Razvoj hrvatskog sustava osobnih imena u istočnoj hercegovini

3.3. Drugo razdoblje razvoja hrvatskoga sustava osobnih imena u istočnoj Hercegovini (od početka XVII. stoljeća do 1918. godine)

U drugom su se razdoblju razvoja hrvatskoga sustava osobnih imena u istočnoj Hercegovini dogodile velike promjene izazvane zaključcima Tridentskog sabora (1545.–1563.), nakon kojega Katolička crkva preporučuje da se novorođenoj djeci nadijevaju kršćanska imena inojezičnoga (uglavnom latinskoga) postanja. Primjena odredaba Tridentskog sabora u istočnoj Hercegovini kasni zbog teških prilika u kojima žive katolici Trebinjsko-mrkanske biskupije, kojih velik broj (pogotovo u sjeveroistočnome dijelu Popova i Trebinju) prelazi na pravoslavlje.⁵⁵ Trebinjsko-mrkanski biskupi obzirno su uvodili gregorijanski kalendar jer se čak i ta činjenica koristila u svrhu širenja pravoslavlja,⁵⁶ a utjecaj pojedinih svećenika na nadijevanje imena krštenicima (što zbog manjka svećenstva, što zbog drugih osobitih okolnosti) bio je manji nego u drugim hrvatskim krajevima, pa su se u istočnoj Hercegovini duže nego u većini drugih hrvatskih krajeva u imenskome fondu zadržala hrvatska narodna imena, a kršćanska su imena postala brojnija od narodnih tek početkom XVII. stoljeća, pedesetak godina kasnije negoli u susjednom Dubrovačkome primorju i Konavlima, a čak stotinjak godina kasnije nego na Pelješcu.⁵⁷ Narodna su se imena na ovome području u još većoj mjeri uščuvala u hrvatskome prezimenskom fondu, koji uvelike odstupa od hrvatskoga prosjeka. Važno je napomenuti da su u imenskome fondu opstala i imena svetaca zajednička i pravoslavcima⁵⁸ i katolicima.

Od 1708. godine u Župi Popovo u kontinuitetu se vode matične knjige krštenih, umrlih i vjenčanih, a od 1709. u Župi Gradac kod Neuma. Te su matice, kao najstarije očuvane matice u čitavoj Hercegovini, prvorazredno povijesno vrelo. Uščuvano je i nedatirano Stanje duša Župe Gradac, dijelom iz XVIII., a dijelom iz XIX. stoljeća,⁵⁹ te stanja duša župa Dubrave i Hrasno iz 1792.

U razdoblju 1709.–1765. (matice su se tada vodile na latinskome jeziku)⁶⁰ krštenicima u Župi Gradac kod Neuma nadjenuta su ukupno 32 muška imena, od kojih je samo pet narodnih: Boško (zapisano najčešće kao Natalis, a znatno rjeđe Bosciza alias Natalis ili Natalis), Cvjetko (Florius), Mileta, Stanislav (Stanislaus) i Vuk (Lupus, Vuleta). Osobno ime Boško nosio je 21 krštenik, a nijedno drugo narodno ime nije nosilo više od dvoje krštenika. Osim navedenih imena među kumovima nalazimo i narodno ime Rade. Od 524 krštena muška djeteta u obrađenome razdoblju samo ih je 27 (5,15%) nosilo hrvatska narodna imena. Ipak, treba imati na umu činjenicu da je nadijevanje imena često ovisilo o župnicima koji su još u XX. st. (poput don Mitra Papca, gradačkoga župnika 1922.–1945.) uvelike utjecali na imenski fond. Ono što znamo iz narodne predaje i povijesnih dokumenata jest činjenica da su narodno ime Vuk župnici najčešće mijenjali (zbog bliskozvučnosti latinskoga Lupus i latinskoga Lucas) u kršćansko Luka,⁶¹ Miloslav (> Mile, Mileta) u Mihovil, Miho ili Mihajlo, Rafael u Rade, a Vidoslav u Vid ili Vido (za ta je imena najčešće nemoguće utvrditi jesu li motivirana kršćanskim imenom Vid ili narodnim Vidoslav). Da je udio narodnih imena među istočnohercegovačkim Hrvatima u XVII. stoljeću bio znatno veći nego u XVIII., svjedoče imena doseljenika iz Popova i hercegovačkoga dijela Zažablja u Neretvansku krajinu, kao što su: Bogdan, Boško, Cvita, Draško, Rade, Stojan, Vuica, Vuk, Vukašin, Vuko, Vukoja ili Vule.⁶² Narodna su se imena uščuvala i u mnogim istočnohercegovačkim prezimenima (izdvajam samo najzanimljivija): Bjelosavljević (< Bjelosavlji 'Bjelosavov' < Bjelosav), Daričević (< Darič < Daro < Darislav), Dragobratović (< Dragobrat), Kitin (< Kitin < Kita), Krilaš (< Krile), Milošević (< Miloš < Mile < Miloslav), Nonković (< Nonko < Novko < Novak), Radonjić (< Radonja < Radomir/Radoslav), Šumanović (< Šuman). Osobna imena Kita i Šuman, kojima su motivirana prezimena Kitin i Šumanović, danas su posve neprozirna. Zarana su potvrđeni i muško i žensko osobno ime Kita koja se dovode u svezu s apelativom kita 'snop cvijeća')⁶³. Petar Šimunović⁶⁴ prezime Šuman povezuje s iskrivljenim njemačkim likom Schuhandler, no ta motivacija vrijedi samo za sjeverne hrvatske krajeve. Milan Nosić,⁶⁵ čije je tumačenje vjerojatnije za južnohrvatske krajeve, nabraja antroponime motivirane apelativom šuma: Šumac, Šumak, Šuman, Šume, Šumela, Šumelj, Šumera, Šumina, Šumo, Šumonja.

U istome je razdoblju u Župi Gradac zabilježeno 27 ženskih imena među krštenicama, od kojih je 6 narodnih: Božica (Bosciza, Natalia), Jel(en)a (Ellena), Ruža (Rosa), Stan(islav)a (Stanna, Stanislaua) i Stojka (Stoica). Među kumama bilježimo i narodno ime Vujana. Od 512 krštenih djevojčica u obrađenome je razdoblju njih 97 (18,95%) nosilo narodna imena. Udio narodnih imena među imenima krštenih djevojčica više je nego triput veći nego među dječacima. Uz to je kršćansko ime Danijela zamijenilo narodno Danica, a kršćansko ime Agata narodno Dobrila. Za žensko je pak osobno ime Vida (kao i za muško osobno ime Vid) nemoguće utvrditi je li narodno ili kršćansko. U nastavku donosim dvije tablice u kojima su pobrojana najučestalija imena krštenika u Župi Gradac 1709.–1765.

Tablica 1. Najučestalija osobna imena krštenika Župe Gradac 1709.–1765.⁶⁶

	Osobno ime	Nositelji	%		Osobno ime	Nositelji	%
1.	Ivan	66	12,60	9.	Grgo	21	4,01
2.	Nikola	60	11,45	9.	Boško	21	4,01
3.	Mato	58	11,07	11.	Josip	19	3,63
4.	Andrija	38	7,25	12.	Ilija	18	3,44
4.	Đuro	38	7,25	12.	Stjepan	18	3,44
6.	Vide	28	5,34	14.	Martin	16	3,05
7.	Mihovil	26	4,92	15.	Luka	11	2,01
8.	Petar	25	4,77	16.	Marko	10	1,91

Tablica 2. Najučestalija osobna imena krštenica Župe Gradac 1709.–1765.

	Osobno ime	Nositeljice	%		Osobno ime	Nositeljice	%
1.	Magdalena	58	11,33	9.	Anđa	31	6,05
2.	Marija	57	11,13	9.	Jelena	31	6,05
3.	Ivana	55	10,74	11.	Lucija	21	4,10
4.	Kata	45	8,78	12.	Božica	18	3,52
5.	Ana	43	8,40	13.	Matija	7	1,37
6.	Stanislava	35	6,84	13.	Stojka	7	1,37
7.	Janja	33	6,45	15.	Danica	5	0,98
7.	Vida	33	6,45	15.	Mara	5	0,98

Valja napomenuti da je žensko osobno ime Mara u Gradcu, kao uostalom i na dubrovačkome području, u starijim razdobljima pokraćeni lik ženskoga osobnog imena Margarita, a tek je u novije vrijeme odraz osobnoga imena Marija.

Kršćanska imena u ovome razdoblju izrazito pretežu, no istočnohercegovački fond kršćanskih imena pokazuje neke osobite značajke. Primjerice, kršćansko ime Antun u razdoblju 1709.–1765. u Gradcu je ponio samo jedan krštenik (Antun Perić iz Škripala u Dubravama⁶⁷), a osobno ime Frano⁶⁸ nijedan (sic!). Vjerojatno je to posljedica činjenice da je franjevačka nazočnost u istočnoj Hercegovini bila minimalna. Nadalje, u maticama su zabilježena i danas među katolicima razmjerno rijetka imena kao što su Mitar (bilježimo i prezime Mitrović u Cicrini, zaseoku sela Trebimlja u Popovu), Kostadin (bilježimo prezime Kojić u Ravnom, a prezime Kostadinović nekoć su nosili Bjelopere na Dubravici u Gradcu), Lazar i Laza (bilježimo i prezimena Lakić i Lazarević), Mihajlo (prezime Mihajlović nekoć su nosili hutovski Konjevodi), Sava i Savica, Spasoje (< Spas), Teodozije (po kojemu su prezime dobili Tošići), pa čak i Jovan (bilježimo i prezimena Jović i Jovanović).

Sociolingvistički je svakako najzanimljivije osobno ime Jovan koje se obično – a kao što ćemo pokazati, posve neutemeljeno – povezuje isključivo s pravoslavljem. Naime, u hrvatskim primorskim krajevima (poglavito na otocima) osobno je ime Jovan sa svojim inačicama ustaljeno barem nekoliko stoljeća. Postanje hrvatskoga osobnog imena Jovan i njegovih inačica u primorskim čakavskim krajevima posve je prozirno. Većina čakavskih govora ne poznaje fonem đ te ga u posuđenicama zamjenjuje s j (npr. jardin < tal. giardino, vijaj < tal. viaggio). Tako je od talijanskoga imena Giovanni nastalo čakavsko Jovan te brojne njegove inačice i ženska osobna imena nastala mocijskom tvorbom (npr. Jovanin, Jovanina, Jovo, Jova, Jovanka), kao i homonimni osobni nadimci. Navedena su osobna imena talijanskoga postanja u XX. stoljeću bila veoma česta na mnogim otocima (primjerice Braču), no danas su im nositelji isključivo starci, što je posljedica ratnih sukoba na ovim prostorima i homonimije sa srpskim likom. Vjerojatno je čakavskim posredstvom osobno ime Jovan dospjelo i u Makar kod Makarske, u kojem ga bilježimo 1475.,⁶⁹ a vjerojatno su čakavsko-štokavski (što teritorijalni, što književni) dodiri utjecali na čitav niz prezimena na dubrovačkome području motiviranih istim imenom i njegovim inačicama (na Pelješcu tako bilježimo prezimena Jovica, Jović i Jovo, a u Konavlima uz navedena nalazimo još i prezimena Jovan i Jovičić⁷⁰). Isto je muško osobno ime moglo ući u hrvatski antroponimijski sustav i posredstvom dalmatskoga (za to zasad nemamo izravnih dokaza, no potvrđena dalmatska imena Džovo, Žovan i Juvan ukazuju na to da ni tu mogućnost ne treba posve odbaciti). U Popovu i Zažablju katolici nose prezimena Jović i Jovanović, a u Neretvanskoj krajini Jovica. Štoviše, u Vidu i danas više nositelja osobnog imena Ivo nosi osobni nadimak Jovo. Uz to kao mletačke nadarenike u Zažablju i Popovu 1694. nalazimo Jovana Rodina, a 1695. Jovana Bokana⁷¹, nositelje prezimena koja su bila i jesu katolička. U maticama Župe Gradac (kod Neuma) nalazimo upise dvojice Jovana: 1722. Jovana Krešića,⁷² a oko 1745. Jovana Gustina.⁷³ Zanimljivo je pritom da se osobno ime Jovan javlja na gradačkome i hutovskome području (ondje je zabilježen i toponim Jovin tor), koje je narodnosno i vjerski homogeno, a ne primjerice u Popovu u kojemu je živio znatan broj pravoslavaca. U istočnoj Hercegovini bilježimo prezimena motivirana osobnim imenom Ivan u pravoslavaca (npr. Ivanišević u Poljicima; osobno je pak ime Ivan kod pravoslavaca i u Gacku i u XX. stoljeću, a među nevesinjskim iseljenicima u Crnoj Gori nalazimo obitelj Ivović). U Dečanskoj su hrisovulji, jednome od prvih srpskih antroponimijskih spomenika, zabilježeni sljedeći odrazi osobnoga imena Ivan: Ивань, Иванuш, Иванькo, Иваньшa, Иваньць i Ивoje.⁷⁴ Zanimljivo je da u tom srednjovjekovnom srpskom spomeniku nije nijednom zabilježeno (sic!) osobno ime Jovan ili koja njegova inačica, a zabilježeni su albanski (Гonь) i romanski (Жaн) odrazi kršćanskoga imena Ivan.⁷⁵ Osobno ime Ivan i njegove inačice bilježimo do XVIII. stoljeću na čitavome području koje su naselili Srbi, a danas ga je osobno ime Jovan u dobroj mjeri potisnulo iz svih srpskih krajeva, čak u većoj mjeri u onim krajevima u kojima je nekoć bilo najčešće (poput istočne Hercegovine i dijelova Crne Gore, gdje se to dogodilo da bi se istaknula vjerska razlika).

