Saborskome povjerenstvu za suzbijanje sukoba interesa

SLOBODNA

DALMACIJA

Saborskome povjerenstvu za suzbijanje sukoba interesa
Štovani,

duboko cijeneći sve napore i pregnuća što ste ih uložili u razobličavanje koruptivnih sveza u našemu društvu, a napose neupitne rezultate vaše pravedničke borbe usmjerene na iskorjenjivanje takovih pojavnosti, držim potrebitim upozoriti i na stanovite manjkavosti u radu Vašega časnog tijela.

Naime, većinu svoga vremena i energije Vi ste do sada tratili mahom na detektiranje primjera sukoba interesa u političkoj i gospodarskoj sferi javnoga života. Tome se, dakako, nije ni čuditi znamo li od kakvoga su značaja te djelatnosti za opstojnost našega naroda i države. No time ste, zacijelo nehotice, potpunoma zanemarili jedno područje javnoga života koji je od ne manje važnosti za našu budućnost, a koje, na žalost, također jest prostorom slobodna i, moram reći, beskrupulozna lova u mutnome.

Dame i gospodo, pretpostavljam da ste već pogodili kako su misli potpisnika ovih redaka upravljene na kulturu, ponajprije našu književnu riječ koja se, držim, posljednjih tjedana pretvara u crnoburzijansku erzac-valutu. Da budem sasvim konkretan, zacijelo ste čuli za Renata Baretića. Do pojave Nives Drpić imenovani je bio najrazglašenija zvijezda na našoj književnoj sceni, a ne treba nimalo sumnjati kako će se vrlo brzo iznova uspeti na taj pijedestal, čim se ispuše smiješni skandalić s dotičnom damom u glavnoj ulozi.

Svoju prestižnu reputaciju Baretić je izgradio ponajprije zahvaljujući znakovitoj činjenici da je u jednoj jedincatoj godini pokupio bez iznimke sva nacionalna priznanja i nagrade. Ne bih htio prejudicirati istražnu proceduru pa tvrditi kako je toliko počasti stekao nečasnim putem. Govoreći sasvim otvoreno, imam razloga sumnjati kako osobno nije imao udjela u korumpiranju žirija, nego da je iza toga dijaboličnog projekta stajao njegov urednik Kruno Lokotar.

Kako bilo da bilo, ti duboko dvojbeni događaji iz naše ne tako davne prošlosti nisu predmetom ovoga pismena. Povod moga obraćanja Vašemu tijelu puno je novijega datuma. A sve je počelo barnumovskom kampanjom koja je popratila publiciranje trećega Baretićeva romanesknog djelca pod naslovom “Hotel Grand”.

Bolji pratitelji naših kulturnih događanja vrlo dobro znaju kako je rečeni sveščić već požnjeo mahom superlativne kritike u našemu periodičnom tisku. Dobronamjeran svijet takovi je rasplet nove literarne pustolovine proslavljenog pisca bez sumnje protumačio kao logičnu posljedicu činjenice da je rečeni nadmašio samoga sebe te nakladniku i znatiželjnoj javnosti isporučio rukopis nenaktriljivih vrlina. Ali avaj, gorko bi sada dometnula zagrebačka književna čaršija, o nikakvim vrlinama ovdje ne može biti ni govora.

No krenimo redom. Ako ste se slučajno propustjeli obavijestiti u tisku, “Hotel Grand” nudi trivijalnu pričicu o odrastanju dječaka u – božemiprosti - obiteljskome bordelu u prvoj polovici dvedesetih. Moglo bi se mnogošto reći o izboru upravo takova sižeja, no neka se gnusnim objedama i klevetama na račun hrvatske države, njezinih uskrisitelja i preporoditelja, neukusnim aluzijama na određene pojave i osobe te nasilje nad našim književnim standardom bave druge institucije pravne države. Koristim priliku ukazati vam na ostale zloćudne potankosti kojima dotično ne umjetničko, nego kazneno djelo vrvi, a koje će, slutim biti zatajene u našemu javnom diskursu. Pripovjedačke dionice nemuštoga sastavka što ga Baretić prodaje pod etiketom romana, izmjenjuju se s dijelovima koji fingiraju žustru raspravu na nekome blogu. Na prvi pogled to se može doimati kao sjajna dosjetka po mjeri intelektualno zahtjevnije publike koja voli autoreferencijalne, metatekstualne igre i sličnu postmodernu paru i maglu. No tko malo dublje razgrne u to retoričko žbunje, makiju te ino sitnije raslinje lako će shvatiti da si autor zapravo ispisuje vlastitu poetičku odstupnicu. On, naime, na tome prostoru, koji, usput budi rečeno, obasiže skoro četvrtinu rukopisa, ako ne i više, sebe ekstenzivno vrijeđa, ne štedeći se na svim razinama: zanatskoj, umjetničkoj, svjetonazorskoj, ideološkoj...

Time de facto i de jure izbija svu zamislivu argumentaciju iz ruke profesionalne književne kritike. Ili, da budem do kraja, precizan: kako jedna sasvim hipotetička Jagna Pogačnik može Baretiću kazati što ga spada kada je on već prije sam sebi sve to kazao?! Kolegica Pogačnik može samo sa žaljenjem konstatirati “Jagna mi majka!”, te kao dobro odgojeno čeljade, a zavedena tobože žovijalnom dosjetkom pisca, ispisati panegirik knjizi. Što je, hvala na pitanju, sirotica, već i učinila. Kao, uostalom, i svi pripadnici njezina ceha koji su dragovoljno i naivno, kao izvorne hrvatske guske u magli, pristali prvo na zamjenu uloga – da pisac, naime, postane vlastitim kritičarem - a potom i zamjenu teza: da je “Hotel Grand” velika literatura, a ne velika prijevara.

Ako to nije eklatantni primjer sukoba interesa, te suptilne, upravo kapilarne emocionalne korupcije na našoj književnoj sceni, onda doista ne znam što jest.

U nadi da ćete ovo pismeno razmotriti s dužnom ozbiljnošću, te pronaći načina da biste stali na kraj nečasnoj raboti Baretića i njegova nakladnika, opakih režisera sramne akcije pod kodnim imenom “Algoritam zločina”, bilježim se s osobitim štovanjem i preporučam za nastavak suradnje.

Ivica Ivanišević

sd Strana: 201717/12/07