Razvoj hrvatskog sustava osobnih imena u istočnoj hercegovini
Yüklə 256 Kb.
|
|
Tablica 3. Najučestalija osobna imena krštenika u Župi Gradac 1950.–2008.
Među 16 najučestalijih imena krštenika ušla su imena Ante, Mario, Milan, Tomislav i Vlado. Osobna imena Božo, Ivica, Jozo i Pero inačice su temeljnih imena Božidar, Ivan, Josip i Petar te ih stoga ne možemo smatrati novošću u imenskome fondu. Osobna imena Andrija, Grgo, Ilija, Luka i Mihovil više nisu među najučestalijima, no sva su potvrđena u gradačkome imenskom fondu. Ako izvedene likove pribrojimo temeljnima, onda su odrazi osobnoga imena Ivan uvjerljivo najbrojniji (nosi ih 55 krštenika), potom slijede odrazi osobnoga imena Nikola (30), Josip (29), Petar (28), Mato (24), Ante i Božo (23), Đurađ/Juraj (15)… Na taj je način razlika između stanja u XVIII. i XX./XXI. stoljeću znatno manje izražena. Tablica 4. Najučestalija osobna imena krštenica u Župi Gradac 1950.–2008.
U fondu ženskih imena nastupile su veće promjene. Unutar 16 najučestalijih ženskih imena čak je 7 novih: Marina, Mira, Mirjana, Nedjeljka, Ruža, Ružica i Zora. Osobna imena Anica, Božana i Marica inačice su imena Ana, Božica i Marija koje nalazimo i u ranijem razdoblju. Nekoć najučestalije osobno ime Magdalena nije ponijela nijedna krštenica, dok su u XVIII. stoljeću obilno potvrđena osobna imena Anđa, Ivana, Jelena, Kata, Lucija, Matija, Stanislava i Stojka i dalje živa, ali nisu tako česta. Uzmemo li u obzir sve odraze pojedinih temeljnih imena, Marija je i dalje najučestalije žensko ime (57 nositeljica), slijede imena Ana (41), Miroslava (20), Ivana (19), Ruža (17), Božica i Nedjeljka (15), Janja (14), Danica (13), Marina (11)… Iz navedenih je podataka razvidno da je hrvatski sustav osobnih imena u istočnoj Hercegovini, svim promjenama unatoč, poprilično konzervativniji od sustava osobnih imena u drugim hrvatskim krajevima, osobito uzmemo li u obzir činjenicu da je, zbog toga što su župske matice čitavo XVIII. st. vođene na latinskome jeziku, temeljne likove pojedinih osobnih imena za starija razdoblja moguće samo pretpostaviti.
Izneseni su podatci uvelike različiti od prosječnih na hrvatskome povijesnom prostoru, a u velikoj mjeri odudaraju (primjerice u razmjerno slaboj i kasno zabilježenoj prisutnosti odraza kršćanskog imena Antun i nepostojanju osobnoga imena Frano) i od onih zabilježenih u zapadnoj Hercegovini. Na primjeru razvoja hrvatskoga sustava osobnih imena u istočnoj Hercegovini zorno se pokazuje kako se ni u jezikoslovlju, kao ni u historiografiji, ne treba povoditi za suvremenim stanjem i uvriježenim mnijenjima, nego za argumentima i činjenicama. Istočna je Hercegovina tako prostor velikih sličnosti, ali i iskonskih razlika između Hrvata i Srba, te je kao takva zavrijedila veću pozornost hrvatske znanstvene javnosti. Domagoj Vidović THE DEVELOPMENT OF THE SYSTEM OF PERSONAL NAMES IN EASTERN HERZEGOVINA Eastern Herzegovina is due to its specific history very interesting for anthroponomastic research. In this paper the development of Croatian system of personal names in this area is analyzed. In the first part of the paper the oldest reflections of personal names in toponimy are analyzed (especially those formed by the Dalmat adjective sanctu 'saint') and in the second the historical overview of the development of personal name system is given. In eastern Herzegovina old Croatian folk names have been preserved to a greater extent (e.g. Rade, Stojan, Vuk) than in other areas, but some Christian names which are common among the Orthodox (e.g. Jovan, Kostadin, Lazar, Mihajlo, Mitar, Sava, Spasoje). Sociolinguistic most interesting are the reflections of the personal name Jovan which was even in the 18th century recorded exclusively in the Catholic Parish of Gradac. The data on the number of personal names among the baptized children in two different historical periods: from 1709 to 1765 and from 1950 to 2008 are given. Key words: toponim, anthroponimy, personal name, fund of names, Christian name, sociolinguistics. 1 Usp. Nikša MATIJIĆ, Pero PAVLOVIĆ, „Obnova sakralnih objekata Župe Ravno s posebnim osvrtom na obnovu kapelice Blažene Gospe od Karmela“, Dubljani: Humski zbornik, 10, Ravno 2006., 57.-66. 2 Ponajprije se to odnosi na govor istočnohercegovačkih Hrvata koji je ijekavski, kao i govor istočnohercegovačkih Bošnjaka i Srba. U srednjoj su pak i zapadnoj Bosni te zapadnoj Hercegovini (gdje srpskoga življa gotovo da i nema) i Dalmatinskoj zagori (gdje ne žive Bošnjaci) Bošnjaci i Hrvati velikom većinom ikavci, a Srbi ijekavci. Mnogi se (čak i jezikoslovci) povode za tom logikom te je primjenjuju i na istočnu Hercegovinu, u kojoj ona ne vrijedi. Činjenica koja zaprepašćuje jest da je i velik dio Hrvata iz zapadne Hercegovine, po kazivanju hrvatskoga življa iz Hutova i Ravna, tek za vrijeme Domovinskog rata postao svjestan da Hrvati žive i „pro Neretve“ iznenađeno ugledavši katoličke kalendare u kućama svojih domaćina. Sociologu Darku Josipoviću zahvaljujem što me uputio na nazive inkluzivni i ekskluzivni nacionalizam. 4 Mihajlo DINIĆ, Humsko-trebinjska vlastela, Beograd 1987., 191. 5 Priimak Bitojević nalazimo 1439. u Bosni (Konstantin JIREČEK, Spomenici srpski 11, Beograd 1892., 81). 6 Postoje i drukčija izvođenja toponima Bitovnja (usp. Danijel ALERIĆ, „Oronim Bitovnja i srodni toponimi“, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, br. 3, Zagreb 1977., 21.-31. 7 U Zvirovićima je zabilježeno prezime Bitunjanin. Budući da je riječ o ogranku roda Daničić, koji potječe iz Radetića, zaseoka u Čarićima kod neumskoga Gradca, lako je moguće da su se Daničići u nekom razdoblju preselili iz Radetića u Bitunju pa potom u Zviroviće. 8 Iako osobno ime *Žak koje bi bilo dalmatski odraz kršćanskoga imena Jakov nije potvrđeno, Petar Skok navodi apelativ džakabina u Dubrovniku, koji se izvodi od latinskoga lika imena Jacobus (Petar SKOK, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika (dalje: SKOK), sv. 3., Zagreb 1971.-1974., 750.). Mandić spominje Radivoja Žakovića koji je učinio neki prijestup u popovskim Poljicima 1455. godine. Žakovo se pak u povijesnim vrelima spominje od 1420. (Nikola MANDIĆ STUDO, Srpske porodice vojvodstva svetog Save, Gacko 2000., 358.). Ne smijemo posve isključiti mogućnost da je ime sela moguće izvoditi i od apelativa žakan ('đakon'; usp. Đakovo) ili da je došlo do razjednačivanja pa bi se ime sela moglo povezati s kakvom bliskozvučnom osnovom (primjerice žuk- < lat. junceus). 9 Na Morinama je za vrijeme jakih vjetrova i snjegova bilo lako zalutati, a događalo se i da pastiri ondje umru od hladnoće. 10 Možda se i ojkonim Mukušina u popovskome selu Ravno također može povezati s imenom spomenute slavenske božice (usp. Mokošica). 