pravo? S kakovim obrazom, s kakovim obrazom? Ala sam lud. A s kojim sam obrazom lagao i potpisao laži pred rektorom, uvrijedio starca čovjeka, pobirao sve laži u kotaru i šiljao ih mirne duše u novine? A neka se uzme i to: pisao sam i u službenom listu, pa jesam li s toga ma jedan čas bio nevjeran svojim načelima? Bolić je pače tvrdio, da radim patriotički. Da, da, eto ti ga, tako sada; ako se materijalno pridignem, bit će štogod od mene, i ja ću domovini hasniti, Boga mi, ja idem!

»Ne, ne, ne! Kad si tako dugo čekao, čekaj, strpi se jošte. Bit će kod drugoga kojega odvjetnika. Ne, nemoj k Hojkiću!« - silno ga odvraćalo nešto u unutarnjosti njegovoj.

Još na ulici nije bio odlučan, bi li pošao k Hojkiću ili ne. Zamišljen krene prema Jelačićevu trgu. Bijaše tek oko devet sati. Ne sastajaše nikoga, nego silnu povorku i starih i mladih činovnika, koji su svi išli prema gornjemu gradu u razne urede, strogo, pravilno, odmjereno, kao naravnane kazaljke u dućanu kojega urara. Drugda je uvijek ili s rugom ili sažaljenjem pratio ove velike mučenike; ovaj put pak zaviđao je njima. »Imadu svoj kruh!« - mislio je u sebi.

Uto ga netko postrance dirne. Ogleda se, eto krojača, kome već pet mjeseci duguje nekoliko forinti.

- Gospodine, što je? - upita ga mali žuteljivi majstor, koji je samo na podbratku imao nekoliko dlačica, i stane tik preda nj, da ne bi Krešimir mogao poći dalje, da je sve i htio.

- Dakle, molim vas? - nastavi krojač nestrpljivim glasom, pogledavajući ga drzovito u lice.

- Strpite se, bit će sve! - odvrati Kačić i htjede dalje. No krojač uzme vikati i bučiti, da se je čitavo mnoštvo ljudi sjatilo oko njih. Kačić samo da nije ponikao pod crnu zemlju. A krojač je dugo, dugo još vikao, i tek kad je već sve psovke iscrpao, udalji se.

- Idem! - odlučno reče Kačić.

 

XLI.

Dva mjeseca kasnije sjedio je Krešimir, kako to čini čitavo vrijeme od dana svoje odluke, u elegantno uređenoj pisarni odvjetnika Hojkića. (Gospodin šef uzeo ga prvoga dana u svoju sobu, a nije pustio, da radi u velikoj sobi, gdje su dva pisara pisala). Baš bješe svršio neke silne komade i htio si smotati cigaretu, kad ga odvjetnik umoli, da pristupi k njegovu stolu. Gospodin odvjetnik bijaše prema njemu izvanredno, gotovo pretjerano uljudan, pače slađano ljubazan; samo jedno ljutilo je i smetalo Kačića, što ga je naime uvijek nazivao »mladim gospodinom«, a bili su malo ne istih godina.

- Vi ste htjeli pušiti, mladi gospodine? Izvolite - izvolite, ili stanite, zapušit ćemo ruske, prave ruske, evo gledajte škatulju. Dakle, jeste li zapalili? Dobro, - ja bi htio da nešto s vama razgovaram.

- Izvolite, spectabilis!

- Hm, ajte, ovi moji pisari sve bi htjeli da čuju. Ajdmo ovamo u kabinet!

Sav pod kabineta obložen je teškim sagom; u gornjem uglu kod prozora stoji pisaći stol od tamne hrastovine, nabavljen u jednoj od posljednjih industrijalnih izložba, te još sada kao da se zaboravilo skinuti, visi na njem glinena tablica uz napis: hors concours. Nad ovim stolom ispunja ugao pravi bronz, koji predstavlja muzu pjesništva s lovor - vijencem u ruci. To si je Hojkić sam naručio i posebice zahtijevao, da se taj vijenac pridade. Na podnožju statuete, dakako, urezano je: »Pjesniku Petru Hojkiću i njegovoj vili ushićeni štovatelji«. U sredini sobe namještenje okrugao stol od svijetla drva, okolo njega stoje meki niski foteljčići, presvučeni tamno-smeđom svilom.

Kačića još nije bilo ovdje, pa ga se dojmi taj sjaj i raskoš. »Gle ga, taj seljak, pa kakav je gospodin!« - nehotice mu mune glavom.