Osobno ime Jovan, nastalo od grčkoga Ίωάννης, osim pravoslavaca nose i hrvatski grkokatolici (čak ga i danas nalazimo u grkokatolika raseljenih iz Kričaka kod Drniša). Danas osobno ime Jovan uistinu u Hrvatskoj u velikoj mjeri razlikuje pravoslavce i grkokatolike od rimokatolika, no, kao što smo vidjeli, to nije vrijedilo za pojedina povijesna razdoblja ni za sve hrvatske krajeve, a ni danas ne vrijedi u potpunosti. Iako je Ivan Popović⁷⁶ čestoću osobnog imena Ivan držao znakom da je „kod Južnih Slovena vizantisko pravoslavlje imalo vodeću ulogu, za kojom je rimska crkva očigledno zaostajala“, stanje na terenu (nazočnost romanskih odraza svetačkog imena Ivan na Kosovu, toponim Sutivan u crnogorskome dijelu Sandžaka i pojava osobnog imena Jovan u hrvatskome antroponimijskom sustavu već u XV. st.) mnogo je složenije. Zanimljivo je da su u Makedoniji u XV. st. zabilježena osobna imena Jype, Jypeк, Jypицa i Jypкo,⁷⁷ što baca posve novo svjetlo ne samo na područje rasprostiranja osobnih imena Đur(a)đ i Juraj motiviranih svetačkim imenom Juraj,⁷⁸ nego i svih drugih „doraskolnih“ odraza svetačkih imena. Uostalom, jadranska je obala nekoliko stoljeća bila pod svjetovnom bizantskom, a crkvenom rimskom vlašću, pa se ta podvojenost morala odraziti na onimiju čitavoga područja koje se našlo na razmeđu kršćanskoga Istoka i Zapada, te stoga latinska osobna imena na kršćanskome Istoku i bizantska na Zapadu nisu slučaj, nego pravilo, pa prilikom određivanja je li koji antroponim Jovan hrvatski ili srpski moramo u obzir uzeti mjesto i vrijeme u kojemu se javlja. Najčešće čak ni ti podatci nisu dostatni za ranija povijesna razdoblja, ali su počesto izvorom manipulacija. Tako Konstantin Jireček govori o nizu dalmatinskih svetaca čiji su se kultovi u srednjem vijeku proširili „posredstvom vizantinskog pravoslavlja“.⁷⁹ Jedan bi od tih kultova, po Jirečekovu mišljenju, bio i kult svetoga Vlaha, svetca koji se u Dubrovniku štuje od druge polovice X. st., dakle gotovo stotinu godina prije crkvenoga raskola.

Od ostalih zanimljivih kršćanskih imena uščuvanih u istočnohercegovačkim prezimenima ističem osobno ime Bronza (< Ambrozije) koje se spominje u dubrovačkim srednjovjekovnim ispravama, a u Topolome ga nalazimo 1691.⁸⁰ te je odraz (kao uostalom i osobnom ime Vlaho te neka osobna ime romanskoga postanja) dubrovačkoga utjecaja. Prezimena pak Curić i Đurđević motivirana su kršćanskim imenom Juraj, no izvori su im različiti. Osobna imena Curać, Curi i Curko dalmatskoga su postanja.⁸¹ Cure je često neslužbeno ime ili osobni nadimak na dalmatinskim otocima. U prezimenu Đurđević uščuvalo se osobno ime Đur(a)đ koje je nastalo neposredno od grčkog imena Geórgios, od kojega su nastala i gore navedena osobna imena Curać, Cure, Curi i Curko, ali i sve inačice osobnoga imena Juraj kojima su tvorena brojna hrvatska prezimena, među kojima je i prezime Jurković. Dalmatskoga je postanja i prezime Udženija (< Eugenius) iz Dobroga Dola. Osobno ime Piro, nastalo prema kršćanskome imenu Petar, potvrđeno je u XIII. i XIV. stoljeću u Dubrovniku, a u XV. stoljeću ondje nalazimo i osobno ime Pirko koje Petar Skok⁸² također drži mogućim dalmatskim prežitkom. Boško Pirija (< Pirija < Piro) iz Stoca spominje se pak 1637., tako da je moguće da su Pirići sa stolačkoga područja predturski rod.⁸³ Vjerojatno je dalmatskoga postanja i osobno ime Guste (< lat. Augustus), 1669. potvrđeno na Trebimlji,⁸⁴ od kojega je nastalo prezime Gustin na Zelenikovcu. Prezime Menalo (< Menalo < Meno) najvjerojatnije je nastalo od inačice kršćanskoga imena Dominik. Sličnoga su postanja hrvatska prezimena Menčetić i Menac te crnogorsko Minić. Kršćansko ime Dominik odrazilo se i u prezimenima Dominiković i Dominković u susjednim krajevima. Menali su se prethodno prezivali Repeša te su svi Repeše u Hrasnu⁸⁵ promijenili (menali, kako kaže pučko tumačenje) prezime u Menalo jer je dio obitelji prešao na islam.

Prezime Šilić Tomo Maretić⁸⁶ drži inačicom osobnoga imena Šiško koje je nastalo ukrštanjem hrvatskoga korijena šišati, kojim su tvorena osobna imena Šiško, Šišoje, i pohrvaćenoga lika germanskoga osobnog imena Siegismund – Šišmundo – koje je u južnohrvatske mjesne govore (ponajprije dubrovački) došlo posredstvom talijanskoga. Osobna pak imena Jozep i Jozepka odraz su uspomene na u narodu omiljenoga austrijskog cara Franza Josepha (1848.–1916.).

3.3. Treće razdoblje razvoja hrvatskoga sustava osobnih imena u istočnoj Hercegovini (nakon 1918. godine)

Treće razdoblje (1918.–1991.) obilježava proširenje imenskoga fonda, koji je u prethodnome razdoblju sveden na tridesetak muških i tridesetak ženskih imena. Tako je u Župi Gradac u općini Neum broj muških osobnih imena s 32 u razdoblju 1709.–1765. porastao na čak 114 u razdoblju 1950.–2008., a ženskih s 30 na 122.⁸⁷ Bilježim čak 26 muških i 19 ženskih osobnih imena koje su ponijela samo dva nositelja te 42 muška i čak 63 ženska osobna imena koje je ponio samo jedan nositelj. Pod utjecajem (kadšto nametnutim) susjednoga srpskog antroponimijskog sustava u službenu uporabu ulaze izvedena i hipokoristična osobna imena koja djelomice zamjenjuju ili čak potpuno istiskuju temeljna osobna imena. Tako se među krštenicima 1950.–2008. ne nalazi nijedan Petar, a ime Pero drugo je po učestalosti u Župi Gradac u neumskoj općini; bilježimo četiri krštenika koji nose ime Andro, a samo je jedan Andrija; otprilike je podjednak broj Joza i Josipa te Ivana i Ivica. U imenski je fond nakon Drugoga svjetskog rata ušao, pogotovo u fond ženskih osobnih imena, i čitav niz pomodnih imena različitoga postanja, od kršćanskih imena preuzetih iz različitih europskih jezika (npr. Antonio, Antonija, Bernard, Georg, Jozefina, Marina, Mario, Mateo, Mišela, Monika, Tin, Toni) do pomodnih imena nekršćanskoga postanja (Dario, Elvis, Elza, Lara, Olga). Imenski je fond proširen i nekim dvorječnim imenima (Dragica Mila, Karmela Maja, Nedjeljka Stana, Rade Vukašin, Stojan Anđelko). U trećemu su razdoblju ponovno oživljena neka narodna imena (kao što su Blago, Dragan, Ljuba, Milan, Mirjana, Mirko, Mladen, Nada, Nedjeljka, Srećko, Vidoslavka, Vlado, Zdravka, Zora), a u imenski su fond ušla i neka kršćanska imena koja u ranijim razdobljima nisu bila prisutna u mjesnome sustavu osobnih imena (primjerice Ante, Jeronim ili Marina). U trećemu se razdoblju u imenski fond vraćaju gotovo potpuno istisnuta imena hrvatskih narodnih vladara: nekima je poticaj bila 1000. obljetnica Tomislavove krunidbe (Krešimir, Tomislav), a neka su se pojavila s osnivanjem neovisne hrvatske države (Domagoj). Domovinski je rat utjecao i na dodatno smanjivanje udjela hrvatskih narodnih i kršćanskih imena istovjetnih srpskima (ipak osobna imena Boja, Lazar, Mihajlo, Mitar, Rade, Spasoje, Stoja, Stojan, Vujana i Vuko opstaju u istočnohercegovačkom sustavu osobnih imena do danas), a neka su od osobnih imena svojstvena selima (kao što je osobno ime Sava u danas od Hrvata posve napuštenim Dubljanima) koja su ostala u tzv. Republici Srpskoj posve izumrla. Nadalje, u ovome razdoblju bilježimo i osobna imena u kojima se odražavaju jezične značajke mjesnih ijekavskih govora kao što su Ćeto, Ćetko, Neđa, Neđeljko, Neđeljka, Neđo, Šćepan, Šćepica ili Šćepo, a u neslužbenoj su uporabi i osobna imena koja se kose s fonološkim sustavom hrvatskoga standardnog jezika (npr. Śeto 'Sveto').

Važno je napomenuti i da se nakon bošnjačko-hrvatskih sukoba u Dubrave doselio velik broj hrvatskih izbjeglica iz općine Konjic, čiji je imenski fond poprilično različit od istočnohercegovačkoga, o čijem će se utjecaju na mjesni imenski fond tek naknadno moći govoriti. U nastavku donosim dvije tablice s podatcima o najbrojnijim osobnim imenima krštenika i krštenica u Župi Gradac 1950.–2008.