Uvodno predavanje



Yüklə 27,16 Kb.
tarix06.02.2018
ölçüsü27,16 Kb.
#26169

22.2.2011. – uvodno predavanje

Radimo centralnu ključnu temu Aristotelove metafizike koja je ekvivalentna Platonovom eidosu. Ono što istinski jeste jeste ousia. I to je tema ovog našeg kursa. Mi se nećemo baviti svim aspektima ousia, kako se razmatra u drugim Aristotelovim spisima, već ćemo se usredsrediti na suštinska tematizovanja ovog pojma u Kategorijama i u Metafizici, koja zapravo predstavlja ključni materijal za našu temu. Tu Aristotel se upravo bavi strukturom realnosti, onim što u najvišem smislu istinski jeste, a to je ousia. Naravno, prisustvo tog pojma postoji i u drugim spisima.

Bavićemo se pojmom ousia (usija), a ovaj pojam kao i drugi filozofski pojmovi, jeste pojam iz običnog grčkog jezika. Prevod na latinski substancija, nije sasvim adekvatan. Zato što on radi ono što pod stoji, a nije to pre svega grčka usija. Ovaj termin potiče od Cicerona koji je prvi preveo termin usija na latinski jezik i time osiromašio bogatstvo ovog termina koje postoji na grčkom jeziku. Usija se prevodi na srpski jezik, odnosno na hrvatski jezik, kao bivstvo. Bivstvo se uglavnom koristi u hrvatskim prevodima, a i ne postoji standardizovan prevod usije na srpski jezik. Često se događa da se prevodi na različite načine. Zbog te zbrke koja može da nastane, Irina predlaže da koristimo transkribovanu grčku reč na srpski jezik – usija. Time se izbegavaju ove teškoće. Drugo kada je reč o bivstvu, bivstvo ne sadrži ono što usija sadrži kao filozofski pojam, a to je jedinstvo bića i suštine. Usija je i biće i bit, u filozofskoj upotrebi. U ovim prevodima nailazimo na prevod bivstvo = usija. I u hrvatskom i u srpskom prevodu. Kada je reč o drugim pojmovima Metafizike, moramo biti obazrivi. Aristotel je prvi koji uvodi filozofsku terminologiju. Delta knjiga metafizike je prvi filozofski rečnik u istoriji filozofije. Kod aristotela su značenja reči vrlo važna, ne smeju se mešati ili se preko njih olako prelaziti. Naravno da je filozofski jezik deo svakodnevnog jezika i kada filozofiramo ne možemo biti na nekoj meta distanci sa koje posmatramo šta se događa u govoru običnih ljudi, kada filozofiramo u našem objekt jeziku, ma koliko težili da budemo na meta nivou, zbog toga aristotel kao rodonačelnik preciznog i jasnog mišljenja, neke termine koje definiše kao filozofske termine, koristi ih višeznačno. Prosto i jezik je takav da ne dopušta takav rigidni oblik preciziranja, na kojem može aristotel insistirati. Takvo preciziranje nije moguće. Aristotel nastoji da kodifikuje jezička značenja i da ih uskladi sa pojmom bića. Usija je reč iz kolokvijalnog grčkog jezika i ona znači na običnom grčkom jeziku imanje, bogatstvo (nešto vrlo materijalno), a to znači i lat reč substancija. Romani Džejms Ostin: a man of substance – čovek koji ima dobro imanje, koji je težak, koji je imućan. Tako da i supstancija i usija na grčkom znače izvorno to bogatstvo i imanje. Tek sa Platonom usija dobija filozofsko značenje. (Epekeina tes usijas – ideja Dobra nadmašuje usiju – očigledno da nije reč o imanju i bogatstvu, nego nadmašuje sve ono što jeste). Usija je jednaka sa to on (biće) ili to einai. Kod Platona znači biće i suštinu. Često se poistovećuje sa eidosom ili sa onim po sebi. Kod Platona se nailazi na takvu upotrebu. Kod Aristotela usija je centralni pojam i šta on sve znači ćemo se baviti tokom ovog kursa. Znači i biće i suština, između ostalog. Aristotel pokazuje svu težinu kako odrediti uzroke i načela onoga što jeste, kako objasniti strukturu realnosti, koja je upravo ta usija.