- Dajte sjednite! Meni se ne da danas raditi, bijes bi ga znao, a posla! I za saborski klub i za novine, a i ovdje! I Hojkić se pomnjivo spusti u fotelj i pokaže Kačiću, da to isto učini. - Razgovarat ćemo malko.

- Kako izvolite, - odvrati mu mirno Krešimir.

- Hej, mladi gospodine, kada kanite na ispit?

- Sada naskoro. Čitavo ovo vrijeme bio sam marljiv. - Kačić nije lagao. Otkada se njegovo imućstveno stanje poboljšalo, mogao je puno laglje učiti, a Ružica kao da mu je pri tom pomagala time, što je mirno i tiho uza nj sjedeći radila. Pa tako mu je bilo ugodno kod kuće za stolom pred knjigama probaviti vrijeme.

- No, što mislite, kad ćete biti sasvim pripravljeni?

- E, dakako, cio dan ne mogu učiti; zato mislim, da prije listopada neće biti ništa.

- Čujete, to je kasno! Vi ćete mi oprostiti, al ja sam iskren, pa mi je zbilja na srcu vaša budućnost. Vi ste zaručeni -.

Kačić mu ne odvrati ništa.

- Nemojte krivo razumjeti mojih riječi. Bože sačuvaj, da bih htio nepozvan pačati se u vaše stvari. Al ja, znate, svakomu rado pomognem, gdje mogu; napokon nadam se barem, da ste o tom uvjereni! No što da duljim. Vi ste našli djevojku, umnu i krasnu gospođicu, pa što bih ja onda odgađao! Molim vas, da i položite ispite, ej, onda je tekar trogodišnja praksa, onda još odvjetnički ispit, a onda još daj moli ovdje i ondje za stallum agendi. Vidite, vi morate računati, da vam još najmanje treba pet šest godina. Jer dobijete li makar odmah odvjetništvo, onda vam ipak treba tekar klientele. Dakle molim vas, koliko vam treba, dok budete svoji!

- Što ću, kad nije drugačije!

- Ej, to o vama ovisi; pođite u državnu službu, - izlane ujedared Hojkić, ali se čuvao kazati, da je bila jučer kod njega Šmirganzica.

- No i tamo treba mi ispita.

- No da, ali to traje nekoliko mjeseci, - a ne godine, kako za advokaciju. Uostalom meni nisu poznate vaše imućstvene prilike, oprostite, ali advokacija treba bar nekakav kapital.

- No ja barem ne bih rado u službu pošao.

- Ah, šta ćete, kad čovjek nije gospodar svoje sudbine. Noja vas ne razumijem; u službi imadete svoj sigurni dohodak, dok ste živi, ne treba vam se nevolje bojati. Pa onda karijera!

- Ali ja želim biti slobodan, raditi u korist naroda i domovine.

- A da, vama se još vrzu glavom takve misli. Slobodan! Tko je slobodan? Sve je to idejalizam, koji pristaje dvadesetgodišnjemu mladiću, ali ne čovjeku koji ima već dužnosti prema jednome biću. Zar vi kao činovnik nećete za domovinu i narod raditi? Nigdje, ni u jednome zvanju ne možete toliko neposredno djelovati. Uostalom de gustibus non est disputandum! - I Hojkić otpusti Kačića.

Došavši Kačić kući, nađe Ružicu zaplakanu. Zabrinuto stade je pitati za uzrok tuge, moliti je i zaklinjati, neka mu kaže, zašto je plakala; no ona nikako pa nikako, već sveudilj ponavljaše: »Ne mogu, ne mogu!« Pače se silila, da bude vesela. Napokon kad nije nikako prestao zahtijevati, da mu kaže, i kad se je već počeo ljutiti, otkrije mu, da se je prepirala s majkom poradi njega.

- Zašto?

- Majka, al ne ljuti se, majka misli, da ti sa mnom ne misliš ozbiljno, jer onda ne bi još i sada oklijevao, da pođeš u službu. Kaže, ako ti primiš kakovo mjesto, mogli bi se za koji tjedan uzeti, a ovako nikada. Ja sam te branila, a ona mi se počela groziti.

- Groziti? Čime groziti? - u strahu je on prekine.

- Ta onaj dosadni Iler ne da još uvijek mira, pa je majka rekla, da ću morati za nj poći.

- A ti, što reče ti?

