Kozmološko razdoblje – nastavak (Elejska škola, Demokrit)

(9) Kozmološko razdoblje – nastavak (Elejska škola, Demokrit)
SLIDE 2

Ksenofan osporava na Homeru i Hesiodu utemeljeno narodno politeističko vjerovanje i antropomorfne predodžbe o bogovima. Umjesto toga naučava panteistički* monoteizam.
*Panteizam (grč. pan – sve + theos – bog) je učenje o supstancijalnom identitetu stvoritelja i stvorenog, o Bogu koji stvara svijet iz sebe samoga. Za razliku od teizma gdje je Bog transcendentan svijetu, u panteizmu je Bog imanentan svijetu - prisutan je u svakom njegovom dijelu.
Parmenidova polazna, samoočigledna, tvrdnja je da ono što jest jest, a ono što nije nije. Ako nešto jest (a jest, jer čak i osjetila svjedoče o postojanju mnoštva nastalih i promjenjivih bića), onda to ne može biti nastalo, promjenjivo i mnoštveno kako nam o tome svjedoče osjetila. Razum ne dozvoljava takve mogućnosti!

Nešto, naime, može nastati samo iz ničega (nebića) ili nečega (bića). Nebića nema, pa iz njega ništa ne može nastati. Biće jest, dakle nemoguće je da je nešto što jest nastalo, budući već postoji. Biće je dakle nenastalo, odnosno vječno.

Biće je također nepromjenjivo, jer promijeniti se znači dobiti nešto što se nema. Iz nebića se to ne može dobiti, jer nebića nema, a ne može se dobiti niti od bića (samog sebe) jer se već jest.

Napokon, biće je jedno, jer mnoštvo može nastati samo dijeljenjem jednog, a dijeljenje je promjena, “uvođenje” nebitka u bitak (jer što je “između”?).

Za Parmenidovu argumentaciju važno je uočiti da pod pojmom “biće” Parmenid ne misli neko pojedinačno biće, nego biće općenito (apstrahirajući od načina postojanja). Takvom biću bit je apstrahirana samo na jedno svojstvo – jest, tj. na njegov bitak. Biće (u smislu pojedinačnog bivanja) je time izbačeno u svijet privida. Zbiljnost mu je negirana.
Parmenid ne poriče osjetilnu izvjesnost promjenjive i mnoštvene zbilje. On, međutim, inzistira da je, sa stanovišta pravog znanja, tu riječ o mnijenju (grč. doksa). Osjetilima dostupan svijet je varka. Kao što alegorički (boginja pravde ga upućuje na pravi put) tvrdi u spjevu “O prirodi”, istina (aletheia, grč. – otkriveno) se može otkriti kad se s nje skine veo privida koji na nju nabacuju osjetila. Samo mišljenjem, razumskom spoznajom, dolazimo da pravog znanja. Većina, kako je to uostalom tvrdio i Heraklit, “spava” i zadovoljava se mijenjem (“mišljenje smrtnika”, “fizika”) koje je sasvim dostatno za potrebe svakodnevnog života.
Budući je Parmenidovo učenja nailazilo na neprijateljstva i podsmjehe (kao što to često biva sa svim tvrdnjama koje nisu u skladu sa svakodnevnim iskustvom), njegov se učenik Zenon prihvatio dokazivanja učiteljevih stavova. Riječ je o logičkom postupku reductio ad absurdum, neizravnom dokazu koji sebi suprotna gledišta dovodi do apsurda, tj. neodrživosti.
SLIDE 3

Ahil i kornjača

Pod pretpostavkom da je kretanje stvarno, Ahil nikada ne bi mogao stići kornjaču. Kornjača, naime, uvijek načini određeni pomak u odnosu na točku u kojoj je prethodno bila dok Ahil, u nastojanju da je stigne, dođe do te točke. Osjetila (svakodnevno iskustvo) svjedoče da Ahil prestiže kornjaču. Osjetila, dakle varaju. Kretanje nije stvarno.

Strelica

Pitamo li se što se događa sa strelicom koja navodno leti u bilo kojoj proizvoljno odabranoj točki njenog navodnog puta, moramo odgovoriti da miruje. Kako je moguće da u svakoj točki puta miruje, a ipak leti? Nije moguće, let je privid.

Dihotomija

Svatko tko bi želio krenuti na kakav put, polazeći iz točke A u točku B, morao bi prvo preći polovicu tog puta. Međutim, i ta polovica je određena dužina kojoj je, da bi se prešla, potrebno prvo preći polovicu. I tako u nedogled. Budući je pred svakim koji bi želio krenuti na put jedna polovica koju još nije prešao, putovanje nije moguće. Kretanje je osjetilna varka.

Štoviše, kada bi netko i uspio krenuti na put, nikada na odredište ne bi došao. Naime, pred kraj putovanja bi uvijek imao još jednu polovicu dužine koju nije prešao. Za utjehu putniku može ostati što bi se svom odredištu ipak neprekidno i beskonačno približavao.
Zenon je, prema nekim navodima, osmislio četrdesetak aporija nastojeći dokazati (indirektno) neodrživost kretanja (promjena) i mnoštvenosti.
Drugi Parmenidov učenik imenom Meliso ispravno uočava da elejsko Jedno-sve ne može biti oblika kugle (štoviše, ne može biti nikakvog oblika) jer bi tada izvan njega, kao ono što ga uobličuje, bilo nešto njemu suprotno – nebiće. A nebiće nije. Meliso stoga zaključuje da je Jedno-sve bez oblika, tj. bezgranično (apeiron), te da je nematerijalno (idealno). Jedino kao beztjelesno, rezonira Meliso, Jedno-sve može biti bez dijelova.
SLIDE 4

Učenju Demokritovu prethode tzv. posrednici (Empedoklo – tvorac teorije o četiri elementa)* i Anaksagora (čestice homeomerije i nus)**, koji su na svoj način nastojali pomiriti heraklitsku apsolutnu promjenu (u kojoj ništa nikada nije isto) i elejsko mirovanje (negaciju bivanja).

*Zemlja, vatra, voda i zrak su kvalitativno nepromjenjive osnove svega (ono što se nikada ne mijenja), a bića nastaju njihovim spajanjem i rastavljanjem pomoću dviju djelatnih sila (ljubav i mržnja).
**Homeomerije (kako ih je tek kasnije nazvao Aristotel) su kvalitativno različite ali nepromjenjive čestice koje na spajanje potiče ista takva, samo najfinija čestica, koja jedina ima mogućnost kretanja iz same sebe. Ta čestica – nus – prvi je pokretač, svjetski um koji potiče svrhovito uređenje kosmosa.

Anaksagora je prvi filozof koji je trajno djeluje u Ateni.

Pravu sintezu prethodnih učenja dao je tek Demokrit iz Abdere. Iako Sokratov suvremenik, svrstavamo ga u kozmološko razdoblje obzirom na problematiku koja je u centru njegovih promišljanja.
Kada bi postojalo dijeljenje, ono bi moralo ići u beskonačnost. Beskonačno djeljiva veličina, međutim, proturječna je u sebi, budući je nešto beskonačno djeljivo beskonačno (a svaka je veličina konačna). Tako rezonira Zenon i zaključuje da je djeljivost (time i mnoštvenost) nemoguća. Sve je Jedno. Parmenid je u pravu.
Demokrit, međutim, zaključuje: nije problem u djeljivosti, nego u elejskoj pretpostavci beskonačne djeljivosti. Dok, naime, u mislima svaku stvar možemo dijeliti u beskraj, u stvarnosti se dijeljenje zaustavlja kod dalje nedjeljivih čestica – atoma (grč. atomos – nedjeljiv). U Demokritovoj filozofiji atomi preuzimaju ulogu elejskog bitka – oni su ono jedinično (nedjeljivo), vječno i nepromjenjivo. Pretpostavka postojanja jedino bitka, međutim, nužno vodi u elejsku konkluziju – vječnosti i nepromjenjivosti materijalne kugle. Stoga, mora postojati i nebitak. Nebitak je prazan prostor, ono što razdvaja atome i što im omogućava kretanje i međusobno spajanje. Tek pod pretpostavkom praznog prostora (nebitka, ništa) moguće je tumačiti nastajanje i nestajanje, odnosno promjene. Bića nastaju sudaranjem i spajanjem atoma, odnosno bića su samo različite konglomeracije atoma. Biće, tako, u svom temelju ima i bitak i nebitak. Upravo zato i jest biće – nešto nastalo, prolazno i promjenjivo.
Atomi se u praznom prostoru kreću nužnim mehaničkim zakonima. Svo z-bivanje je determinirano prirodnom nuždom u kojoj nema niti svrhe, niti slučaja, a sve se pojave (pa i duša i samo mišljenje) moraju tumačiti atomima i kretanjem.