U Kategorijama Aristotel uvodi pojam, to je prva kategorija. Kategorije su najopštiji pojmovi, koji su nedefinljivi, oni se mogu nominalno samo definisati. Ali Aristotel ne određuje isto ili ne na isti način usiju u Kategorijama i u Z,H,O knjizi metafizike. Čak i ako je zaključak negde isti, po nekim autorima, ali po njoj nije, u Kategorijama i Metafizici. Čak i oni koji smatraju da je rešenje izlaz iz situacije koja je servirana u Kategorijama u Metafizici to jako jednostavno izgleda, koliko god po nekim autorima ta rešenja izgledala ista, ona se izlažu na potpuno različit načina. Bez obzira što neki smatraju da ona imaju isti rezultat, Aristotel uvodi različite pojmove u Metafizici. Tematizovanje usije u Kategorijama i Metafizici, bavićemo se sledećeg predavanja. Posle uvod u zeta knjigu, šta bi sve mogla biti usija. Kad je reč o zeta knjizi, prvo razmatranje je logičko-pojmovnog karaktera. Naročito kad uvodi drugog kandidata za usija (što se prevodi kao štastvo), onda aristotel prvo razmatra, pošto je to logički pojam, on koristi reč logikos, formalno ispituje taj pojam. Potom analitika postojanja i supstancije. Ključno za njegovo učenje o usiji. Potom razmatramo ostale kandidate, i u eta knjizi bavićemo se upravo strukturom čulno opažljivih stvari. Vrlo važno pitanje za odgovor na pitanje kakav je odnos saznanja i bića, odnosno saznanja i stvarnosti jeste problem definicije (njom određujemo šta neka stvar jeste, prema platonu i aristotelu definicija je ključno oruđe saznanja). Aristotel je izmislio silogizam. Izmislio je određeni dokaz koji se može formalno predstaviti. Gde znate iz dve premise sledi zaključak. Međutim, aristotel je dovoljno platonovac da smatra da je definicija polazna osnova svake nauke. Zbog toga je vrlo važno da se ispita odnos definicije i usije, jedinstva definicije i usije. Tu pronalazimo veoma zanimljiva filozofska pitanja. Poslednja predavanja biće posvećena ključnim pojmovima theta knjige metafizike – moć, mogućnost i stvarnost, ili potencija i aktualizacija. Zašto su nam ovi pojmovi potrebni da bismo rekonstruisali aristotelovo učenje o usiji, to ćemo nastojati da pokažemo. Ovaj odnos je vrlo važan za srednjevekovnu filozofiju, Hegela... Intrisično je važan za aristotelove pozicije, ali je važan i za potonju istoriju filozofije. Ovaj odnos je vrlo kompleksan. To je otprilike sadržaj ovog kursa. Prvi deo se bavi lociranjem, prvi deo se bavi zapravo samim spisom metafizika i lociranje prve filozofije u samom aristotelovom sistemu nauka. Zatim učenje o usiji kao kamen temeljac prve filozofije, u logičkom smislu kategorija pa porediti s metafizikom. Potom ćemo ući u središnje knjige metafizike, razmatrati četiri kandidata, zašto zadovoljava pa ne zadovoljava, da bismo došli do rešenja šta jeste usija. I pokazati zašto su pojmovi potencijalnosti i aktualizacije nužni za razumevanje aristotela, ali kao i veliki broj drugih autora.

Literatura. (silabus na sajtu)

Konsultacije: posle njenog predavanja, u 20h, kancelarija 361.

Petak, vežbe: Alfa knjiga Metafizike, 980a-983b5

 

Drugo predavanje.



