matizma i voljnog reagovanja. Oni moraju da usmere oko na taj
način da oblast vidnog polja koje treba da se ispita dođe u uski
opseg najoštrijeg viđenja. Oštrina opada toliko brzo da pri odstu
panju od deset stepeni od osovine fiksacije, gde je maksimalna, ona
je već svedena na petinu. Pošto je osetljivost mrežnjače toliko ogra
ničena, oko može i mora da izdvoji neku određenu tačku, koja po
staje izolovana, dominantna, središna. To znači da se uzima jedna
po jedna stvar i da se primarni cilj razlučuje od svoje okoline. Jedan
predmet može da se odabere da bi mu se poklonila pažnja zato što
se ističe u odnosu na ostali deo vizuelnog sveta i, odnosno ili, zato
što odgovara potrebama samog posmatrača. Na ranim organskim
nivoima, draž nameće reakciju. Kada jaka svetlost uđe u vidno
polje, novorođenče se okreće prema njoj kao da je usmereno nekom
spolj nom kontrolnom silom, baš kao što se biljka okreće svetlosti ili
mačka prema najslabijem pokretu odnekud. Ovo je prototip saznaj-
nog reagovanja bezuslovno predatog predmetu pažnje. Beagovanjem
upravlja draž, a ne inicijativa posmatrača.
Kako se obavlja okularna fiksacija? Čin fiksacije može da se
opiše kao kretanje od napetosti ka smanjivanju napetosti. Draž ulazi
u vidno polje ekscentrično i time se suprotstavlja središtu polja
novim i stranim središtem. Ovaj sukob između nametljivog spoljnjeg
sveta i reda unutrašnjeg sveta stvara napetost, koja se uklanja kada
pokret očne jabučice učini da se ta dva središta poklope, prilagođa-
vajući na taj način unutrašnji svet spoljašnjem. Odgovarajući deo
spoljnjeg reda sada je središno smešten u unutrašnjem.
Ovde imamo elementarni primer još jednog vida saznajnog
ponašanja, naime, rešavanja problema. Celokupno rešavanje proble
ma zahteva preuređivanje date problemske situacije. U okularnoj
fiksaciji, nužno preuređivanje spada u najjednostavniju vrstu; ono
je tek samo pomeranje središta orijentacije, koje ne zahteva nikakvu
reorganizaciju samog opažajnog sklopa.
Uskoro ću dati primere rešavanja problema mnogo složenijim
preuređivanjem. Ali čak i ovaj jednostavni primer pokazuje zašto
ne treba prihvatiti da rešavanje problema predstavlja saznajni nivo
na kome opažanje i mišljenje raskidaju druženje. Takvo razlučivanje,
zasnovano na vrlo tačnom kriterijumu, bilo bi prijatno teoretičaru.
Opažanje je, moglo bi se lako reći, neposredno istraživanje onoga
što postoji napolju. Mišljenje, naprotiv, počinje sa, u načelu razli
čitim zadatkom menjanja datog reda da bi se on uklopio u zahteve
rešavanja datog problema. Keler (Kôhler) definiše inteligentno pona
šanje na ovaj način, ali kao da nije sklon da prihvati primere za
njega u elementarnim mehanizmima opažanja. On tvrdi da mi ne
govorimo da je ponašanje inteligentno kada ljudska bića ili životinje
postižu svoj cilj neposrednim putem koji prirodno potiče od njihove
sopstvene opažajne organizacije. Ali smo skloni da govorimo o »inte
ligenciji« kada, pošto su okolnosti zaprečile očigledni tok, ljudsko
biće ili životinja kreću zaobilaznim putem, i na taj način prilaze
situaciji. Mehanizam fiksacije zaista proističe prirodno iz organiza
cije ljudskog bića ili životinje. Pa ipak, čini mi se da pomeranje
središta viđenja u središte interesovanja uključuje, na elementarnom
nivou, istu vrstu preuređivanja koja, u Kelerovim primerima, otkriva
da se željeni cilj može postići i zaobilazno. U oba slučaja, struktu-
28
raine veze u okviru određenog opažajnog sklopa promenjene su na
način koji daje rešenje problema.
Jednostavni primer okularne fiksacije služi takođe da ilustruje
još jednu tačku opštije važnosti. On pokazuje da posmatračeva paž
nja teži da pronađe svoj cilj u opažajnom polju koje ima svoj sop-
stveni red. Svetlosna draž koja ulazi u novorođenčetov opseg viđenja
daje određenu, objektivnu strukturu tome polju. To polje ima sre
dište, oko kojeg se ekscentrično orijentiše novorođenčetova žiža pažnje.
Ovaj raskorak stvara napetost na koju dete reaguje prilagođavanjem
svoje fiksacije strukturi spoljne situacije. Takvo međusobno dejstvo
između strukture datog polja i zahteva posmatračevih potreba i
interesa karakteristično je za psihologiju pažnje. Vilijam Džems
(William James), pišući o pažnji, ukazao je na suprotno kada je
izjavio da bi bez selektivnog interesa iskustvo bilo krajnji haos. Ali
istinski haotične ili inače nestrukturisane situacije nisu tipične, a
kada preovladavaju, one gotovo onemogućuju selektivni interes da
zadrži svoj cilj. Kada je polje homogeno, kao u potpunom mraku,
ili kada ništa drugo ne može da se vidi nego samo šara koja se po
navlja, recimo, površine sa crno-belim kvadratima, pogled će da
bludi besciljno, pokušavajući da nametne kakav-takav oblik nečemu
što je bez ikakvog oblika. Ova vrsta situacije nije karakteristična
za saznajne procese.
Pokazao sam već da potreba i prilika da se odabere meta po
stoji u saznavanju još na nivou mrežnjače. Pošto je oštro viđenje
ograničeno na usku oblast, jedan cilj mora da se odabere iz čitavog
opsega datog polja. Ovo ograničenje, daleko od toga da bude smetnja,
štiti um da ne bude zapljusnut sa više podataka nego što može, ili
što mu je potrebno, da obradi u jedan mah. Ono olakšava inteli
gentnu praksu usredsređivanja na neku zanimljivu stvar i zanema
rivanja onoga što je van predmeta pažnje.
OPAŽANJE DUBINE
Selektivnost se odražava i u dubinskoj dimenziji. Samo jedna
uska oblast je u žiži u svakom pojedinom trenutku. Ako je krupni
plan oštar, pozadina je zamagljena, i obrnuto. Ovu selektivnost daju
kristalna sočiva očiju, a vizuelno saznanje ima koristi od nje na
isti način na koji fotografija ili slika mogu da vode posmatračevu
pažnju time što izvesne ograničene opsege dubine stavljaju u oštru
žižu. Prilagođavanje očnih sočiva je osnovni vid selektivne pažnje.
Ono daje vizuelnu strogost posmatračevom usredsređivanju na ono
što se dešava na određenoj daljini.
Dubinska dimenzija, uz to, daje svoj doprinos saznajnim činio
cima sasvim drukčije prirode. Ona čini da se veličina predmeta
menja i da usled toga može da se prilagođuje potrebama posmatrača.
Ovo je tako zato što predmet opažanja ne ulazi u oko odistinski,
mada se baš to verovalo u ranim fazama teorije viđenja. Demokrit
je, na primer, smatrao da u opažanju neka vrsta odslikavanja spoljne
površine predmeta ulazi u oko kroz otvor ženice — što je postavljalo
problem kako neki veliki predmet može dovoljno da se skupi da
bi obavio taj podvig. Danas znamo da ono što oko prima nije deo
29
Dostları ilə paylaş: |