- Zar ne možeš pogoditi! - I ona, kako je sjedila, podigne glavu ispruživ svoj krasni vrat, pa ga strastvenim, napola zaklopljenim očima pogleda, te blaženim posmijehom na usnama uhvati ga za ruku i privukav ga k sebi, poljubi ga tihim dugim cjelovom.

Njemu zaigra srce od milja, pa ako ikada, to je ovaj čas bio uvjeren, da je za volju ove djevojke moguć sve učiniti.

- Ja ću dokazati, ja ću dokazati! - uzme na to glasno vikati i pođe u svoju sobu. - Makar deset godina čekao, ja ću joj vjeran ostati.

Iza nekoliko dana dođe u Hojkićevu pisarnu Kolaček s nekim na glasu profesorom. Kolaček nije se sada više pravo sjećao, da li se je ikad u svom vijeku miješao među vikače i nezadovoljne elemente; pa je možda jedino svoju bogatu punicu, koja se je dugo smrti otimala, više mrzio od ma i najnježnijega opozicionalca. Ali zato je on sada bio zastupnik na ugarsko-hrvatskom saboru, te je često bio na dvorskim objedima, a nadao se još prvom prilikom postati saborskim predsjednikom ili barem potpredsjednikom. Ako to ne, onda će svakako biti član delegacije, pa dobit će orden, plemstvo!

Hojkić primi goste preljubazno, skočivši sa stolca, i odvede ih u kabinet.

- Svakako, svakako, vi ste dužni stranci. Jedan od naših najvještijih pobornika, pa da ne bude u saboru - čulo se glasno Kolačeka vikati.

- Molim, ako gospoda misle, zašto ne! Moja je patriotička dužnost, al vjerujte, imadem silna posla u kancelariji, a moj perovođa ipak još nije toliko vješt.

- Ne izvinjavajte se. Preuzvišenost nas je naročito zamolila za vašu osobu.

- Volja preuzvišenosti, zastupnika krune; vi znadete, ja sam graničar, a taj da je svoj život za cara i kralja.

- Gospodine Kačiću! Molim vas, dođite malko ovamo! - prekine Hojkić svoj govor sam.

Kačić pristupi, poklonivši se nespretno ponosnoj gospodi, koja su se neizrecivo važno držala.

- Vi ćete mi znati najbolje kazati, no molim, neka stvar ostane među nama! Evo gospoda žele i misle, da bih ja tamo u vašem kotaru kandidirao za sabor. Jesu li vama poznate prilike, te biste li vi mogli kazati, da li, i kako, i kroz koga bi čovjek mogao ondje prodrijeti?

Krešimir u prvi čas nije znao od udivljenja ništa reći, - smeteno i glupo tek mogaše gledati izbuljenih očiju ravno u Hojkića. Onda ga zaboli ovo pitanje. Zar je već tako duboko pao, da se Hojkić usuđuje njega takovo što pitati, s njim i pred njim uopće o tom govoriti? »Da - da, zašto sam išao k njemu?«

- Dakle što mislite?

- Zar ne, da je ondje lako? - umiješa se Kolaček.

- Lako! Jest, ali ne za gospodina Hojkića, - odgovori napokon Kačić.

- O, o, moj gospodine, vi se varate. Podžupan piše, - Kolaček se taj čas sjeti, da je podžupan upravo za ovaj kotar izvijestio, da prijeti pogibao, - no da, on javlja, da bi išlo.

- Napokon ide sve! - bez misli odgovori Kačić, koji je neizrecive muke trpio. - Dozvolite, poglaviti, da se udaljim.

- Molim, - hladno mu namigne Hojkić glavom u znak dozvole. - Vederemo, vederemo! - obrati se prema Kolačeku i profesoru.

- Dakle vi privoljujete?

- Jest. Ja ću još danas u banske dvore.

Na to se raziđu. Hojkić ostane u kabinetu, te je šetao gore dolje. Tako bi uvijek činio, kad nije bio čime zadovoljan. Zatim ujedared ode iz pisare, i za dobra pol sata vidješe ga elegantno odjevena, gdje je zakrenuo u Mesničku ulicu.

Poslije podne sjajilo se opet lice Hojkićevo od dobre volje.

- No, mladi gospodine, ta nemojte tako marljivo! Evo, izvolite jednu cigaretu, malko ćemo se odmoriti i razgovarati. Kazat ću vam nešto znamenito i zanimljivo za vas.

- Tako -? odvrati tek Kačić, no primi ponuđenu mu cigaretu i ustane sa stolca.