Metafizika nije aristotelova reč. Metafizika nije ni reč iz kolokvijalnog grčkog jezika metafizika je reč koju je u iznudici skovao aristotelov učenik andronik sa rodosa. Nastala je u iznudici a postala jedna od najznačajnijih filozofskih pojmova. Znači, to je pojam koji je nastao, odnosno reč koja je skovana u iznudici a postala je jedna od najznačajnijih filozofskih reči, i označava ili se barem može zameniti sa samom filozofijom ili njenim nosećim delom. U drugoj polovini 20.veka, od kraja 19.veka od ničea na ovamo, naročito kod hajdegera, potom kod postmodernista, metafizika je ključni pojam, ali metafizika koju treba da dekonstruišemo, destruišemo. Metafizika je ono na šta određujemo svoju poziciju. Kritika metafizike iz jezičko-analitičke tradicije, anglo-saksonskog porekla, između ostalih. Ovaj pravac nastao je u Beču početkom 20.veka. Metafizički iskazi kod jednog Vitgenštajna, kod Karnapa postaju iskazi koji nemaju smisla. Ako kažemo da postoje, da ima smisla govoriti što je empirijski proverljivo ili što je logički zasnovano, ali neosporno logički zasnovano, onda se postavlja pitanje koji je status metafizičkih iskaza i šta ti termini upotrebljeni znače. Karnap analizom pokazuje da oni ne znače ništa, dok vitgenštajn izgovara čuvenu rečenicu u Traktatusu – ono o čemu se ne može govoriti, o tome valja ćutati. Međutim, sve ovo vam pokazujem od njenog rođenja ovog imena koji je dao andronik ovom spisu do njene krize koju mu živimo, koja nije sasvim odbačena ni u jednom od ovih pravaca, ali je oštro kritikovana i uzdrmana je njena pozicija, sve nam to pokazuje koliko je metafizika značajna i vredna proučavanja. Kada neko kritikuje nešto toliko, to ima značaja. To nam govori o efektima takve jedne filozofije koja od aristotela pa na ovamo vuče svoje korene.