11 Usp. P. ŠIMUNOVIĆ, Uvod u hrvatsko imenoslovlje, Zagreb 2009., 343. i Radoslav KATIČIĆ, Litterarum studia, Zagreb 1998., 305. Toponim Velež mogao bi se izvoditi i od osnove vel- 'velik' i sufiksa -ež. 12 Riječ je o današnjemu Bihovu u neposrednome susjedstvu Trebinja (Rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika (dalje: ARj), sv. 1., Zagreb 1880.-1976., 578.). 13 Ostoja Belenić iz Popova spominje se 1371. (Savo PUJIĆ, „Iz trebinjske toponimije – porijeklo ojkonima“, Tribunia, br. 10, Trebinje 2003., 143.). 14 Na to rodno ime nisam naišao u povijesnim vrelima, no osobno ime Bjeloje potvrđeno je u hrvatskoj antroponimiji, a u XV. st. u Konavlima nalazimo više imena motiviranih osobnim imenom Bjelomir/Bjeloslav (Biloš, Bjeladin, Bjelan itd.); usp. Niko KAPETANIĆ, Nenad VEKARIĆ, Konavoski rodovi A–G, Zagreb – Dubrovnik 2002., 12.). Od istoga je imena tvoreno ime B(j)elen, od kojega se izvodi i ojkonim Belenići. 15 To je osobno ime potvrđeno u slovenskome antroponimijskom sustavu, ali kako su inačice imena Borimir/Borislav vrlo česte u hrvatskim krajevima, moguće je da je osobno ime Borut nekoć bilo živo i u hrvatskome antroponimijskom sustavu. Sufiks -ut više nije plodan u hercegovačkoj antroponimiji, no ipak ga nalazimo u prezimenima kao što su Bogut, Bulut, Radut itd. 16 U dokumentima je zabilježen lik Dobrahovo (1658. ženi se Mijo Glavinić de Dobrahouo de Gradaz; Marijan SIVRIĆ, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje (1667.–1808.): Humski zbornik, 6, Dubrovnik – Mostar 2003., 232.). Pučka etimologija povezuje ojkonim s apelativom dub (stanovnici okolnih dobranjskih i vidonjskih naselja zaselak zovu Dubrovo). 17 Sufiksi -ahъna/ -ihъna /-ohъna nekoć su bili plodni na krajnjemu hrvatskom jugu. Tako je 1422. u Metkoviću zabilježeno osobno ime Stanihna (Stanichna Sladinovich; Ivan JURIĆ, Spomendani iz prošlosti Donjeg Poneretavlja, Metković 1996., 27.), a u Kuni na Pelješcu od 1610. živi obitelj Palihnić (< Palihna; N. VEKARIĆ, Pelješki rodovi (L–Ž), Dubrovnik 1996., 126.). 18 Godine 1470. spominje se u Dubrovniku knez Radivoj Hodivojević (Tomislav ANĐELIĆ, „Srednjovjekovna župa Dubrave“, Srednjovjekovne humske župe, Mostar 1999., 195.). 19 Bezlaj ojkonim Hotanj u Hercegovini dovodi u svezu s *o-tъnь 'pregrada', ne odbacujući posve mogućnost da je motiviran pridjevom *Hotan izvedenim od nepotvrđenog antroponima (France BEZLAJ, Zbrani jezikoslovni spisi I., Ljubljana 2003., 47.). Osobno ime Hotilo nalazimo u Dečanskoj hrisovulji iz XIV. st. (Milica GRKOVIĆ, Imena u dečanskim hrisovuljama, Novi Sad 1983., 210.), u bjeloruskome i češkom antroponimijskom sustavu zabilježeno je osobno ime Hoten, a u poljskome Hotko (I. M. ŽELEZNJAK, Očerk serbohrvatskogo antroponimičeskogo slavoobrazovanija, Kijev 1969., 16., 46.). 20 Iz Stoca su u Dubrovnik prije 1380. pristigli Mišljenovići, čiji je rodonačelnik bio martolog Mišljen zvani Ružica (Mislien di Martolo cognominato Ruxica; T. ANĐELIĆ, „Srednjovjekovna župa Dubrave“, 198.). Ojkonim Ljubljenica ne bih pak povezivao s osobnim imenom Ljubljen, nego bih ga, zbog položaja sela nedaleko od vodotoka, vezao za korijen ljub- 'bara, blato, prostor uz vodotok' (usp. P. ŠIMUNOVIĆ, Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora, 104.). 21 Prezime Rotim bilježimo i danas kod Hrvata na jablaničkome i mostarskom području te u Rami. 22 Povjesničari drže da ime sela potječe od osobnoga imena Branivoj ili priimka Branivojević, koji su nosili potomci humskoga kneza Andrije u XIV. stoljeću. Uistinu je u maticama vjenčanih Župe Gradac nekoliko puta zapisano Branjevo Selo. 23 U onomastičkoj su literaturi zabilježena osobna imena slične tvorbe kao što su Kozoder, Vatavuk, Vrtiprah itd. (Tomo MARETIĆ, „O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba“, Rad JAZU, br. 82, Zagreb 1886., 84.) 24 F. BEZLAJ, Zbrani jezikoslovni spisi II., Ljubljana 2003., 888. U Dobranjama postoji toponim Čepelice, a i ojkonim Tučepi vjerojatno potječe od iste osnove. 25 Osobno ime Kalađurđ zabilježeno je u Dečanskim hrisovuljama iz XIV. st., a Marko Kalađurđević iz Vlaha Žurovića spominje se još 1436. (Ljubo SPARAVALO, „Srednjovjekovna groblja, crkvine i crkve na području Šume trebinjske“, Tribunia, br. 5, Trebinje 1979., 73.) Zanimljivo je da je i makrotoponim Žurovići nastao prema osobnome imenu Juraj. Naime, Žuro je hrvatsko osobno ime nastalo prema dalmatskome odrazu latinskoga Georgius. 26 Zabilježena su ženska osobna imena Komna i Komnenija (T. MARETIĆ, „O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba“, Rad JAZU, br. 82, Zagreb 1886., 84.), a rod Komnenović nahodimo u Poplatu, Galičićima i Veličanima. 27 Ivanova bilježi imena Huta i Hutin koja povezuje s arumunjskim apelativom hută 'sokol' (Olga IVANOVA, Makedonski antroponomastikon, Skopje 2006., 468.). 28 P. ŠIMUNOVIĆ, Uvod u hrvatsko imenoslovlje, 143. 29 ARj, sv. 21., 610. 30 Isto, 614. 31 M. SIVRIĆ, „Srednjovjekovna humska župa Luka“, Srednjovjekovne humske župe, Mostar 1999., 113. 32 Priimci su svojevrsna praprezimena, razmjerno postojani i nasljedni dijelovi imenske formule, mahom patronimskoga podrijetla, koji su se često prometali u prezimena. 33 P. ŠIMUNOVIĆ, Uvod u hrvatsko imenoslovlje, 144. 34 Kao izvor su mi poslužila sljedeća djela: Pavao ANĐELIĆ, M. SIVRIĆ, T. ANĐELIĆ, Srednjovjekovne humske župe; Mostar 1999.; ARj, Zagreb 1880.-1976; Šefik BEŠLAGIĆ, Stećci – kultura i umjetnost, Sarajevo 1982.; M. DINIĆ, Humsko-trebinjska vlastela; K. JIREČEK, Spomenici srpski 11; Vlajko PALAVESTRA, „Etnološko-folklorističke studije u Neumu i okolini“, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, br. 14, Sarajevo 1953.; Ilija SINDIK, Dubrovnik i okolina, Beograd 1923.; M. SIVRIĆ, Migracije iz Hercegovine na dubrovačko područje; Marko VEGO, Naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1957.; M. VEGO, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, sv. 1.-3., Sarajevo 1993. Za potrebe ovoga članka tražio sam reprezentativni uzorak, a za buduću bi izradbu povijesnoga rječnika osobnih imena bilo potrebno uz svako ime staviti i izvor. 35 I. M. ŽELEZNJAK, Očerk serbohrvatskogo antroponimičeskogo slavoobrazovanija, 41.-42. 36 M. DINIĆ, Humsko-trebinjska vlastela, 45. 37 Ivica PULJIĆ, Stanislav VUKOREP, „Naša prezimena – korijeni i razvoj“, Hutovo, Mostar 1994., 321. 38 Korijenom tur- motivirani su i mnogi hrvatski toponimi, npr. Turija (kod Vrgorca), Turjaci (kod Sinja) i Turopolje. 39 Domagoj VIDOVIĆ, „Gradačka prezimena“, Župa Gradac – Humski zbornik 12, Gradac 2009., 199.-200.; ISTI, „Postanje dubravskih i hrašanjskih prezimena u 18. stoljeću“, Stolačko kulturno proljeće, br. 7, Stolac 2009., 148. 40 Usporedi prethodnu bilješku. 41 ARj, sv. 7., 896. 42 D. VIDOVIĆ, „Postanje dubravskih i hrašanjskih prezimena“, 148. 43 Osobna imena Smolčić, Smole, Smolić, Smolko, Smolković, Smolj, Smolja, Smoljan, Smoljana, Smoljanović i Smoljka Tomo Maretić drži nadimačkima u značenju „nečist, umrljan, kakova djeca već jesu“ te ih dovodi u svezu s apelativom Yüklə 256 Kb. Dostları ilə paylaş:
|