- Jest. Bio sam danas gore kod vlade, pa jer mi je uistinu vaša budućnost na srcu, - to sam se malko propitao, ne bi li bilo moguće, da budete namješteni.

- E, spectabilis, ta vi znadete, da ja toga ne želim.

- Vi dakle ne želite, da budete jednom svoj čovjek? Prestanite! Sve to nije nego koješta. Mislite li, da ćete tim što rodoljubno učiniti, budete li se uvijek s bijedom borili? Pomislite na Ružicu!

Kačić nestrpljivo makne glavom. Ljutilo ga, što se Hojkić ovako miješa u njegove stvari, - no ne usudi mu se ništa odvratiti. Ovaj zato nastavi:

- Vi ćete dobiti službu, pa ste sigurni za sav vijek, i vi i vaša žena i vaša djeca; - ta morate i na to misliti! Danas je takvo vrijeme, da vlada pozitivizam; samo za pozitivne ljude opravdano je, da su ovdje, sve drugo spada u Stenjevac. Valja računati, računati! - i Hojkić si pogladi dva tri puta dugu, lijepu bradu, pače je u zaboravu pritisne k ustima i stane je gristi. - Da, danas su takva vremena! - nastavi opet važno. - Pa, moj gospodine, upravo rodoljublje goni čovjeka dandanas, da tako radi. Držite li, da ja manje ljubim Hrvatsku od vas? Ne, toga ne smijete. Ne, ali ja u toj svojoj ljubavi neću da budem slijep. Što hasni vikati, bučiti, psovati, ostati ruku slobodnih, ili bolje da kažem, usta razvaljenih, pa za tu cijenu odreći se udobna života, a kad se tim ne postiže ni želja, da uradiš štogod. Čovjek mora računati sa činjenicama. One su pak takve, da se ništa ne da postići, pa treba čuvati ono, što imaš. Svladati se ovako jest najveće rodoljublje. No tko vam kaže, da vi u službi ne možete za narod ništa raditi? Upravo ovdje!

Dolazak Kolačeka, Salajića i profesora prekine dosadašnju zabavu.

- Vi ste doktore bili kod bana? - upita ga odmah Kolaček, ne metnuvši ni šešira iz ruke.

- Jesam. Preuzvišeni svakako hoće.

- Ma dakako. Vi i onako radite već za naše saborske stvari, što će dakle biti istom, budete li jednom u saboru.

- A treba jednom, da dobijemo što odlučnijih ljudi. Ovi pretjeranci, Bože moj, ako se čestito ne osiguramo, sve bi mogli pokvariti. Ne znaju oni, kako sve o vlasu visi, bome neće trebati mnogo, pa eto ode nam autonomija! Šta onda, - vjere mi -, neće se tada za Hrvatsku maknuti ni jedan cigli prst u čitavoj Evropi. A ipak je sada lijepo hrvatski uredovati! No na to naši ekzaltadosi i ne misle. A pomislite, kako ti postupaju. U današnjoj sjednici podnio je Bolić interpelaciju, kojom pita »očinsku i vrijednu« vladu, da li je istina, da je doktor Lucić, poznati uzuraš, jednoga svoga dužnika otrovao, jer mu nije htio platiti stotine na stotine; pa kad je zastupnik vlade smjesta odgovorio, da ne dopušta na nedužna čovjeka ovako napadati, onda je Bolić stao vikati, psovati i bučiti, da je predsjednik bio prisiljen sjednicu dignuti. Zar onda neće sav naobraženi svijet kazati, da za Hrvate nije sabor?

- Jest, jest, divljaštvo! - potvrdiše u jedan put Salajiću i Kolaček i Hojkić i profesor.

Kačić je jednako šutio i stajao kod svoga stola. U prvi mah htio je prekinuti Salajića, no kad je ovaj saopćio Bolićevu interpelaciju, bješe od boli i odurnosti preneražen. »Pa da se uz takve ljude dade štogod učiniti; zar da onda vjeruješ u njihova sredstva? A ja odbijam od sebe ovo, što me sada jedino može sretnim učiniti!« - govorio je u sebi gorko i manjom je suprotivnosti slušao razgovor Kolačeka i ostalih, koji su slavili svoju politiku opreznosti, samozataje i mudre obzirnosti. Nekoć bi im bio doviknuo, da toga ne čine nego u sebične svrhe, a sada kao da je postao posve malodušan i uvjeravao sama sebe, da ti ljudi ipak nisu tako zli, kako je mislio.

Salajić se pače poređivao Alkibijadu i njegovoj politici prema Špartancima, kad se je radio o atenskim zidinama, a Kačić kao da mu je vjerovao.

Poslije dade Hojkić donijeti butiljke pravoga burgundca, te se čitavo društvo povuče u pokrajni kabinet. Kačić morade također s njima. Njemu bude pače sada ugodno, što sjedi među ovom znamenitom i moćnom gospodom. S politike krene govor na druge dnevne malice, a tom je prilikom mogao svaki od njih do dvadesetak imena »domorodaca« nabrojiti, koji ih oblijeću svakakvim molbama, da ih kod vlade preporuče. Salajić morao je pomoći ovomu kapelanu, da dobije župu ili barem upravu župe; onome odvjetniku, da dobije povoljnu rješidbu; trećemu opet neka ishodi zajam i tako dalje. A Kačić slušajući ta imena čisto se snebivao; ta gotovo za sve je znao, kako su silni protivnici vladi.

»A samo ti da budeš tako lud!« - sve mu je u unutarnjosti klicalo, i ozvanjale u njem onomadnje Hojkićeve riječi: »Pozitivizam - pozitivni ljudi!«

Kad su Kolaček, Salajić i profesor otišli, htjede se i Kačić udaljiti, no Hojkić ga pridrži.

- Ostanite malko! Ja bih ipak htio, da budemo na čistu.

- Glede čega?

- Ma glede vas. Vi ćete uvidjeti, da mi treba pravi perovođa, koji je ispitan, koji me može kod suda zastupati. I Hojkić dostojanstveno pogladi bradu.

Kačiću je malo ne prestalo srce udarati.

- Hm, a ne bih rado, da opet toliko patite, a nuđa vam se prilika, sutra već možete biti imenovani.

- Ma i za to treba ispita! - otkine se u strahu Kačiću.

- Dakako, no ja mislim, meni za volju - da - rekoše mi danas gore kod vlade, da bi i bez ispita išlo.

- Što! - usklikne Kačić veselo, a da nije bio svijestan o tom veselju.

- No da, oni bi vas privremeno imenovali, dakako - no samo morate vi - da ste pametni i da se okanite tih mladenačkih pretjeranosti, jer to, dopustite mi, i nije više za vaše godine.

Kačić ne odvrati ništa. Sjeti se Ružice i gledao ju je u duhu, kako bi sretna i sva sjajna od radosti bila, da joj kaže: »Eto, sad možemo!« Oh, i jedna ljepša slika od druge zabrodila mu u duhu, gdje je svagdje vidio sebe i nju u malom dražesnom kućanstvu, gdje se brinu jedino o tom, kako će ljubavi svojoj ugoditi.

- Što, moj mladi gospodine, svaki je sebi najbliži. Zar da opet gladujete? A eno zaručnice! Pak ja vam opet velim, kao činovnik imadete prilike najprije narodu pomoći i za nj raditi. Vi ste valjan i darovit čovjek, od vas možemo se nadati nečemu; a dođe li mjesto vas kakav glupan ili nepoštenjak, zar ste onda rodoljubni bili, kad ste mu prepustili mjesto?

- Istina je, al ja sam uvijek drukčije pomišljao svoju budućnost.

- Nemojte više o tom ni govoriti. To ste onda morali dosad drukčije raditi. Već ste promašili.

- E dakako, pravo velite, napokon ja bih -

- Tako, tako! - uleti mu u riječ Hojkić, - drago mi je, što uviđate.

- Ma jest, čovjek može svagdje koristiti narodu.

- Evo, sad ste pravo rekli. Dakle da nastavimo. Kako jur rekoh, oni bi vas i bez ispita imenovali za političkoga činovnika; pomislite, lijepa služba, imadete za prvi mah do hiljadu forinti plaće, a gdje su komisije? Boga mi, može se lijepo i udobno živjeti. A ja bih nastojao, da dođete u dobar kraj ili makar k vladi.

- Boga mi, to bi gotovo još najbolje bilo; napokon -

- Dakako, znate, vi ste politički kompromitirani; no - no, ne traži se u vašoj službi, da činite političke usluge, ali naposljetku i vlada mora sigurna biti, koga drži u službi, jer bi drugačije mogla doživjeti, da najvećemu protivniku povjeri državne poslove. To pak ne smije da bude; dakle vi bi morali dokazati, da ste - da se smije u vas pouzdati.