Sam naziv ovog spisa. Metafizika kao reč nije postojala u grčkom jeziku i ona je složenica meta ta physica. Meta ono što je iznad fizike. Naime, andronik, aristotelov učenik, koji je vršio klasifikaciju aristotelovih rukopisa, odnosno rukopisa sa aristotelovih predavanja ili njegovih beleški za predavanja, uglavnom su ovakvi svi spisi aristotela, nije ih pripremao za objavljivanje. Andronik s Roda koji je vršio pripremu tih rukopisa za prepisivanje i umnožavanje on je naravno vršio određenu klasifikaciju tih rukopisa i pošto je došao do rukopisa koji je bio iznad rukopisa koji se bavi fizikom, problemima filozofije prirode, iznad toga se nailazio neimenovan rukopis, andronik sa roda nije znao kako da imenuje ono što aristotel nije, on je rešio da to imenuje kao rukopis koji ide posle ili iznad je rukopisa koji se bavi fizikom, pa je nazvao posle fizike ili iznad fizike. Tako je nastao taj sudbonosni pojam u istoriji svetske filozofije. Sam taj naziv je obeležio istoriju metafizike i postavlja se pitanje kako jedna takva banalnost kao što je slaganje rukopisa može da obeleži istoriju jednog pojma. On je to obeležio tako što se metafizika upravo bavila onim što je iznad fizike, i onim što je izvan fizike a što nije bez ikakve veze sa fizikom. Ono što nadilazi znanja koja su čulno opažljiva i koja pripadaju ovom svetu koji nas okružuje a koji su istovremeno iznad tog sveta. Metafizika se bavi nečim što se ne vidi, što nije čulno opažljivo, a što pledira da objasni da da smisao onome što se vidi. Metafizika se bavi onim što se ne vidi, a što je realnije od onoga što se vidi. Ona je izvan prirode, nema je u prirodi, ali daje smisao prirodi, ili ima ambiciju da odgovori na suštinska pitanja fizike. Odnosno na ona pitanja bez kojih se fizika ne može fundirati, ali nije ovo neki misticizam, koji nema veze sa prirodom, nego je metafizika nešto što je u vrlo bliskoj vezi sa prirodom, kao što je i sam termin. Metafizika je tako konstituisana da bez te veze sa fizikom, sa prirodom, sa prirodnim fenomenima se ne može shvatiti. Metafizika je nešto što je izvan, iznad, posle itd. fizike, što nije fizika a što je uvek u odnosu sa fizikom. A u slučaju aristotela nešto što objašnjava totalitet svih fizičkih fenomena. Tako je nastao naziv ove knjige i tako je nastala ova reč. Iz ovoga zaključujemo da metafizika nije aristotelova reč, to je reč andronika sa roda. Ali pod onim što mi razumemo kao metafiziku, aristotel koristi nekoliko naziva u alfa knjizi: sofia, filosofia, prote filosofia, theologike episteme. TO su izrazi koje aristotel koristi kada govori o metafizici. Sva ova određenja su ušla toliko uticala na delatnu istoriju na istoriju ona su uticala na razvoj potonji razvoj evropske metafizike, sva ova aristotelova određenja, koja su skrivena iza ovih pojmova koje aristotel koristi. Knjiga pod nazivom meta ta physica se sastoji iz 14 knjiga. Prva knjiga iz koje dominiraju ovi nazivi jeste alfa knjiga. Ima autora koji smatraju da je ona ranije pisana zbog stila i nedovoljno formiranih pojmova, nema pojma prote filosofia, koji koristi već u gama knjizi ili ove pojmove o podeli filozofije iz epsilon knjige. Zato neki smatraju da je alfa pisana ranije. Kada je reč o hronologiji, ne može se tačno utvrditi šta je pisano ranije ili kasnije, ne postoji neposredno empirijsko svedočanstvo za tako nešto. Ono što je nedvosmisleno, po meni, i čak vrlo logično jeste da baš alfa knjigom metafizike treba da počne izlaganje onoga što aristotel u ovom spisu izlaže. Zašto? U alfa knjizi on nas postepeno uvodi u to kako se rađa filozofija, s jedne strane na subjektivnom planu, kako se kod svakoga od nas rađa filozofija, odakle nama potreba da postavljamo neka pitanja o postanju sveta, o strukturi sveta, itd. da postavljamo takva čudna pitanja, kako dolazimo do toga. S druge strane kako se različiti stepeni znanja dovode do toga da se rodi filozofija. Filozofija se ne može tek tako roditi, to pokazuje. Za to prema aristotelu moraju biti zadovoljeni određeni preduslovi koje on naziva nekom vrstom luksuza i dokolice. Slobodno vreme i dokolica su potrebne, kad završimo nužne potrebe i imamo slobodnog vremena, mi možemo da se posvetimo takvom razmišljanju. Drugo što je bitno, drugi preduslov za rođenje filozofije jeste naša ljudska priroda, mi smo radoznali po prirodi, čovek se od životinje još i po tome razlikuje, i teži da odgovori i na pitanja koja nemaju nikakvog praktičnog interesa za njega. Čovek