Morfologija zamjenica

Turcizmi u Dopuni Gundulićeva Osmana

Turcizmi u Dopuni Gundulićeva Osmana su opće imenice (dijelovi odjeće, dijelovi dana, zanimanja, nazivi molitvi, titule), vlastita imena (antroponimi, toponimi) i pridjevi.

aga, gospodar; vojni zapovjednik; naziv iz počasti

Ahmet, antroponim

Alia, antroponim

Ali-paša, antroponim + titula (v. paša)

anterija, vrsta gornje odjeće DMr, 1, ozn. zvjezdicom

baltadžia, “sjekiraš”, dvorski časnik u Turaka

Bećir, antroponim

beg, gospodar; plemić; zapovjednik

beglerbeg, visoki vojni i civilni zapovjednik

Čelebi-Mahumet, antroponim, titula + osobno ime

ćitap, knjiga; vjerska knjiga DMr, 19 (sa zvjezdicom)

Dilaver, antroponim

divan, vijeće, skupština DMr, 24 (sa zvjezdicom)

Džida, toponim

Esad-efendia, antroponim, ime + titula (gospodin)

hadum, uškopljenik, čuvar harema DMr, 47, sa zvjezdicom

han, prenoćište

haremski, posvojni pridjev prema harem, odijeljen ženski dio u muslimanskoj kući

hodža, svećenik, vjeroučitelj DMr, 50, bez zvjezdice

Husein, antroponim

jacija, vrijeme nakon ponoći do pred zoru

janjičar, član roda turske vojske DMr, 74, u obliku janjičar i janjičarin, bez zvjezdice

Jusuf, antroponim

kaduna, ugledna gospođa DMr, 80, sa zvjezdicom

kajmakam, vezirov zastupnik; načelnik

kalif, muslimanski vjerski poglavar

kan, vladar; plemić; uglednik

kapidži, vratar. Il kapidži sried saraja (XIV. pj., Mažuranić) 219. str. U ovom primjeru imamo imenicu muškog roda u nominativu jednine koja nije morfološki prilagođena. Ulaskom u hrvatski morfološki sustav, turcizmi koji završavaju na -i mijenjaju nastavak u -ija: npr. efendia, jacija… Sb u dodatku ima riječ kapia, e. ž. vrata, porta, Thor; u DMr, 82 samo kapija, sa zvjezdicom. Morfološki prilagođeni turcizmi zabilježeni su, npr., u Belostenčevu Gazofilaciju,¹¹² tezaurusu napisanom sredinom XVII. stoljeća: komšija, rakija.

kaurin, kršćanin, nevjernik Sb, 22; DMr, 86, sa zvjezdicom kaur i kaurin

kaurka, kršćanka

kaurski, posvojni pridjev prema kaurin (v.)

Kizlar-aga, antroponim, ime + titula (v. aga)

koran, sveta knjiga islama

koranov, posvojni pridjev

kula, utvrda Sb, 22; DMr, 102, sa zvjezdicom

Mahmet, antroponim

Mahumet, Muhamed, utemeljitelj islama

mečet, manja vjerska zgrada DMr, 123, bez zvjezdice

Mehmed, antroponim

Meka, vjersko središte islama

Mujaga, antroponim, ime + titula

munara, toranj uz džamiju DMr, 135., bez zvjezdice

Musa, antroponim

muteferika, vojni čin¹¹³

nišandži-paša, titula, državni kancelar

otmanski, turski

paša, visoka civilna i vojna titula DMr, 235 (sa zvjezdicom)

Pertevljev, posvojni pridjev od vlastitog imena Pertev

Redžep, antroponim

Rizvan-paša, antroponim

saba, zora; Saba zora¹¹⁴ gdie se dieli, (…) u ovom je stihu primjer kontaktne sinonimije

saraj, dvor DMr, 255, označeno zvjezdicom

Skudar, toponim, grad u Turskoj

Suliman, antroponim

sultan, car, vladar DMr, 393, bez zvjezdice

šerif, titula: plemenit, ugledan

tefterdar, pisar; računovođa

vezir, najviša državna titula u Osmanskom Carstvu

Među turcizmima u Dopuni s popisa “samo Mažuranićevo” su: anterija, baltadžia, ćitap, Džida, Esad-efendia, han, haremski, jacija, Jusuf, kajmakam, kalif, kan, kaurin, kaurka (u drugom pjevanju Gundulić ima kaurkinju), kaurski, koran, koranov (posv. pridjev), kula, Meka, Mujaga, muteferika, nišandži-paša, Pertevljeva (posv. pridjev), saba, šerif, tefterdar.

Iz popisa je vidljivo da je Mažuranić u svoja pjevanja unio znatan broj novih turcizama.

Zanimljivo je usporediti turcizme u Smèrti i turcizme u Dopuni. Dok su turcizmi iz Smèrti dio leksičkog inventara usmene epske književnosti, brojni turcizmi iz Dopune dio su specifičnog turskog nazivlja (dvorskog, vojnog).

Leksik Smèrti i Dopune

Područje leksika spada u otvoreni popis i svaki pisac književnoumjetničkog djela može iz tog popisa izabrati one jedinice koje želi.

Profesor Vončina je u raspravi Hrvatski narodni preporod i Gundulićev Osman¹¹⁵ pokazao da se 474 riječi javljaju samo u Mažuranićevoj Dopuni. Usporedba presjeka skupova samo Mažuranićevih leksema u Dopuni s leksikom Smèrti pokazuje da je Mažuranić tvorio zajedničke frazeme, da se iste riječi javljaju bilo u doslovnom bilo u prenesenom značenju ili imaju različito značenje (stožer) i ima pridjev motiviran imenicom (podnebesje, podnebesni). Među primjerima podcrtane su zajedničke riječi:
Smèrt: – a na dvoru nebo divno; Dopuna: – Nu ko nebo divno

– vas (aga) dèrktje, trepti; – (Rizvan) dàrkta u sebi

– jašu zmaji s sievera i s juga (strana svijeta); u Dopuni je jug vjetar jugo

– živ plamen okó njega liže; – proz nos modar plam joj liže

– tiha noćca; – tiha noćca

– izpred zviezdah sjajnieh; sjajne zviezde

U Dopuni i Smèrti javlja se imenica Ture (pejorativ, Mažuranićeva leksička inovacija u Dopuni) uz stilski neobilježene etnike.

U Smèrti imenica stožer označuje stožinu, veliki stog, a u Dopuni metalni predmet, uspravnu osovinu.

U Smèrti je stvorac višnji kršćanski Bog; u Dopuni stih “Štie se višnje stvorca ime” označuje Alaha.

U Smèrti: Cerkva mu je divno podnebesje; u Dopuni: podnebesni šerif gredem (pridjev motiviran imenicom podnebesje).

Imenica ždrijelo u Smèrti označuje dio tijela i gorsko sedlo, a žrielo u Dopuni samo dio tijela.
Smèrt bilježi imenicu ženskog roda sloboda, u Dopuni su slobos (“samo Mažuranićevo”) i sloboda; rat se u Dopuni sklanja kao imenice muškog roda vrste a i kao imenice vrste i, a u Smèrti samo kao imenice muškog roda vrste a; u Smèrti je imenica ženskog roda vrste e liepota, u Dopuni su liepos i liepota; u Smèrti je imenica ženskog roda vrste e siena, u Dopuni su sien (sklanja se kao imenice vrste a i kao imenice vrste i) i siena, ...
U Smèrti se autor koristio brojnim ponavljanjima te figurama čestima u usmenoj književnosti (slavenska antiteza, figure ponavljanja, vokativ na mjestu nominativa i dr.).

Hipokoristici / deminutivi u Smèrti i u Dopuni

Smèrt:

bedrica; bedrica ø

biserak; biserak sitan, (pleonazam)

časak; jedan časak, pèrvi časak, drugi časak

ćato (prema ćatib, pisar)

danak; danak ø

đogo; biesan đogo

kèrvca; mèrka kèrvca

noćca; tiha, cèrna, mèrkla

piesamca; piesamca draga

pobro; pobro ø

riečca; zadnja riečca

sanak; sanak tihi

sèrdašce; sèrdašce ø

sinak; sinak ø

stanak; stanak pustinjakov

zemljica; zemljica ø

Antroponimi – hipokoristici: Mujo, Haso.

Hipokoristici / deminutivi tvoreni su sufiksima:

muški rod: -ak, -o, -jo

ženski rod: -ica; -ca

srednji rod: -ašce

Dopuna:

bratac; sladki brače. Dva su objašnjenja ove imenice u rječniku: “Brače, vocat. m. imenovanje milosti radi, n. pr. sladki – theuere Seele, cara, dolce anima. Ovo će po svoj prilici biti zvateljni padež od rieči brak, ženitba, Ehe, matrimonio, jer je i ženitba nerazvratjenim narodom mila tako, kako im je draga duša, sàrce, zlato, biser itd. A možebit da je zvateljni padež od rieči bratac, bratče, Brüderchen, fratellino.”¹¹⁶

Iz ovog objašnjenja vide se dva različita oblika: bratče : brače (ako se radi o vokativu imenice bratac).

danak; stari danci, ovi danak

diklica; mlada diklica (pleonazam)

kćerca; s mojom kćercom; kćerca

Mujaga, hipokoristik Mujo (prema Muhamed) + titula

noćca; tiha noćca, tihu noćcu, ø noćca, ø noćca

riečca; riečcu jednu

sanak; u mirnu sanku, sladki sanak da boravi

séle; pred sélom

Ugričić (etnik); mlad Ugričić (pleonazam)

vietric; vietric tihi i blagi, s jutàrnjega vietrica
Hipokoristici / deminutivi tvoreni su sufiksima:

muški rod: -ac, -ak, -jo, -čić, -ic

ženski rod: -ica, -ca, -le

Nema primjera hipokoristika / deminutiva srednjeg roda.

Imenice noćca i séle su “samo Mažuranićeve” u Dopuni.

Hipokoristici zajednički Smèrti i Dopuni su: danak, noćca, riečca, sanak.

Zajednički sufiksi za tvorbu hipokoristika / deminutiva muškog roda su: -ak i -jo, a za tvorbu ženskog roda -ica i -ca.
Pejorativi u Smèrti i u Dopuni

Smèrt i Dopuna imaju zajedničke pejorative, imenice Ture i pseto. U Dopuni je pseto izvedeno od “pas”, dok je u Smèrti i pogrdan naziv za psa i pogrdan naziv za kršćanina.

Obje imenice su iz skupa “samo Mažuranićevo u Osmanu”. Autor je, dakle, leksičke inovacije koje je unio u barokni tekst kasnije skladno uklopio u tekst Smèrti.

SINTAKTOSTILISTIČKA OBILJEŽJA SMRTI I DOPUNE

Neka sintaktička obilježja Smèrti i Dopune

1. Genitiv bez prijedloga uz komparativ

Primjeri kad je uz komparativ genitiv bez prijedloga bilježe se i u Smèrti i u Dopuni:

Primjeri iz Smèrti:

I već Hasan vižla berži

Tad on, niegda ljutji guje ljute,

Mal’ne zeca plašljivii kleca

Primjer iz Dopune:

Kuća mu svieh je viša.

2. Izricanje početka radnje

U Smèrti i u Dopuni postoje primjeri u kojima je započinjanje neke radnje prikazano vezom infinitiva i oblika glagola stati (= početi):

Primjeri iz Smèrti:

Pak je Bogom darivati stade.

Jadna raja zaostajat stade.

Ter plien nokti razglabati staše.

Pak je konjem preskakivat stade.
Primjeri iz Dopune:

(…) Ali ureda

Mahmet mudri sborit stane, (…)

I stà sborit caru ovako: (…)

Razabirat sobom stane (…)

Zlát celivat prozor stadè (…)

Ki cieć ženah sviet štà (stà!) teći. (…)

U sljedećem primjeru je na mjestu infinitiva konstrukcija da + prezent. Da trati se rimuje s rati.

Tiem jer rati neučinì,

Što učinit htiedè rati,

Ugričić se mladi hinì,

Ter stà zlato pak da trati.

3. Izricanje pripadnosti

U Smèrti i u Dopuni pripadnost nekomu ili nečemu izriče se bilo posvojnim pridjevom bilo imenicom u genitivu:

Primjeri iz Smèrti:

a) imenica u genitivu:

“To je glava age Čengijića,

“To je čalma age Čengijića,

Već Novica, Čengića kavazu; (…)
b) posvojni pridjev:

u zemlji hercegovoj

za Hristovu vieru svetu (…)

Primjeri iz Dopune:

a) imenica u genitivu:

Od hijene ’e glava kleta, (…)

Noge od risa, na kieh sàrne.

Na zlo, nosi krila od sove:

I tvé sàrce stàrti od leda

Gorke od pakla muke uživa

Mlad Ugričić svietlu u dvoru / Rizvan-paše

veseo rod od pčela’ (…)

b) posvojni pridjev:

Pertevljeva kći jedina

prorokova ruka (…)

4. Izricanje uzroka

U Smèrti i u Dopuni ima primjera kad prijedložni izraz u genitivu (s prijedlogom s) kazuje uzrok:

Primjeri iz Smèrti:

strepti / S planinskoga gladna miša

Ti bo s tlapnje mnim da ne bi plako!
Primjeri iz Dopune:

Grozne s mene lijuć suze.

Što pak s tebe, dušo, patih.

Jadom mori vierna sluga / s onoga se, (…)

S česa gorke pun pečali, / Što mu na put siđè pakó, (…)

5. Kontaktna sinonimija

U oba se teksta javljaju sinonimski parovi sastavljeni od turcizma i hrvatske riječi:

Primjer iz Smèrti:

“Dobra kob ti, neznana delijo!

Odkuda si, od koje li strane?

Koja li te srieća nanijela,

Ter si junak rano podranio?” (turcizam delija i junak)
Primjeri iz Dopune:

Ah, bojim se vele i plašim, (…) sinonimski par glagola

Bieše u doba od jacije

Saba zora gdie se dieli, (…) (turcizam saba znači zora)

6. Lična zamjenica na mjestu posvojne

Primjeri iz Smèrti:

I Mustapa pouzdan mu ćato,

Reče i ljuta polì neviernika

Pred sviedocim planinam visocim

I njih sini četom u planini.

“Aman, aman!” starac pišti

I Novica sin mu zahman (njegov sin)

“Aman, aman!” suzan vrišti.

Primjeri iz Dopune:

I kô videć, nje màrklini (…)

Odklie najprie Korevskoga,

Zatočnicu liepu paka

Sgodì zàrnom šuplja iz svoga

Gvoždja njega ruka opaka. (…)

Zlobnik umriè, nje zamani

Štitjen s ruke, (…)

Hrabrenu je to jedine

Caru pogled nje hrabreni. (…)

Svud se diela nje prostiru. (…)

7. Nizovi glagola

u Smèrti:

Studen kamen prima život,

Dèrhtje, gamzi, diže glavu, (…)

I uzdiše, pišti, ciči, hripi,

A pak grabi (…)

u Dopuni:

I čiem sborì, mrazne od zime

Dàrkta u sebi, kopnì i bliedì.

8. Opisivanje

Gundulić se koristio figurom u kojoj ne imenuje izrijekom, već opisno: npr. prikaz Ikara, junaka iz grčke mitologije:

“Sinje more mladca utopì,

Komu vosak perje obliepì,

A sunčani zrak raztopì.”

Isto tako, Gundulić Muze naziva “dievice čiste i blage od Parnasa”, a Mažuranić je u Dopunu implicitno uveo Tantala¹¹⁷.

Mažuranić je u Dopunu uveo i afričku zemlju Mavritaniju, koju ne spominje izrijekom već pripovijeda o zemlji kojom krstare Mavri (imenica s popisa samo Mažuranićevih riječi) i gdje se plode lavovi. U rječniku je imenica Mavar navedena kao “čovjek iz Mavritanije, zemlje afrikanske”.

Istom se figurom Mažuranić koristi u Smèrti. Kršćanskog Boga implicitno naziva “onim, ki je gori”, gromovnikom, Stvorcem višnjim, desnicom višnjom...¹¹⁸

9. Pleonazmi

Primjeri iz Smèrti:

Kó biserak sitan sinù. (umanjenica s pridjevom sitan)

u Dopuni:

Mlad Ugričić svietlu u dvoru (…)

Mlad se Ugričić hini samo (…)

Ugričić se mladi hinì (…)

U rječniku uz Osmana imenica Ugričić označena je kao deminutiv od Ugrin. Pridjev mlad dopunjuje imenicu koja označuje nešto malo ili mlado.

Isti je slučaj primjer mlada diklica. U rječniku uz Osmana imenica diklica objašnjena je kao deminutiv od dikla.

Tako rajske tko liepote

Mladieh diklic’ gleda i pazi, (…)

Jer nesrieća tvoja izvire

Samo iz toga kalna blata.

10. Veze imenskih riječi između kojih je prijedlog

Veze imenskih riječi između kojih je prijedlog zastupljene su i u Smèrti Čengić-age i u Dopuni:

Primjeri iz Smèrti:

vierna uz druga; susiednoj u planini; dobra u junaka; Ektorove izpod grada Troje; nemiloga trak od biča; golemu na prokolu; gole iz raje; ponositu štono u sèrcu; gnjevnu u sèrcu; doba u gluho.

Primjeri iz Dopune:

krugu u višnjem; svakoj hrama u strani; liepu u redu; sunčane od staze; glava’ od carskieh; paklene ljute od sile; obruča put ovoga; bojna od strielca; ljute od nabune; carske od glave; kobne od sile; misli od svoje; mirne u noći; starinskieh vàrhu tminah; vieru u kletu; leškoga od puka; vieću u svemu; mlada od cara; plačnu u družtvu; rodno u miesto; tuđu u jarmu; paklenieh dno dubinah; sàrdžbu još na jaču; dievojačkoj u prilici; svietloga sried saraja; jednoga svàrh prestolja; sladku u miru; své cieć vîre; sám na siever; zemaljske na stvari.

11. Veznici

Smèrt i Dopuna često imaju veznik ili više veznika zaredom na početku rečenice:

Primjeri iz Smèrti: Kad al eto inoga pastiera; Al nada sve što kèrš ovu …; A pak slušaj, kako junak sbori; Al i dobra u junaka…

Primjeri iz Dopune: Kad al eto k njemu bàrže; Al’ nada sve bieše tudi; A pak zatiem za put sveti; A i sad ti zviezda rodna; Tere iz zasied’ gusta gàrma; Ter kako ga čudo minù…

I u Smèrti i u Dopuni poštivano je pravilo koje je još 1604. propisao Kašić u svojoj gramatici za veznik bo: uvijek dolazi iza prve riječi u nizu.

12. Vokativ na mjestu nominativa

Vokativ na mjestu nominativa je figura koju nalazimo samo u Smèrti:

misli jadan da je gorski vuče / il još gori bèrdjanski hajduče

kada li ih pokriepio starče

A najveće Ćor– Safere gamzi,

da zavikne aga Čengiiću

Već Novica, Čengića kavazu;

13. Za + infinitiv

Veza za + infinitiv nalazi se i u Smèrti i u Dopuni.

u Smèrti:

Za razaznat, gdie gospodar spava;

Za izgladit gorkoj bruci trage,
u Dopuni:

Za saznati, jesu l’ gori, (…)

Za izbiegnut dielo priko.

Za izbiegnut je ić valjade.

Za odvàrnut gorke smeće (…)

Ali mlad car za ne čuti (…)

Neka stilistička obilježja Smèrti i Dopune

Na području sintaktostilistike postoji bitna razlika između Dopune Osmana i Smèrti Čengić-age. Gundulić u Osmanu i kršćanskoga Boga i turskoga Boga opisuje istim epitetom: višnji. Nekad se javlja i sam epitet u značenju “Bog”. Izvučeno iz konteksta, teško se može odrediti govori li Turčin ili kršćanin. Mažuranić je u Dopuni slijedio isti način, i turski i kršćanski Bog je višnji. Isto tako, u Osmanu i Gundulić i Mažuranić Mahumeta (Muhameda) nazivaju svetim.

U Smèrti – višnji i svet dolaze samo u kršćanskom kontekstu.

Tablica:

	kršćanski kontekst	turski kontekst
Gundulić	Zašto dievstvo ona (Sunčanica) mlada Zavietovà višnjem Bogu. (…) Ja prikazah višnjem goru, (…)	Da grob svetca Mahumeta Na Meku će poć klanjati; (…) Dàrži i časti za proroka I za svetca Mahumeta, (…) Ali ukloni Višnji s nebi, Da u tvóm zdravlju, care Osmane, (…)
Dopuna	Ili mi te Višnji s nebi, Ili pakó posló kleti, (…)	Nebesa su knjige od vieka, Gdie svoim pàrstom Višnji piše, (…) Štie se višnje stvorca ime. Jer tko turstvo branit hàrli, Tom’ s prorokom bit će i srieća: Mio je svetcu taki umàrli, Koi izpuni, što se obeća.” (…) (prorok je Muhamed) I zapovied moju ostavi U šerifa Meke svete, (…) Osman uzè: “Beglerbezi I veziri moji i paše, S kieh svetčevi sveti stezi (…)
Smèrt	Stvorac višnji pticam nebo dade, … u opisu odg. kršćanskom Stvoritelju) višnji otac višnji Bog Hristova viera sveta pero sveto i zlatno	ø

Zanimljivo je i kako se Gundulić služio izborom iz leksika: u opisu Osmana (u drugom pjevanju) osim imenice biser nema drugih turcizama:

U zelenoj tu haljini,

Zlato i biser kú nakitì,

S podvitiem’ spried kolinì

Siedi Osman car čestiti.

Veo na rusoj glavi

Sniežan svít mu je u sto diela’,

A u kamenu dragu oholo

Sunce sja mu vàrhu čela.

Vàrh kamenka sviem bogata

Siva perja trepti kita,

Tankom žicom čista zlata

U drag način liepo svíta. (…)

Za razliku od Osmanova opisa, u opisu poljske vojske u jedanaestom pjevanju ima više turcizama:

Ćorde o pasu, a niz pleći (…)

Kalpake im rese risi, (…)

U povodu tri jedeka (…)

Visi kaplan pod ramenim, (…)

Ćorda o bedri, (…)

Gundulić uz Šabana ima istoznačne apozicije: ičoljanin i dvornik. Uz Turčina je hrvatska apozicija. Za razliku od Dopune i Osmana, u Čengić-agi se lako razlikuju turski i kršćanski kontekst.

pridjev svet dolazi samo u kršćanskom kontekstu:

Turčin reče, al mrijeti

Za Hristovu vieru svetu (…)

U rječniku poturica i Turaka su brojni turcizmi:

“Aman, aman!” starac pišti
I Novica sin mu zahman
“Aman, aman!” suzan vrišti. (…)
“Medet, medet! …” dželat ljuti (…) Novica (poturica)
Od saruka ni spomena neima.
Bez saruka eto Turčin iđe; (…)

(aga) “Harač, rajo, harač!” riče,

“Harač, harač, il još gore biče!” (…)

“Harač, harač, rajo trieba!”

– “Hlieba, hlieba, gospodaru” (…)
Viera turska tako mi pomogla, (…)
Usta i viknu bukteć: “Hazur momci,
Hazur s kerstom, hazur s ljutiem noži, (…)
Sada “kuku!” sada “medet, medet!”
Sad “pomozi, o Isuse blagi!” (…) (Turci i kršćani)

Njih se maša, a Bogu se moli (Alahu)

Novica se pretvara da je kršćanin:
Tudier straži božju pomoć zove:
“Božja pomoć, cetinjski stražaru!”

kršćani:
Za kerst častni, kiem se kersti,

Za kerst častni i slobodu zlatnu. (…)

Bog je:
(…) gromovnik,

Kom valjade svi da dvore!” (…)
on, znade ki je gori. (…)
Ko desnici podoba se višnjoj, (…)

opis svećenika u Četi:

Kad al eto inoga pastiera,
Gdieno krotak k svome stadu grede.
Neresi ga ni srebro ni zlato,
Nego kriepost i mantija cerna.
Neprate ga sjajni pratioci
Uz fenjere i dupliere sjajne,
Ni ponosnieh zvona sa zvonikah:
Već ga prati sa zapada sunce
I zvon smiren ovna iz planine.
Cerkva mu je divno podnebesje,
Oltar častni berdo i dolina,
Tamjan miris, što se k nebu diže
Iz cvijeta i iz biela svieta
I iz kervi za kerst prolivene.
Kad se četi bliže prikučio
Vriedan sluga vriednjeg gospodara,
Božju joj je pomoć nazivao. (…)

Dobar pastier, jer što kaže inom, (…) kršćanski svećenik

Novičino krštenje:
“Vieruj, sinko, u višnjega otca,
I njegova od vijeka sina
I tretjega milostiva duha: (…)

pričest:
Pak je Bogom darivati stade:

Svakom momku po česticu daje
Tajne pitje hlieba nebeskoga,
Svakom momku po kapljicu daje
Tajna pitja vina nebeskoga. (…)
Stoji četa višnjeg Boga puna, (…)

Zanimljivo je kako je Mažuranić zamijenio jednu riječ drugom. U rukopisu 35. stih drugog pjevanja, naslovljenog Novica, glasi:

Njih se maša, proroku se moli, (…) poturica Novica moli se Proroku (Muhamedu)

U izdanju iz “Iskre” (izvorniku) stih glasi:

Njih se maša, a Bogu se moli, (…)

Broj slogova ostao je isti. Imenica prorok koja je u Smèrti jednoznačna (označuje proroka Muhameda) zamijenjena je imenicom Bog (koja označuje i Alaha i kršćanskog Boga).

Ivan Gundulić živio je u doba u kojem je turski zulum bio strašna stvarnost hrvatskih zemalja. Odgojen je i obrazovan na isusovačkom učenju. Međutim, Osman nosi i pastoralne i romantične slike, crno i nije tako crno. U izvanjskim opisima često je teško odgonetnuti radi li se o Turčinu ili kršćaninu (primjeri su navedeni, turcizmi u opisu poljske vojske, opis Osmana u kojem on oko čela nosi svijen veo). U Mažuranićevoj Smèrti Čengić-age takvih slika nema: Turčin je tu nemio ili Ture (pejorativ, srednjeg roda!), ali je Ture i na popisu “samo Mažuranićevo” u Osmanu!;Turčin u Smèrti Čengić-age ne nosi veo, nego čalmu.