je radoznao i čovek se čudi. O tome ćemo govoriti sledeći čas kad budemo čitali alfa knjigu. Aristotel ne navodi ali podrazumeva da je za rođenje filozofije potrebna i izvesna ne izvesna nego vrlo rafinirana obrazovanost. Da bi se rodila filozofija u jednoj naciji nacija mora biti obrazovana. Moraju se pevati takvi stihovi kao što su iz ilijade i odiseje, mora postojati euripid, sofokle, itd. da bi se u jednom takvom miljeu rodila filozofija. Ljudi koji su prosti duhom teško da mogu da rode filozofiju. Ona zahteva jezik koji nas priprema za bavljenje njom. To je takođe jedan od preduslova za bavljenje filozofije koji nije ekspliciran. Sem toga, aristotel hoće da pokaže kako se filozofsko znanje razlikuje od znanja nekog umeća i na osnovu čega, na čemu počiva ta razlika i koji je njen smisao. Onda uvodi svoju teoriju, čuvenu, o četiri uzroka i tom teorijom hoće da kaže da je ona jedan od načina da se odgovori na ono što je ljude čudilo. On se tu poziva na spis o prirodi gde je uveo teoriju od četiri uzroka. Polazeći sa tog filozofskog stanovišta aristotel pristupa, kao što će činiti svi filozofi veliki posle njega, proučavanju razmatranju istorije filozofije. Polazi od svog stanovišta, u ovom slučaju teorija uzroka, koja je po njemu najbolji eksplanatorni model i na osnovu toga razmatra dostignuća i ograničenja filozofija svojih prethodinka, počevši od Talesa pa nadalje. Zbog aristotela smatramo talesa prvog filozofa, to je on rekao. To što istorija filozofije smatra talesa prvim filozofom a miletsku školu prvom školom, razlog za to je aristotel. Aristotel je svedočanstvo za razumevanje presokratovske filozofije. Alfa knjiga daje prvu istoriju filozofije u istoriji filozofske misli. On ne daje doksografski prikaz šta je neko mislio, aristotela zanimaju filozofski problemi i koliko su određeni filozofi umeli da odgovore na određene filozofske probleme koji su za aristotela relevantni. I tu naravno sem ocena aristotelovih, on daje prilično veran prikaz različitih filozofija. Aristotel ima na neki način naučni duh, nekad ume da se ogradi od svojih naklonosti i da neku materiju izloži objektivno, na jedan prihvatljiv način koji nije pristrasan. Naravno, to nije uvek slučaj. On završava svoj istorijsko-filozofski prikaz Platonom i platoničarima. postoji i alfa minor knjiga, pored velike alfa  - kratka rasprava o nečemu što će u daljem sledu rasprave biti važno, odnos teorije, tu uvodi već matematiku, teorije kao delatnosti filozofa, filozof je teoretičar, kao i matematičar i fizičar, nabacuje nekoliko zanimljivih pitanja kojima će se posle baviti, ovde se ne bavi njima na sistematičan način. Potom, beta knjiga metafizike je možda jedna od najtežih knjiga metafizike. Ona zapravo počinje izlaganjem aporija. Drugim rečima, izlaganjem nekih nerešenih filozofskih pitanja, problema koja zapravo predstavljaju motivaciju za dalje nastavljanje ove knjige. Znači, prava filozofska rasprava ne počinje dogmatično, nego počinje nekim problemom, zašto ja pišem nešto, zato što sam uvideo neki problem, zato što ne znam kako da ga rešim, hoću da ga objasnim, hoću nekog da iskritikujem, dobre filozofske rasprave počinju nekim aporijama, nekim misaonim teškoćama iz kojih treba izaći. Beta knjiga ove aporije samo pojmovno artikuliše, objašnjuje smisao ovih teškoća, ne razrešava ih. Aristotel sledeću knjigu ne započinje tako što će odgovarati na misaone teškoće iz beta knjige, on to odgovara na posredan način kroz celu metafiziku i kroz celo  filzofsko stvaralaštvo, a ostavlja nam prostora da mi sami pronađemo odgovore na teškoće koje je postavio. Gama knjiga metafizike počinje definicijom metafizike, odnosno definicijom prote filosofia, prve filozofije, čime se ona bavi. Pitanje čime se ona bavi, na jedan čudan način, dolazi polazi od def prve filozofije, preko predmeta prve filozofije, onda dolazi do načina iskazivanja prve filozofije, a zatim do problema usije. TO je sadržaj prvog dela gama knjige. U drugom delu gama knjige aristotel se bavi načelom neprotivrečnosti. Aristotel to načelo, platon je već načelo suprotnosti odredio, međutim, aristotel uvodi princip neprotivrečnosti koji je užasno važan za filozofiranje i koji predstavlja preduslov smislenog govora onoga što je predmet prve filozofije ali i mišljenja o bilo čemu. Delta knjiga nam daje prvi filozofski rečnik u istoriji filozofije, to je rečnik filozofskih pojmova, to je najbolji rečnik filozofskih pojmova, dao je matricu kako treba pisati fil rečnike i šta treba da sadrže. On kreće od značenja tih reči u grčkom jeziku, mnogi od tih pojmova aristotel daje filozofsko značenje, i pokazuje kako postoji bliska veza između upotrebe tih reči u običnom jeziku i njihove filozofske upotrebe. Kako je ta veza užasno bitna za razumevanje filozofskih termina. Vrednost neke stvari najčešće nam pokazuje trajanje te stvari, ako filozofski termin zaživi, to znači da je dobro odabran. Ove aristotelove reči su zaživele, bez njega ne možemo filozofirati, bez ovih pojmova u delta knjizi. U epsilon knjizi izlaže podelu filozofije,odnosno podelu nauka. Pri tome uvodeći i kriterijume podele nauka. Kriterijum podele nauka kao i određenje prve filozofije, druge i treće koje spadaju u teorijske nauke, time ćemo se baviti na sledećem predavanju. Sada počinje zaplet koji nas ovde zanima, a to je počinje zeta knjiga metafizike koja počinje pitanjem o usiji iznoseći četiri kandidata i ne odgovarajući baš tačno šta je usija, ispostavlja se da nijedan od ovih kandidata nije usija, nego je nešto peto. U eta knjizi on se bavi prirodom čulno opažljivih supstancija i ono što je u njima stvarno. Theta knjiga je posvećena ovim aristotelijanskim ključnim pojmovima kako za razumevanja učenja o usiji ali i njegove filozofije uopšte, razlika između potencijalnosti i aktualnosti. Kako dinamis i energeia se dovode u vezu sa usijom, odnosno sa onim konstituentima koji sačinjavaju stvarnost. Ove pojmovi unose dinamiku i statiku u pojmove o usiji. Sledeća knjiga, jota kapa su posvećena problemu jednog, tu aristotel izlaže svoju henologiju. Pojam jednog kao što znate iz našeg čitanja platona jeste najznačajniji pojam njegove filozofije uz pojam dobra koje jeste jedno. Aristotel smatra da jedno jeste ključan pojam ali da to jedno odnosno da odnos jednog prema mnoštvu hoće drugačije da odredi od platona. Ne negirajući da je ovaj odnos ključan za naše saznanje svega što jeste. Polazeći od tog istog pojmovnog okvira kao platon on različito definiše platonističke pojmove – jedan i mnoštvo. Sledeća knjiga se takođe bavi platonizmom i to pre svega platonovom i akademijskom matematikom, odnosno akademijskim učenju o idealnim brojevima i njihovom statusu, on tu iznosi svoju kritiku teorije idealnih brojeva. Speusip je platonov naslednik na akademiji koji je razvio tu ideju o matematičkim brojevima koji predstavljaju ono na čemu realnost počiva, na sličan način kao ono kako platon određuje ideje. Platon koji u svojoj političkoj teoriji se zalaže za mere koje treba poduzeti protiv svakog oblika nepotizma, jedna od najvećih bodljika za pravedno funkcionisanje polisa, ipak ostavlja speusipa, a ne aristotela za naslednika u akademiji. Izabrao je sjajnog matematičara speusipa, nije loše odabrao, nego je to jedan sjajan um, matematičar speusip, najviše podataka je ostavio aristotel o njemu, iako ga kritikuje. Aristotelov obračun sa platonizmom prožima njegovu filozofiju od početka do kraja, možda metafizika predstavlja njegov odgovor na akademijska pitanja, na pitanjima o kojima se raspravljalo na akademiji. To je sadržaj spisa. Ona započinje istorijskofilozofskim pregledom, završava se istorijsko-filozofskom kritikom, priprema teren za vlastitu metafizičku poziciji, prvo na dijahronom planu priprema teren za izlaganje vlastitog metafizičkog učenja, s jedne strane, taj teren priprema tako što uvodi sad već na sinhronom planu ono što smatra ključnim problemima filozofskim. Ne izlažem teoriju da bih je izložio već zato što muči mišljenje. On to postavlja na sinhronom planu, ti problemi muče nekad i sad i uvek. I s treće strane, on svoju metafizičku poziciju izlaže i da bi zadovoljio svoju i bilo čiju radoznalost i čuđenje nad onim što nam je i poznato i nepoznato. Na sva ta tri pitanja ili neke istorijsko-filozofske problemske izazove kao i naše subjektivne izazove e pa aristotel smatra da baš učenje o usiji treba da odgovori na ove probleme i ovo učenje se nalazi u središtu ove knjige, posle ove pripreme. Sa četvrte strane, pripremu za učenje o usiji predstavlja i razjašnjenje određenih pojmova. Moramo razjasniti na terminološkom planu da bismo se upustili u ovo istraživanje. Aristotel kaže da je ovo istraživanje i logikos i physikos – i priroda stvari i pojmovna strana stvari. Na sve ove izazove ovo učenje treba da nam odgovori.

 


Yüklə 27,16 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©www.genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə